Nikola Đuričko jedan je od omiljenih srpskih glumaca kojeg je kroz višedecenijsku uspješnu karijeru publika zavoljela najviše zahvaljujući ulogama u poznatim, nekim danas i kultnim filmovima i serijama kao što su “Nataša”, “Mrtav ‘ladan”, “Pljačka Trećeg rajha”, “Vratiće se rode”, “Otvorena vrata”... Beogradski 45-godišnji glumac i nekadašnji član muzičke grupe Kuguarsi stigao je i do inostranih angažmana u filmovima “Svetski rat Z” i “U zemlji krvi i meda”, te serijama “Legende” i “Posljednji panteri”. Ove godine publika je već bila u prilici da ga gleda u bioskopima u novim ulogama u ostvarenjima kao što su “Pijavice” i “Taksi bluz”, ali još češće na TV ekranima u serijama “Senke nad Balkanom” i “Pet”. Nagrađivani glumac radi punom parom i između filmskih i TV angažmana često ima stend ap nastupe, a jedan takav nedavno je imao u Tivtu. Osim toga, uplivao je i u književne vode krajem prošle godine, a do jeseni ćemo ga već gledati u još novoj seriji koja je svojevrsni nastavak jedne popularne stare. O svemu tome popularni Đuričko pričao je za “Play”.
- Da li ćemo vas gledati u ulozi stend ap komičara još negdje u Crnoj Gori u narednom periodu, ima li poziva, interesovanja?
Pa možda nešto malo. Ja imam neke obaveze, ali svakako da sam uvijek raspoložen da igram u Crnoj Gori i to mi nije nikakav problem, tako da možemo. Imam svog menadžera koji to sve organizuje i ako se steknu uslovi rado ću doći.
- Kako inače žonglirate svim tim ulogama, odnosno poslovima kojima se bavite: stend ap, film, serija?
Pa normalno, to su sve neki segmenti glume. Stend ap doživljavam ipak kao jedan scenski nastup i meni je to i drago, nekako je neposredniji taj kontakt sa publikom, sve je jednostavnije i brže i sve zavisi samo od mene. Naravno, veoma volim pozorište, dugo sam radio u njemu, ali volim i film i televiziju, meni su sve to neki bliski mediji i čini mi se da je lijepo kada glumac ima priliku da radi u svim žanrovima i u svim pojavnim oblicima koje ova profesija nosi.
- Koja je glavna razlika i što mislite da je najbitnije kod stend apa, budući da nisu svi stend ap komičari jednako dobri glumci i obrnuto?
Mislim da prosto moje kolege stend ap komičari imaju mali problem, a to je što njih ljudi ne znaju. I onda kad vas publika ne zna, morate da se potrudite malo više. A mene publika zna iz filmova, iz pozorišnih predstava, iz televizijskih serija i u tom smislu je meni pristup publici mnogo jednostavniji. Tako da ja jesam prevashodno glumac, ali, eto, kažem da je po meni stend ap prosto jedan vid, oblik pozorišta. Samo što nemaju možda svi glumci ni žicu ni želju da se s tim bave, kao što stend ap komičari nemaju želju da se zapravo bave glumom, jer je to malo drugačiji posao. Ali moja neka sklonost je oduvijek bila ka komediji i ka pričanju, zasmijavanju, radovanju publike i mene. Srećan sam što to radim, jer mi se čini da je to baš lijep spoj.
- Pomenuli ste da ljudi pozitivno reaguju na vas jer vas znaju, ali kako generalno reaguje publika ovdje na vaš humor i kako vi gledate na crnogorski humor?
Moram da priznam da mi je jako teško da uhvatim neki pasoš humoru. U tom smislu mi se čini da kad je nešto smiješno, to je smiješno bez prevoda. Mi pričamo jedni drugima i razumijemo se u tom smislu, tako da je to smiješno od Triglava do Đevđelije, što bi se reklo. A kad neto nije smiješno, onda nije.
Rekao bih da Crna Gora ima jednu specifičnost govorenja inače i uopšte narativa pričanja i čini mi se da publika uopšte malo pažljivije prati i mjeri svaku riječ. U tom smislu možda se izdvaja, ali ne mogu da kažem i da se zakunem u majku što bi bio crnogorski humor. Ja znam The Books of Knjige, meni je to Rambo Amadeus, to je ono što znam kao crnogorski humor, ali je to takođe humor koji doživljavam kao i svoj. Zato kažem da ne mogu da provalim pasoš humora.
- Kazali ste da vaše stend ap kolege možda nisu toliko poznate, ali utisak je da ta scena u okruženju jača posljednjih godina?
Jeste, to je prosto forma koja postoji širom svijeta dosta dugo i kod nas se možda i vraća. Ranije možda jedini za kojeg znam da se bavio čistim stend apom - onako mikrofon i on samo - je bio Ljuba Moljac. I to je jedino što znam da je bilo nekad.
A onda smo imali Indeksovo pozorište koje je bilo ipak satirično pozorište, ne toliko stend ap. Ali stend ap je odavno popularan i zaista je jednostavan vid komunikacije sa publikom i meni je drago da se to razvija. I mene je to natjeralo da ponešto zabilježim, da organizujem neki materijal i mislim da se publika vremenom profiliše i otkriva ko joj je drag, kome prija najviše čiji glas ili faca, prijatno je za gledanje sat vremena i tako, mislim da se to sve polako kristališe.
- Nedavno ste završili snimanje filma “Živ čovek”, kakvi su utisci sa snimanja, možete li nam reći nešto o vašoj ulozi?
To je film Olega Novkovića, tekst je pisala Milena Marković, igramo ja, Nada Šargin, Bojan Žirović i još neke mlade kolege. Snimanje je sad završeno, ali ne znam kad je planirano da izađe, ali mislim da će to biti super. To je jedna priča o rokenrol porodici koja ima problema, jedna egzistencijalistička drama - komedija. Jedan čovjek u svojim 40-im godinama, dakle mojeg doba, se suočava sa svojim životom i pokušava da preispita gdje je stigao i gdje će dalje, što je sloboda jednog čovjeka, što je porodica, što je radost... Tako neka preispitivanja sebe. Nadam se da će publika zaista da uživa onoliko koliko smo mi uživali radeći na tom ostvarenju.
- Okarakterisali ste taj film kao pametan i kao rokenrol film, u kom smislu?
Pa eto u tom smislu što se on bavio rokenrolom nekad, ali ga je naravno život odveo kao i sve slične ljude u drugom pravcu, druga ekipa je pobijedila, ali oni još uvijek žive taj život, drže do nekih standarda gdje je muzika i dalje jako važna, gdje je izgled, kako si se obukao važno, tvoj stav u odnosu na život se prelama kroz ono što slušaš... Eto, to je meni značilo to rokenrol.
- Vidite li sebe kao nekoga ko se bavi rokernolom na svoj način?
Oduvijek. Ja sam uvijek bio rokenrol ekipa. I dalje pripadam tome, ja to tako doživljavam i strašno slabu toleranciju imam za onu drugu vrstu muzike.
- U posljednje vrijeme smo vas gledali u raznim TV serijama kao što su “Senke nad Balkanom”, “Pet”, “Žigosani u reketu”... Ono što karakteriše ove serije, posebno one u Bjelogrlićevoj produkciji, je što su bliže aktuelnom zapadnom formatu u odnosu na ono što smo navikli da gledamo na našim TV kanalima. Da li je to dobro po vama i mislite li da možemo očekivati u skorijoj budućnosti da neki naslov sa ovih prostora napravi bum poput drugih evropskih serija?
Nama su te platforme sa kojih gledamo serije kao što su Netflix, HBO i druge omogućile pristup tim stvarima. Tako naša publika sad više nije vezana samo za domaće emitere, pa da imate samo prvi i drugi program, nego prosto zbog Interneta i svega ima priliku da gleda mnogo zanimljivih sadržaja. To je naše autore, kao što je i Bjela, natjeralo da malo dignemo regler i probamo u tom nekom širem smislu da se, ajde ne takmičimo, ali barem pozicioniramo u odnosu na druge televizije koje rade to. Meni je drago da pokušavamo da podignemo bar produkciono, a nadam se i sadržajem i igrom i dramaturgijom i pisanjem i režijom, nivo svega toga i hvatamo taj priključak za svijetom. Jer kada publika može vrlo uredno da gleda neki drugi sadržaj i ne mora da uzme vaš sadržaj, vi morate kvalitetom svoga sadržaja da se nametnete publici. I to je Bjela dobro osjetio i u tom pravcu se kreće.
- Objavili ste i knjigu za djecu “Dogodovštine jednog Džonija” krajem prošle godine, kako je došlo do toga i kakve su reakcije do sad?
Radio sam neke društvene igre sa Vulkan izdavačkom kućom i moja urednica sa kojom sam sarađivao na tome me pitala da li imam nešto napisano i neke dvije-tri priče, da bi mi ona rekla da napišem još dvadeset.
Na kraju sam ih napisao još 32 i eto tako je nastala ta knjiga. Moram priznati da me zaista iznenadila reakcija ljudi. Ja sam zaista to vrlo iskreno pisao, mojoj djeci prije svega, pa onda i drugoj djeci. I odraslima, rekao bih.
Dobio sam nagradu u Novom Sadu na Sajmu za najbolju knjigu u oblasti dječije književnosti i vrlo sam ponosan i srećan zbog toga. Imao sam i književno veče, tako da je to bila jedna vrlo uzbudljiva i nova stvar za mene.
- Kakvi su vam dalji planovi, gdje ćemo vas još gledati, pripremate nastavak serije “Mile protiv tranzicije”?
Da, “Mile protiv tranzicije” sada je “Ujka novi horizonti”, potpuno novi serijal koji se doduše zasniva i nastavlja na ovom koji je stao prije 15 godina. To će ići na novoj televiziji i nadam se da će biti uzbudljivo gledaocima. Boris Milivojević, ja, Branka Katić i mnogi naši stari drugari smo se fino zabavili.
Nadam se da će bar djelić tog pozitivnog duha sa snimanja da pređe i na publiku i da će da postane jedna satirična, humoristična, vrlo blesava serija.
Mislim da će sa emitovanjem krenuti od septembra.
Bonus video:
