Zvijezde na televiziji uglavnom su neki drugi, najčešće oni koji vode dnevnik ili glavna lica raznih emisija. Dopisnici ne upadaju toliko često u prvi plan, pa zbog toga možda i ne dobijaju pohvale i pažnju koju zaslužuju, jer iza njih stoji veliki rad i trud. Kroz njih pričaju njihovi gradovi, a ti novinari pokrivaju niz raznolikih tema - od politike preko sportskih do zabavnih dešavanja.
Jedan od njih je Željko Vuksanović, dopisnik televizije iz jednog od najvećih gradova u Crnoj Gori - Nikšića, mada ponekad po potrebi skokne i sjevernije do nekog drugog, sve do Žabljaka. On je za “Play” pričao o karakteristikama posla dopisnika, što ga je uopšte opredijelilo za posao novinara i kako je sa radija stigao na televiziju.
Zašto baš novinarstvo, što te je opredijelilo tom pozivu, kad si odlučio da želiš time da se baviš?
Da nisam novinar, vjerovatno bih bio advokat, jer su javna riječ, nove informacije, traganje za istinom i “istjerivanje pravde” nešto što karakteriše moju ličnost još od malih nogu. Ljubav prema ovom pozivu rodila se tokom srednjoškolskih dana i traje već skoro pola mog života.
Kako si se obreo u Televiziji Vijesti, kakvo je tvoje prethodno iskustvo bilo, što si radio i u kojim formatima si se oprobao? Kako ti sad izgledaju tvoji počeci?
Moji počeci vezani su za jedan lokalni radio. Međutim, prvi ozbiljniji susret sa televizijom desio se kad sam bio na četvrtoj godini fakulteta i to je zaista nešto što me je potpuno osvojilo. Radio sam dvije godine posao televizijskog novinara, a kasnije sticajem različitih okolnosti i u štampanim medijima, tako da sam prošao različite novinarske formate. Televizija Vijesti počela je sa radom iste godine kada sam ja počeo studije novinarstva i bila je medij gdje sam želio da dođem. Dolazak u TV Vijesti desio se iznenada, pa volim da mislim da je TV Vijesti čekala da ja sazrim i kao čovjek i kao novinar, pa da mi otvori vrata.
Kako izgleda tvoj prosječan radni dan kao dopisnika, koliko je prepušteno tebi, a koliko radiš po nekim uputima što se traži od tebe?
Dopisnički posao u televiziji je prepun izazova. U redakcijama se obično organizuju dežurstva, a ja kao novinar dopisnik moram uvijek da sam pripravan, kao i naš snimatelj Vladan Ćeranić. Teme i sagovornike koje predlažem uglavnom biram sam, jer smatram da neko ko živi u sredini o kojoj izvještava najbolje može da procijeni šta je interes javnosti. Prosto, dopisnik mora biti u toku svih društvenih zbivanja u gradu.
Što najviše radiš, koje teme najviše pokrivaš kroz tvoj posao, utisak je da si najviše koncentrisan na informativu? Što najviše voliš da radiš?
Kako je TV Vijesti prepoznata kao medij koji savremenog čovjeka i njegove probleme stavlja u prvi plan, kako bi crnogorsko društvo bilo pravednije i bolje, to je zaista nešto čime najviše volim da se bavim. Nažalost, društvena zbilja je takva da je mnogo nepravde sa kojom se ljudi susreću. Posebno volim kad nešto što je tu u blizini, u gradu, bilo da je građevina, pojava ili neka zanimljiva ličnost, u trenutku doživim na neki drugi način, na koji bih volio da ga sagledam ili upoznam i predstavim gledaocima. Nerado pratim crnu hroniku, ali i to se mora.
Posao dopisnika se čini kao težak, moraš da pokrivaš teme sa različitih društvenih i životnih polja, kako ti to doživljavaš, koji su glavni izazovi sa kojima se suočavaš? Misliš li da je posao dopisnika u Crnoj Gori dovoljno cijenjen?
Veliki izazov za mene je raznovrsnost tema koje obrađujem, zbog čega ovaj novinarski posao i smatram posebnim. Jedino se ne bavim sportom, ali se nekad i on uvuče u društvene teme koje obrađujem. Posao dopisnika je cijenjen, sve dok postoje teme koje zavređuju da se nađu u našoj informativnoj emisiji Vijesti u pola 7, koja je, složićete se, najgledanija u Crnoj Gori. I u komunikaciji sa urednicima stičem utisak da im je mnogo važno da u dnevniku imaju dobru priču iz Nikšića, Šavnika, Žabljaka ili Plužina.
Dopisnici u Crnoj Gori su često pod pritiskom, pogotovo oni iz malih gradova, budući da se u njima, što se kaže, svi znaju i sve vijesti iz tog mjesta dolaze preko njih. Kakvo je tvoje iskustvo, jesi li ikad ti osjećao pritiske i pokušaje da se tvoj posao na neki način onemogući ili da se utiče na ono o čemu izvještavaš i kako ga prevazilaziš?
Prvo da kažem da dopisnici svih crnogorskih medija u Nikšiću rade kao jedna porodica. Naravno, svi imamo svoje priče i svoje teme, ali smo jedni za druge uvijek tu, posebno u neprijatnim situacijama, sa kojim se takođe mi novinari susrećemo. Što se tiče pritisaka, ima ih u smislu da iz neke institucije ili neko od lokalnih funkcionera neće da odgovara na novinarska pitanja. Nažalost, obično ti ljudi misle da ako novinar izvještava o nekom problemu, on ne voli ni svoj grad, ni građane, ni državu, itd. Takve pritiske obično prevazilazim pokazujući da volim svoj grad, baveći se uporedo sa problemima i onim lijepim u njemu.
Nikšić važi za grad rokenrola, najviše zahvaljujući svojim festivalima, da li bi se složio sa tom ocjenom? Sa druge strane, Nikšić bi se mogao nazvati “tranzicionim gubitnikom”, nekadašnji industrijski gigant u kojem su mnoge fabrike ugašene, koliko je to uticalo na život u gradu pod Trebjesom?
Pa grad festivala jeste u svakom slučaju, sve dok organizatori ne dozvole da se politika umiješa i u tu sferu. Zasad to je jedna lijepa priča koja odražava dobri duh Nikšića. Tranzicija je zapravo pojela Nikšić, ali rekao bih nije još Nikšićane, makar ne sve. Nažalost, život u gradu ne može se uporediti sa onim kad su radili Željezara, Pivara, Boksiti, Metalac i drugi kolektivi. Kad kažem radili, mislim u punom smislu te riječi, a ne kao danas kad svi zajedno broje oko hiljadu radnika. Nikšić je bio grad radničke klase, a, nažalost, toga danas skoro da i nema.
Kakva je tvoja komunikacija sa gledaocima, koliko često te prepoznaju na ulici i obraćaju ti se, kako reaguju kad te sretnu, uzimaš li u obzir njihove sugestije?
Susreti sa gledaocima su na obostrano zadovoljstvo. Vrlo često me prepoznaju, posebno vole da dobace nešto karakteristično za neku moju priču koju su posljednju odgledali, da pitaju kad sam bio u njihovom selu i slično. Nikšićani često dolaze u naše dopisništvo da predlažu teme, da ukažu ne neki problem. Trudim se da ih ispoštujem, koliko profesija dozvoljava.
Nikšić i danas ima dušu i ne bih ga mijenjao
Što najviše voliš kod svoga grada, a što bi promijenio? Kakve vijesti ga uglavnom karakterišu?
Volim što Nikšić i danas ima dušu, prosto nešto što nigdje drugo nema. Nažalost, danas ga uglavnom karakterišu priče ljudi koji su žrtve tranzicije, ali još ima neotkirvenih prirodnih ljepota, kulturno-istorjiskih spomenika koji i danas pričaju svoje priče, takođe talentovanih i neobičnih ljudi, što Nikšić zaista čini posebnim. Ne bih ga mnogo mijenjao, mislim grad. Možda bih promijenio nešto drugo.
Proslava debija u živom programu
Svakome se desi neki gaf ili neka komična greška na televiziji, koliko često ti se to dešava, imaš li ti možda neku anegdotu koju bi mogao da nam ispričaš?
Dešava se, naročito u živom programu. Gaf koji posebno pamtim desio se kad sam prvi put čitao vijesti dok sam radio u TV Nikšić. Prije odjavne špice ide kadar kako se potpisujem i kupim papire. Ja sam to preumio i umjesto da sačekam još par sekundi, kad sam rekao gledaocima laku noć, podigao sam ruke visoko uvis i rekao “Jeees!” slaveći što sam dobro pročitao prve vijesti. To se pamti.
Bonus video:
