Željno iščekivana nova sezona jedne od najpopularnijih i najintrigantnijih TV serija “Westworld” krenula je sa emitovanjem na HBO kanalu sredinom marta i već donijela brojna uzbuđenja.
Emijem nagrađivani naslov je u nastavku u priču uveo i neka nova glumačka lica, kao što su Aron Pol i Vensan Kasel, a priču o razvoju vještačke svijesti i dalje nose Evan Rejčel Vud, Džefri Rajt, Ed Haris, Tesa Tompson, Tandi Njuton, Luk Hemsvort, Sajmon Kvorterman i Rodrigo Santoro. Upravo je Luk Hemsvort pričao o svom liku, radniku obezbjeđenja Ešliju Stabsu, preokretima koje je doživio i kakav je bio proces rada na trećoj sezoni.
Ešli Stabs je imao prilično dramatičan početak sezone, možeš li nas podsjetiti gdje je bio na kraju prošle?
Kraj prošle sezone je bio dvosmislen. Aludirao je na to da je Ešli Stabs jedan od “domaćina” (roboti u svijetu Westworlda) jer pričao o tome kako ga je “stari” (tvorac Westworlda Robert Ford, kojeg igra Entoni Hopkins) unajmio za sebe, ali to nikad nije kristalizovano. Sve dok ga nismo vidjeli ove sezone kako pokušava da sebe da zaustavi. On nije baš dobar strijelac, ne znam što je problem sa Stabsom, ali ne može da pogodi ništa.
Moglo bi se reći da radi pogrešan posao, zar ne?
On je najgori član obezbjeđenja kojeg ćete ikada sresti. Što ono bijaše tvoj posao? O da, da se pobrineš da svi budu sigurni. Bićeš dobar u tome, zar ne? Ne? On izgleda kao da će ispasti sjajno, ali nema puno toga ispod, taj momak nema mnogo toga u sebi.
U ovoj sezoni smo vidjeli i drugačiju stranu Stabsa, onu humorističniju, je li to bilo zabavno igrati?
Jeste, ima tu nekog sjajnog humora. On je veoma zajedljiv i njegov humor ima dozu cinizma i rezigniranosti, pa smo se malo poigrali sa tim, pogotovo sa Bernardom (Džefri Rajt), što je fantastično. Nikad do tad nisam koristio riječi: “Je*i se Bernard” na toliko načina, znate? U jednom trenutku mislim da to čak postaje “Volim te”, to “Je*i se”.
Tu je i istinski smiješna i veoma bitna scena u kojoj Bernard reprogramira Stabsa da pazi na njega?
Taman kad ste pomislili da je gotov, zar ne? Stabs je odradio glavnu stvar i sve pustio, a onda ga je Bernard za*ebao.
U kom trenutku si saznao da je Stabs “domaćin”?
Bio sam u Kentakiju. Imao sam malu ulogu na jednom snimanju i onda sam otišao na avion da bi se vratio na produkciju “Westworlda”. Stigao sam do aerodroma u Atlanti koji je bio zatvoren, propustio sam let, što je bilo prilično stresno. Sat iza ponoći dobio sam mejl od Džonatana Nolana (tvorac serije) sa nekim dijalozima novim koje je napisao. Pomislio sam kako je sreća što sam budan, pa mogu da počnem da učim to i krenuo sam da ga čitam i samo sam u jednom trenutku bio u fazonu - čekaj malo. Samo je tiho ubacio to.
Mora da je osjećaj bio kao da si u glumac u Westworldu koji na taj način dolazi k svijesti?
Upravo. Pojavio sam se na setu sa pet sati zakašnjenja i tamo je bilo 500 ljudi, brodovi, avioni, a ja sam krenuo da zapitkujem Džonatana što se dešava, da li sam ja “domaćin”, a on mi je odgovorio - možda. Onda smo ja i Tesa Tompson morali da pronađemo mir u svom tom haosu kako bih ja dao smisao toj sceni. Ja zapravo ni u ovom trenutku ne znam što tačno radim. Ostalo je nejasno sve dok nisam dobio božićnu čestitku od Lize Džoj (koautor serije) na kojoj je pisalo: “Čestitke, napravićemo ti robota, jer roboti su vječni”. Tu sam rekao okej, sjajno, sad znam. Tako je moja prva scena nestala iz moje glave.
Misliš li da su roboti “domaćini” ljudskiji od ljudi?
Da. Moja teorija od početka je bila da su roboti kalupi za novu ljudsku rasu, da ćemo tako završiti što ćemo postati društvo koje potiče iz vještačke inteligencije. Ne znam. To je bila moja prvobitna teorija tokom prve sezone. Da li će se to stvarno desiti ili ne je drugo pitanje, jer niko Stabsu ne govori ništa! Ali mislim da se tako nešto dešava, pretpostavljam, sa Dolores (Evan Rejčel Vud) koja govori da su “domaćini” bogovi i da stvaraju ultimativnu rasu, čiste žito od kukolja.
Je li igranje u ovoj seriji promijenilo tvoj odnos prema nadolazećoj tehnologiji?
Jeste. Još od 2014. do danas, razlika je ogromna. Znajući Lizu Džoj i Džonatana, mislim da ni oni ne polažu previše nade u nju. Mislim da se dosta toga reflektovalo u ovoj sezoni. Ali isto mislim da dio tog nedostatka nade dolazi iz osjećaja rezigniranosti jer smo na putu sa kojeg ne možemo da skrenemo. To dolazi, to će se desiti, već se dešava, ta vještačka revolucija. Mislim da nije pretjerano to reći. Što je odgovor onda? Jer sigurno da nećemo prestati da koristimo tehnologiju. Ne možete sad vratiti duha u lampu. Tako da mislim da postoji neki osjećaj koji kaže: da, uništeni smo, ali je*iga, vidimo se u kafani.
Što misliš o tome što izgleda da su žene preuzele glavnu ulogu u Westworldu?
Mislim da bi bez toga ova serija bila drugačija i dio nekog drugog vremena, neke mrtve ere. Takođe mislim da to pokazuje koliko su ove žene nevjerovatne osobe. Evan i Tendi Njuton su sile prirode, zaista ih obožavam. Jedan od prvih dana na setu sam proveo sa Evan koja je sjedela u stolici i sjećam se da sam pažljivo posmatrao tu njenu suptilnost. Nije tu bilo nijednog uzaludnog uzdaha ni pokreta, njene ruke, njeno sve. Bilo je to kao da vas uči kako da igrate. Ona je veličanstvena sad. Sve one. Tendi je provela pola sezone gola, što je nevjerovatno osnažujuće.
Je li istina da je Evan Rejčel Vud bila povrijeđena tokom snimanja jedne borbene scene?
Ja sam zapravo povrijedio sebe prije toga. Ona je odradila svoj posao odlično i nije me povrijedila. Ja sam nosio televizor uz merdevine. Bio je to ogroman TV. Popeo sam se prilično visoko, bio sam sam i pokušavao da postavim TV na zid i moj biceps je samo pukao. Mislio sam da je okej, ali je pukao. Zato su moju prvu borbenu scenu, u drugoj epizodi ove sezone, snimali mi drugu ruku, većinu te scene sam odradio jednom rukom. Onda sam se operisao i sredio to, pa sam imao scenu borbe sa Evan, bukvalno čim sam se oporavio od ovoga.
Što se desilo u toj sceni?
Ona me je šutirala i šutirala, bacala na zid i sa balkona. Ali bila je sjajna. Bilo je potrebno dosta fizičkog rada, meni takve scene nisu zabavne. Uvijek su koreografisane, ali uvijek bole. Na početku pomisliš da ti ne trebaju štitnici za koljena, ali nakon što padneš na koljena jedno 90 puta... Sve se ponavlja u nedogled. Postoji razlog zašto imate kaskadere, a oni su fantastični. Znaju kako da padnu i znaju kako da sve ispadne da izgledaš dobro.
Koliko toga su odradili oni, a koliko ti?
Tu tuču sa Evan smo skroz odradili mi osim zadnjeg dijela gdje Stabs padne preko ivice. To je Sajmon, moj kaskader. Probali smo je i probali i probali vjerovatno malo više nego normalne scene, ali to je mjera opreza jer ne mogu glumci da izvode kaskaderske scene. To se ne radi.
Je li Los Anđeles i dalje tvoj dom?
Upravo sam se preselio u Australiju. Živio sam u Los Anđelesu sedam godina i onda sam u decembru 2019. odlučio da se vratim kući. Moja porodica je bila u prilici da se vrati tamo, a moja djeca su porasla toliko da je bilo vrijeme da ih ubacimo u škole u koje smo htjeli i upisali smo ih u jednu sjajnu školu koja je pozajmila mnoge svoje principe od Finske i Švedske, svih tih mjesta koja su vodeća u akademskom smislu. Klinci obožavaju tu školu.
Da li ti je lako da ostaviš sve iza sebe na kraju radnog dana, jer u “Westworldu” se suočavaš sa prilično kompleksnim konceptima, koliko lako se oslobađaš tog bremena?
To je zanimljivo, jer kad sam u Australiji lako mi je. Los Anđeles je bio i blagoslov i prokletstvo - bilo je sjajno voziti do posla i voziti nazad kući i spavati u svom krevetu, ali mi je bilo strašno neobično da prevozim klince do škole, a onda odem da budem Stabs. Tu se dešava ozbiljna mentalna promjena. I zna to da ti ostane u glavi, teško ga je osloboditi se, a da je moja uloga išta veća mislim da bi bilo još teže. Za sad je to prava mjera. Nije bilo toliko intenzivno da sam pucao. Ali mi se dešavalo da namjerno ne nazovem djecu jer mi je bilo potrebno da budem odvojen od njih, da imam taj osjećaj nedostatka. Tako naučiš da to iskoristiš i sve je dobro.
Bonus video:
