Još 2011. Ana Marija Rosi predstavila se crnogorskoj publici, tada na ex-YU festu u podgoričkom KIC-u “Budo Tomović”, kao jedna od rediteljki omnibus filma “Neke druge priče” i u razgovoru za “Vijesti” najavila svoj dugometražni debi o emigrantima.
Osam godina kasnije srpska rediteljka je ponovo u Crnoj Gori, gdje će u utorak 6. avgusta na Hercegnovskom filmskom festivalu prikazati na što je mislila. Rosi je na crnogorsko primorje došla na talasu vrlo uspješne premijere njenog filma “Ajvar” krajem prošlog mjeseca na Festivalu evropskog filma Palić, gdje je pored izuzetno pozitivnih reakcija publike i kritike dobila i specijalnu nagradu, za “prihvatanje univerzalne dileme globalizovanog svijeta kroz prizmu veze u raspadanju”.
Dugometražni prvijenac autorke koja je godinama radila na televiziji, gdje je režirala emisije koje se i danas prikazuju, intimna je drama dvoje ljudi iz Srbije (Sergej Trifunović i Nataša Ninković u glavnim ulogama), koji imaju uspješne karijere u Švedskoj, ali im je brak u krizi. O “Ajvaru” i intimnom značenju koje za nju ima, njenoj generaciji, vezama sa Crnom Gorom, gubitku, radu na televiziji i idejama za naredni film Rosi je pričala za “Play”.
Premijera Vašeg filma na Paliću izazvala je veoma pozitivne reakcije, dobili ste i nagradu, jeste li očekivali tako dobar prijem, kakvi su utisci nakon premijere? Osim domaćih, da li su do Vas stigle i reakcije nekih evropskih aktera filmske industrije koji su se našli na festivalu?
Očekivala sam prvi susret publike i filma, radovala sam mu se i bila sam znatiželjna kako će reagovati. To je, valjda, nešto normalno. Ono što nisam očekivala, i što me je najviše iznenadilo, je bila zainteresovanost publike za film. I nekoliko dana poslije prikazivanja na Palićkom festivalu i nagrade, meni je, zapravo, najveći utisak taj red ljudi koji je ostao ispred blagajne jer nije mogao da uđe. Ljetnja pozornica prima veliki broj ljudi, kada su ta mjesta popunjena ljude su puštali da uđu i da stoje, gdje god je bilo mjesta, a kad nije više bilo mjesta za stajanje, neki ljudi su ostali u redu bez karata i nisu mogli da udju. Rekli su nam organizatori da je takva zainteresovanost za film bila samo na otvaranju, na Almodovaru, ali da smo ga mi prešišali. To je moj prvi snažan utisak.
Iskreno sam željela da svi mogu da gledaju i željela sam punu pozornicu, ali tolika gužva me je ganula. Na to nisam bila spremna. Rekla sam ekipi filma sa kojom sam došla, kad sam ja bila klinka mislila sam da to ima smo na koncertima Zdravka Čolića. Valjda nema ljepšeg osjećaja nego da nemaš gdje da sjedneš jer je sve puno. Otišla sam u obližnji kafić i čekala kraj filma da se poklonimo. To govori, između ostalog, da publika Palićkog festivala voli film, da se i dalje raduju domaćoj kinematografiji, da vole glumce koji igraju i da imaju nekakva očekivanja. Tek tad sam osjetila tremu.
Festival na Paliću je značajan u evropskim okvirima, iz godine u godinu je sve bolji i nije bila mala stvar naći se u glavnom programu kao jedini domaći film, među velikim i evropski relevantnim kinematografskim imenima. Prva strana filmska kritika je izašla u Cineuropi, njihov kritičar je pratio filmove glavnog programa i „Ajvar“ je, na naše zadovoljstvo, dobio odlične ocjene.
Osim gostovanja u Herceg Novom, imate li u planu još negdje u Crnoj Gori da prikažete film prije bioskopske distribucije i kad se ona može očekivati?
Kao svaki autor, i ja bih voljela da nam se film prikazuje gdje god neko želi da ga gleda. Ono što je meni intimno bilo jako važno kada je Crna Gora u pitanju, to je Hercegnovski festival. On je najveći i najznačajniji u Crnoj Gori, mi smo crnogorska manjinska koprodukcija, željela sam da domaća publika vidi „Ajvar“ i radujem se što nas je festival pozvao u glavni program. Imam, takođe, još jedan intiman razlog. Ja sam i po ocu i po majci iz Crne Gore, deda mi je iz Kotora, meni je prikazivanje na ovom festivalu bilo pitanje časti. Ne mogu još uvijek da vam kažem tačan datum kada će film u bioskope u Crnoj Gori, to su stvari o kojima se dogovara produkcija, beogradsko „Biberche“ Nikoline Vučetić Zečević i podgorička „Artikulacija“ Ivana Djurovića, i distributeri u Srbiji i Crnoj Gori. Mislim da to planiraju za jesen, poslije festivala.
Što Vas je privuklo najviše da se pozabavite temama emigracije i raspada braka? Osim što ste režirali “Ajvar”, radili ste i na scenariju sa Majom Todorović, kako je funkcionisao taj proces, koliko Vam intimno znači ovo ostvarenje?
„Ajvar“ je melodrama. To je priča o dvoje ljudi. Ili, da budem preciznija, o kraju ljubavi to dvoje ljudi. I emigracija i nemanje djece u trenutku kad ti curi posljednji voz za to i milje iz koga potiču i onaj u koji su se odselili i naš mentalitet i socijalno-političke okolnosti, to je sve drugi plan filma. To je onaj okvir u koji smještaš priču da bi ona bila tačna, istinita. Razlog zbog kojeg sam se bavila ovom pričom je, za mene, važniji i intimniji.
Živimo po inerciji, kao da je nečiji tuđi život u pitanju, a ne ovaj naš, jedan jedini koji imamo. I bagatelišemo njime i otaljavamo ga jer je rez bolan, jer je početak iznova težak i komplikovan. I onda se bavimo rješavanjem nekih trivijalnih problema da se ne bismo suočili sa onim nerješivim, sa samim sobom. I onda nam postane važnija Evropska unija, Kosovo, asfaltiranje auto-puteva, otplaćivanje kola na lizing, kupovina stana na kredit, dužničko ropstvo banci u švajcarskim francima, rasprodaje u “Ikei”... Sve postane bitnije od suočavanja sa tananim emotivnim životom koji se raspada. Sve se čini značajnijim od onog što je suština, i što te oblikuje i formira i što utiče, dobrim dijelom, na ostatak tvog života.
To o čemu ne želimo da progovorimo jer ne umijemo, jer boli, jer ne znamo kako ćemo ga preživjeti, to je „Ajvar“. Ono preko čega želimo da pretrčimo kao preko minskog polja, da ostane za nama i da ga zaboravimo što prije, to je priča koja mi je u ovom trenutku u životu bila potrebna. To je ta katarza bez koje nema sljedećeg koraka, nema normalnog života dalje. Dugo me ta priča drži, to vam je valjda najbolji odgovor na pitanje koliko mi intimno znači. Tri godine sam prvo kopala u naletima po tom rudniku sopstvene intime i tretirala tu priču kao ličnu, nisam još uvijek bila načisto da li je univerzalna i koliko je film, a koliko sopstveno pročišćenje.
Kad sam sjela s Majom Todorović, to je bio trenutak za prvo odvajanje od ličnog i taj rez mi je bio neophodan. Ona je odličan pisac, i dramski i scenarija, i poznavala me je, pa nije dugo trajalo, nije trebalo ništa crtati, bilo joj je jasno. Još jedna stvar nam je značajna kad je u pitanju Festival u Herceg Novom. Maja je Novljanka, to je njen grad, ali živi u Beogradu i dosta radi, pa je beogradska publika više gleda i bolje zna šta je sve uradila za ovih nekoliko godina. Ovaj festival je dobra prilika da joj za to čestitaju i kod kuće. To kod kuće nam svima treba. U „Ajvaru“ imamo još onih kojima će 6. avgust biti predstavljanje filma kod kuće. Voljela bih da je Mirko Vlahović sa nama to veče na Kanli kuli, biće i Ivana Šćepanović koja je kao i ja Kotoranka u Beogradu, producent Ivan Djurović, asistent režije, mladi reditelj Đorđe Vojvodić. Između srpskih i crnogorskih filmskih radnika postoji duga i neprekinuta spona, pa ja, da budem iskrena, i crnogorsku kao i srpsku premijeru, doživljavam jednako domaćom.
Ove teme nisu nove u srpskom filmu, a i generalno na našem govornom području, što mislite da izdvaja “Ajvar” u odnosu na ostale u tretmanu istih?
Ne bih se složila sa vama, niti vam zamjerila jer razgovaramo prije projekcije, pa znam da niste bili u prilici da gledate film. Čista melodrama je verovatno najrjeđa forma u domaćem filmu. Dan poslije Palićkog festivala je Zoran Janković objavio tekst o domaćim melodramama na tu temu. Njegov izbor se sveo na sedam filmova, onih koji su opstali ili kako to vole da kažu – preživjeli sud vremena. Mi smo tek zakoračili, vidjećemo kakva nam je sudbina.
Da li je raspad braka jednako traumatično iskustvo kao raspad zemlje i jednog sistema kroz koji je prošla Vaša generacija, u smislu da se jedan način života na koji ste navikli korijenito mijenja i morate tome da se prilagodite?
Apsolutno. Pričala mi je psiholog prof. Tijana Mandić koja je bila i stručni konsultatnt na „Ajvaru“ da je u Americi prije nekoliko godina rađeno istraživanje na temu najtraumatičnijih gubitaka i da se razvod braka nalazi pri samom vrhu. Upamtila sam to zato što mi je jedan drugi podatak zaparao uši, a to je da se po tom istraživanju teže podnosi gubitak dugogodišnjeg supružnika nego gubitak djeteta. Iz mog crnogorsko-italijanskog genetskog koda, to je nešto što moj mozak nije mogao da ukapira. Ali dr Mandić kaže da valja otvoriti oči i ne suditi. Različite su kulture iz kojih potičemo. Ono što je sigurno, raspad braka je gubitak. Gubitak neke vrste smo svi iskusili, on je imanentan čovjeku, svi znamo da boli, svi umijemo da ga prepoznamo. I o tome je „Ajvar“.
Moja generacija je, kad smo kod gubitaka, ona koja je zakačila jedan dio života, i to onaj formativni, u zemlji koja je bila veća i u svakom smislu ozbiljnija od ovih država na koje se raspala. Ja sam tu zemlju voljela, osjećala sam pripadnost tom geografskom i kulturnom prostoru, smatram da su me oplemenile sve njene različitosti i intimno mi je teško pao raspad te zemlje. On je značio i raspad jednog sistema vrijednosti, prinuđenost da se prilagođavaš nekim pravilima igre koja mi se nisu dopadala. Otud je važno što ti glavni junaci u našem filmu imaju četrdeset i nešto godina. Oni su tek postali punoljetni kad je trebalo da svare ratove, tranzicije, regione i sve što je vrijeme poslije devedesetih donijelo. Oni su danas na pola puta, zaglavljeni u nekom blatu u emotivnom leru i šlajfuju, iza sebe imaju tri života i nemaju pojma kuda dalje. To je, dobrim dijelom, moj doživljaj sopstvene generacije.
Glavni likovi su Vaših godina, kakav Vam je bio odnos sa glumcima tokom rada na filmu, budući da ste za glavne uloge odabrali one sa kojima ste već sarađivali na omnibusu “Neke druge priče”, prije svega u smislu kako bi prikazali tu generaciju onako kako ste zamislili?
Nataša Ninković i Sergej Trifunović su ljudi koje poznajem i kao glumce i privatno. Utoliko je lakše kad znate šta možete da očekujete, kad znate šta sve mogu da daju filmu i kad imate ideju kako do toga da dođete. Oboje su sjajni glumci, a rad sa takvim glumcima je uvijek poslastica za reditelja. Nije zanemarljivo ni što smo mi ista generacija, puno toga nije moralo da se objašnjava. I pored toga, dosta smo probali. Bilo mi je važno da počnemo dovoljno rano sa tim čitajućim probama, da imaju vremena da razmišljaju o tim likovima, da im se uvuku u neki dio mozga, da po njemu kopaju, da stignu da ih zavole, da se sa tim likovima posvađaju i pomire, da ih prihvate i na kraju nadograde. I sve su to uradili, kao što rade najveći. „Ajvar“ je intimna priča koja je tako i snimljena.
Ima malo glumaca, ukupno trinaest u cijelom filmu. Bilo je važno da svi budu tačni i komotni u svojim ulogama, da im bude udobno i da svi znaju sve vrijeme šta rade. Zato su, između ostalog, probe dragocjene. Jer su svi do jednog napravili uloge u kojima sam uživala, i nadam se da će i gledaoci. Pored Nataše i Sergeja, u filmu igraju i Vesna Čipčić, Miki Krstović, Branka Petrić, Gordan Kičić, Aleksandra Janković, Pavle Pekić, Ivana Šćepanović, Igor Borojević, Srđan Miletić, Mirko Vlahović i Paulina Manov.
“Raduju me kinematografski pomaci susjeda”
Kako gledate na srpsku filmsku scenu generalno i aktuelno stanje? Koliko ste upoznati sa crnogorskom i koliko po Vašem iskustvu su kolege iz susjednih zemalja otvorene za saradnju, je li ta regionalna saradnja model rada koji bi mogao da pomogne u prevazilaženju problema sa kojima se kinematografije svih ex YU zemalja suočavaju?
Koprodukcije su važne, ne samo u regionalnim okvirima. Prvo i osnovno, jako je teško produkciono upakovati film samo sa novcem koji dobiješ na fondu u matičnoj zemlji. A onda je teško plasirati ga na strano tržište ako u njemu nema tog stranog tržišta. Po tom koprodukcionom modelu funkcioniše najveći dio evropske kinematografije. On je dobar i zato što je kreativna razmjena sama po sebi dobra, zato što imaš veću mogućnost izbora, i zato što mi u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i BiH govorimo istim jezikom, kako ga god zvali. I koliko god se neki upirali da odbrane taj narcizam malih razlika, mi živimo i stvaramo na istom jeziku. Taj jezik koji nam omogućava da se vidimo malo dalje od sopstvenog dvorišta se razlikuje manje nego engleski jezik koji se govori u Britaniji, Americi i Australiji. Normalni ljudi nauče da to bogatstvo dijalekata i prostora prigrle kao blagodet. Mene raduje kad vidim kinematografski pomak u bilo kojoj od susjednih zemalja. To znači promociju kulture i zajedničkih vrijednosti na svjetsko kinematografsko tržište gdje smo mi kap u moru. I zato je, između ostalog, važno da sarađujemo i da se pomažemo. Ove godine je crnogorski film napravio dramatičan pomak i ja jedva čekam da vidim sve te filmove u Herceg Novom.
“Televizija ždere vrijeme više no bilo što drugo u našem poslu”
Imate iza sebe godine staža kad je u pitanju rad na TV-u, da li Vas to i dalje privlači? Kako ocjenjujete televizijske sadržaje koji su dostupni i popularni u Srbiji?
Rad na televiziji je dragocjeno iskustvo, iako televizija ždere vrijeme više nego bilo šta drugo u ovom našem poslu. Dok se okreneš, prođu godine koje ti, realno, trebaju ako hoćeš da snimiš film. U ovom trenutku me od televizije zanima jedino režiranje neke serije. Ostavila sam joj dovoljno sati programa iza sebe da sada mogu komotno da razmišljam samo o igranoj formi. Što se programa tiče, serije su u ekspanziji, ima ih više nego ikad i kvalitet im vidno raste. To je dobro. Konačno imamo i žanrovsku raznolikost i može da se bira. To se sve događa posljednje tri-četiri godine i odmah osjetno da više ljudi iz filmske industrije radi i gledanost je velika.
Raspad porodice bi mogla biti tema narednog filma
Da li već imate neke ideje, planove, želje kad je u pitanju Vaše naredno ostvarenje? Da li želite i u narednim projektima da potpuno kontrolišete priču koju želite da ispričate, u smislu da nećete samo režirati, već i pisati scenario?
Imam dva scenarija koja mi se u ovom trenutku rade i oba, na neki način, tretiraju raspad porodice kao nukleusa u periodu od nekoliko decenija, na prostoru ovoga što danas zovemo tom idiotskom riječju – region. Jedan je moj, radnog naslova „Smrt sina Anđelije Jokove“ i bio bi ponovo srpsko-crnogorska koprodukcija, s tim što ni sama nisam sigurna šta bi u toj priči bilo većinsko. To je ukratko i slučaj sa jednim dijelom moje familije i mnogima koje poznajem, a zovu ih “beogradskim Crnogorcima”. To su oni što su došli u Beograd 1945, a sahranjuju se u Crnoj Gori, već treću generaciju. Drugi film koji želim da radim je po romanu „Split“ Slavoljuba Stankovića, jedna nježna i ubitačna drama između dvojice polubraće iz Beograda i Splita. Izgleda da još nisam sažvakala i iz sebe izbacila tu priču o gubitku.
Bonus video:
