Mlada crnogorska rediteljka Sara Stijović odavno je najavila velike stvari koje se od nje mogu očekivati na crnogorskoj filmskoj sceni, a to je ponovo i dokazala svojim projektom u razvojnoj fazi, filmom “Đina” koji je prvi crnogorski, ali i jedini evropski koji će se dalje razvijati u sklopu “La Fabrique Cinema de l’Institut francais 2020” u okviru 73. Kanskog filmskog festivala, a zajedno sa još devet ostvarenja sa svih strana svijeta.
Film “Đina” je dugometražni dokumentarni film rediteljke Stijović i dokumentuje privatnu, a zatim i političku biografiju Đorđine Đine Markuš, Crnogorke koja je tokom Rezolucije Informbiroa u Jugoslaviji poslata na Goli otok. “Kroz ozbiljnu razradu i promišljanje projekta, autorka dolazi do nijansiranog, asocijativnog i poetičnog rediteljskog pristupa“, navodi se u obrazloženju stručne komisije. Projekat „Đina“ podržao je i Filmski centar Crne Gore na prošlogodišnjem konkursu za sufinansiranje proizvodnje dugometražnih dokumentarnih filmova. Komisija je tada istakla da je ovaj projekat “posebno značajan za domaću i internacionalnu kinematografiju uzimajući u obzir temeljno sprovedeno istraživanje i promišljanje jedne istorijske teme”. Program “La Fabrique” omogućava da 10 reditelja/producentskih dueta prisustvuju Kanskom festivalu i iskoriste prilagođeni program u okviru najvećeg festivala i filmskog marketa na svijetu. Program predviđa mentorski rad, radionice, producentske sastanke sa predstavnicima najznačajniji filmskih fondova, prezentacije projekta… Od osnivanja ovog programa ovo je prvi put da je selektovan jedan projekat iz Crne Gore. Pored filma mlade rediteljke učestvovaće i projekti iz Brazila, Dominikanske republike, Vijetnama, Mozambika, Senegala, Tajlanda, Kazahstana, Egipta i Irana.
Šta je ono što želiš da predstaviš publici u okviru filma koji je u razvoju?
Đina donosi privatnu i politički biografiju Đorđine Đine Markuš - Crnogorke koja je tokom IB rezolucije u bivšoj Jugoslaviji poslata na Goli otok da služi kaznu. Na Otoku je provela tri godine, ali je preživjela i dočekala slobodu. Nekoliko godina prije smrti, stavila je na papir sve što je preživjela tokom boravka na Golom otoku, te napisala memoare. Đinini memoari imaju vrijednost ne samo kao istoriografski izuzetno važan dokument zarad građenja istorije žena u logorima na Balkanu, već i kao dokument koji donosi pogled na Goli otok iznutra. Svi dokumenti/intervjui koji su rađeni sa bivšim logorašima/cama veoma su cenzurisani i svode se na generalizovano ustaljeno viđenje Golog otoka. Osjećam da je Đina memoare pisala da bi olakšala dušu, ne bi li time pokušala da zaliječi dugo otvorenu ranu koja joj je cijelog života donosila mnogo i fizičke i mentalne boli. Zbog toga, memoari odišu senzitivnošću, otvorenošću, nevinim pogledom na svijet, emocionalnim prikazom situacija. Tokom boravka na Otoku, Đina dobija fotografiju bucmaste bebe - njene sestričine Marine - rođenje nakon Đininog hapšenja. Takav dašak nade i ljubavi koji je dobila fotografijom, Đina je čuvala cijelog života. Stoga, Marina, kao Đinin najbliži član porodice, biće protagonista filma. Ona je ta koja će svojim svjedočenjima i stavovima direktno iskazati Đinin život nakon povratka sa Otoka. Marinino putovanje do Golog otoka, gdje sada ide kao odrasla, starija žena, biće jedan od tokova radnje. Citati iz Đininih memoara kombinovaće se sa asocijativnim slikama dvaju vremena - Đininog, odnosno prošlog i Marininog, tj. sadašnjeg vremena. Arhiv će biti jedan od sredstava za građenje političkog konteksta iz kojeg je sve proisteklo. Mnogo je divnih i bolnih segmenata iz Đininog života, i dokumentovanih i posvjedočenih, koji bi mnogo jasnije iskazali Đininu i Marininu životnu priču, ali ne smatram da imam etičko pravo da to iznosim sada i ovdje - ti segmenti će svjetlo dana ugledati filmom.
Kao mlada djevojka, rediteljka, žena, zbog čega misliš da je ovu priču neophodno predstaviti publici?
Đina Markuš je rođena Cetinjanka. Mogu sa slobodom reći da će filmom biti predstavnica svih Crnogorki koje su nogom kročile na Goli otok - kojih je procentualno bilo najviše u odnosu na sve ostale nacionalnosti žena u jugoslovenskim logorima tokom pedesetih. Kada kažem „na Goli otok“ - podrazumijevam svih sedam logora i zatvora gdje su zatočenici/ce držani/e - što na ostvrima, što na kopnu bivše Jugoslavije. Na drugoj strani, daću sve od sebe da bude predstavnica svih žena koje su život ostavile ili preživjele logor kao što je bio naš - i Crnogorki, i Srpkinja, i Makedonki, Hrvatica, Slovenki, Albanki... Izuzetno je važno to što, kao autorska ekipa filma, imamo na korišćenje Đinine memoare koji su jedan od rijetkih dokumenata kojim se svjedoči postojanje žena u jugoslovenskim logorima. Sa tom mogućnošću, dolazi i velika odgovornost. Kako dati glas nekome ko decenijama nije mogao da progovori o traumi koju je preživio? To je bio slučaj sa Đinom, ali i sa svakom osobom, bilo muškarac ili žena, koju su napustili Goli otok. Prije izlaska na slobodu, svako o njih je bio primoran da, bez čitanja, potpiše UDB-ov ugovor o ćutnji. Uslijedilo je da ta „potpisana ćutnja“ traje decenijama dok je ugovor još uvijek bio na snazi, ali i decenijama nakon njegovog „padanja sa vlasti“. Sada, gotovo 70 godina nakon postojanja Golog otoka, ta trauma je i dalje veoma živa, a njeni direktni ili indirektni svjedoci su spremni da im se da glas. S obzirom da, kao Balkanci, imamo neki nevidljivi patern koji pratimo kada je u pitanju dizanje oružja - bilo to oružje u vidu pištolja i mitraljeza, ili u obliku izolovanih ostrva, ili u obliku mladunčadi trigra kao simbola moći - nadam se da ako smo svjesni svih zločina i trauma prouzrokovanim tim zločinima i njihovim uticajem na niz generacija kasnije, možda ćemo nešto shvatiti, možda ćemo nešto promijeniti, možda... Vjerujem da je Đina i tada imala, a i sad ima mnogo toga kaže memoarima i životom koji je živjela po povratku iz logora, o greškama koje je jedan sistem napravio u odnosu na ogroman, prevelik broj pojedinaca. Pojedinaca koji su stradali - na više načina.
Ko je Đina Markuš koju ćeš nam oživjeti?
Đina je bila jedna stamena i hrabra Crnogorka. Djevojka zaluđena idejama - željna i spremna na promjenu i djelanje. Željna znanja, željna obrazovanja. Jako lijepa žena. Žena kojoj je jedan politički sistem sve oduzeo. A nije bilo potrebe. Žena koja je život provela pokušavajući da se bori sa traumama koje su joj nanijete - izgubila je tu borbu... Ali se snažno borila. Takvom je želim i predstaviti. Kao rediteljka, koristiću filmski jezik da oživim lik i karakter žene koja više nije živa ali ima toliko toga da kaže.
Riječ je o dokumentarnom filmu, da li će biti igranih segmenata i kako planiraš da iskombinuješ i njen politički i privatni život? Koliko je bitno da publika vidi obje strane njenog života?
Prikazivanje obiju strana Đininog života neophodno je za pričanje priče o njoj kao ženi koja je preživjela trogodišnji boravak na Golom otoku. Politički kontekst je neophodan segment filma - prisutan u dovoljnoj mjeri da potpomogne razumijevanje postojanja logora, ali ne i da uguši ličnu priču jedne osobe. Politički konktest Jugoslavije od 1948. godine - kada počinje konflikt između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, te udaljavanja Jugoslavije od marksizma i lenjinizma i približavanje komunizmu, kao i, na samom kraju, sukob Tita i Staljina, dovodi do početka hapšenja i organizovanih čistki svih onih koji su iskazivali simpatije ka Staljinu ili njegovom političkom režimu. Gdje sa hiljadama uhapšenih muškaraca i žena? Gdje će ih teže biti naći nego na izolovanom ostvru u Jadranskom moru - na Golom otoku. Ovaj kontekst je neophodno postaviti da bi se razumjelo političko stanje koje je dovelo do odvođenja pojedinaca u logore i zatvore. Ono što je važno kada je u pitanju kontekst je balansiranje informacija. Ne smije se politički konktest staviti u prvi plan - on je ipak kontekst i ne smije se napraviti film koji razumije samo neko ko je prije toga istorijski upoznat sa istorijskim događajima na jugoslovenskom tlu. Balans se mora ogledati u tome da postoji dovoljno informacija o kontekstu tako da bilo koja osoba iz Evrope ili šire može gledati film i shvatiti suštinu. Ipak je u pitanju jedna životna priča. Postavljanje političkog konteksta biće organizovano preciznom upotrebom arhivskog materijala iz datog doba, te citatima iz Đininih memoara koji oslikavaju političku situaciju, uzorke i posljedice pojedinih postupaka političkog režima, a Marininim svjedočenjima biće prikazane posljedice režima i konteksta koji je postojao. Klasičnih igranih elemenata, kao što su inscenacija ili rekonstrukcija, neće biti. Vjerujem u snagu dokumentarne građe koja je pred nama, a ja ću se potruditi da i snimljeni materijal bude snažan koliko i građa i da snimljena dokumentaristička istina bude jedini izvor koji ću koristiti. Naravno, ovo je projekat koji je u razvoju, tako da ću možda doći do novih znanja, novih ideja o pojedinim rediteljskim rješenjima i odlučiti da koristim neke igrane elemente. Mislim da svaki film i svaki reditelj treba da se koristi filmski jezik kako god to bilo odgovarajuće za priču koju gradi, bez obzira da li će se neki postupak, klasično nazvati „igranim“ ili „dokumentarnim“. U svakom slučaju, još je rano za čvrstu odluku. To je možda i najveći problem, ali za mene i ljepota snimanja dokumentarnog filma - ne može se sve isplanirati, ne zavisi sve od novca, nikada ne znate šta će se desiti, do kojeg ćete novog saznanja doći.
Koja si uputstva dobila i na šta ti posebno obraćaš pažnju?
Mentori od kojih imam mogućnost da učim o načinima kako se Evropa tretira transnacionalnu kinematografiju mi, prije svega, ukazuju na to da se film uvijek treba tretirati i kao umjetnost i kao industrija. Svaki film je različit i svaki u različitom stepenu pripada jednoj ili drugoj strani, ali se dva polja međusobno ne isključuju. Svaki film se, još u najranijem razvoju, karakteriše kao film čiji je cilj bioskopska/televizijska distribucija ili snažan festivalski život bez daljeg cilja u polje distribucije filma različitim platformama. Kako god bilo, onaj cilj koji se postavi filmu - na njemu se radi. Mislim da je upravo taj segment planiranja života filma nakon njegovog završetka najviše o čemu učim. Crna Gora ipak pripada zemljama u razvoju i naši reditelji se već dovoljno muče da obezbijede pristojne uslove za realizaciju filma da često možda zanemare vrijeme koje treba unaprijed posvetiti festivalskoj ili distribucijskoj strategiji. A film postaje živ tek onda kada putem kojeg god platna ili ekrana dopre do gledalaca.
Imaš li očekivanja od rada na razvoju filmu u okviru Kanskog festivala?
Mogu sa slobodom reći da su očekivanja od rada na filmu u sklopu La Fabrique već sad ispunjena. Vijest o selektovanju “Đine” za program dobila sam prije nepuna dva mjeseca, i, iako se press release odlagao usljed situacija sa Covid-19 u Francuskoj, ali i cijelom svijetu, ekipa La Fabrique nije sjedjela i čekala skrštenih ruku. Već desetak dana nakon objave, dodijeljen mi je mentor koji je sa mnom, na nedjeljnom nivou, intenzivno počeo da radi na pripremanju projekta za njegovo predstavljanje u sklopu programa. Mentorski rad se ogleda ne samo u pomoći oko predstavljanja projekta, već pokriva cijele segmente rada na filmu u fazi razvoja, naročito izuzetno široko polje produkcije filma koji je internacionalna koprodukcija dviju ili više država. Mentorskim radom sam bliže ušla u razumijevanje načina funkcionisanja evropske kinematografije, i sve ono što sam naučila na fakultetu predstavlja mi dobru osnovu za sadašnji rad na projektu. Mentor mi je pomogao da uvidim koji su to načini, sa produkcijske i organizacione strane, na koje kao reditelj imam mogućnost da djelam da bih film uzdigla do nivoa da ga razumije bilo koja osoba - kojeg god porijekla, maternjeg jezika, boje kože... Veoma profesionalnim pristupom, uistinu posvećeni i vrijedni, ekipa La Fabrique mi svakodnevno dokazuje koliko vremena i znanja je posvećeno radu na projektima i, uostalom, zbog čega je selekcija toliko kompetitivna da biraju samo deset projekata iz cijelog svijeta. Samim tim da su nam javili da možemo da izaberemo još nekog, apsolutno bilo koga iz svijeta filma, da nam bude još jedan mentor, specijalno angažovan za svaki projekat pojedinačno - vidi se koliko se pažnje posvećuje radu na filmu. A ovo su samo pripreme za glavni događaj.
U Sarinom domu i dvorištu sve vrvi od kreativnosti
Kako provodiš dane sada, dok smo svi zajedno u ovoj borbi protiv korone? Kako gledaš na cjelokupnu situaciju?
Trudimo se da, barem u porodičnom domu, ne karakterišemo ovaj period kao period virusa korona, iako nažalost jeste. Sa dvorištem i oazom zelenila, iako u centru grada, znam satima da samo uživam u suncu i toploti. Sa roditeljima likovnjacima nikada nije dosadno - uvijek ima makar po jedan mozaik na kojem se radi, makar deset kanti sa bojama na raspolaganju, makar par kubika gline koji čekaju da se obrade, uvijek je tu dvoje najboljih i najpoganijih pasa na svijetu, jedan mačak koji je najbolji asistent kuvara i snimatelja ikad... U ovakvom domu kreativne energije ne fali i upravo je ta energija ona koja je nepresušni izvor za moj rad kada je film u pitanju.
Pojedini režimi iz regiona kontrolišu kinematografiju
Koliko ti znači to što si jedina iz Crne Gore i jedina iz Evrope čiji će se projekat razvijati zajedno sa ostalima iz ostatka svijeta?
Značaj ovakvog uspjeha, za mene lično, najviše se ogleda u tome da sam uspjela i u ovoj fazi da opravdam povjerenje koje mi je ukazao Filmski centar Crne Gore i članovi komisije koji su odlučivali u toku prošle godine koji projekti će biti finansijski podržani. Kao neko ko je u trenutku apliciranja na konkurs FCCG samo student FTV režije na FDU Cetinje, bila sam svjesna da komisija može sa punim pravom dati prednost projektu koji možda nije bolji, ali ga rade iskusniji/stariji reditelji i autorske ekipe. Srećom, detaljnom analizom predatih materijala, donijeli su odluku da nas podrže i dali su mi veliku šansu. Ovakva šansa se ne smije uzeti zdravo za gotovo - ima toliko divnih projekata iz regiona koji ne mogu da napreduju zato što nisu podržani u svojoj matičnoj zemlji (najčešće iz razloga što režim koji je na vlasti u toj državi kontroliše i kinematografiju, odnosno film kao oduvijek najbolji vid propagande). Iz ovog razloga mislim da vrijeme koje sam posvetila rediteljskom radu na film, pa između ostalog i višenedjeljnom pripremanju aplikacije za La Fabrique, vrijeme je koje je i te kako bilo vrijedno „trošenja“.
Galerija
Bonus video:
