Priča serije “Crno-bijeli svijet” počela je skromno, kao podsjećanje na neke ljepše dane sa ovih prostora, kada su radio-talasima dominirali hitovi, kao ovaj “Prljavog kazališta” koji je pozajmio naslov ostvarenju reditelja i scenariste Gorana Kulenovića.
Nesvjesni kakvi ih užasi čekaju za samo par godina, tinejdžeri sa kraja 80-ih uživali su u toj muzici i mnogim stvarima koje praktično nisu postojale za ostale komunističke zemlje u Evropi.
Na ta, kako kažu, neka ljepša vremena u muzici, sportu, kulturi i mnogo čemu, stari su na HRT-u gledali sa zadovoljstvom i nostalgijom, mladi sa dubokim interesovanjem za to doba o kojem su toliko slušali, a ne samo da nikad nisu doživjeli ni tračak toga, već im sve zvuči kao bajka.
I tako je “Crno-bijeli svijet” postala definitivno jedna od najpopularniih hrvatskih TV serija ikad, rado gledana i širom velike, bivše zemlje, a o njenom uspjehu dovoljno govore i činjenice da su se jednako brojno gledale i reprize i što se svaka nova sezona očekuje sa velikim nestrpljenjem uz neizbježna pitanja fanova - kad će?
Mada je trebalo da treća sezona bude i posljednja (u suštini, svaka je mogla biti posljednja, takav je način rada sa HRT-om, otkriva Kulenović), publika je sa oduševljenjem prihvatila vijest da će dobiti još jedan paket evociranja života u SFRJ 80-ih. Tako je “Jutarnji list” javio da snimanje nove, četvrte sezone kreće u julu, naravno uz sve propisane mjere zaštite od koronavirusa.
Scenario je skoro gotov, kazao je sagovornik “Magazina” Goran Kulenović, pa ćemo gledati što je sve obilježilo 86. i 86. - od serije “Dinastija”, otvaranja videoteka, program za Univerzijadu, kultni zagrebački radio 101 i jedan trenutak koji je u hororu ujedinio cijeli svijet baš kao i panedmija virusa korona - famozni incident u nuklearnoj elektrani Černobilj.
Kao i u prošlim sezonama, gledaćemo i face koje su obilježile te godine, od pjevača Nena Belana, muzičkog seks simbola Marine Perazić, glumice Arijane Čuline i košarkaške zvijezde Dražena Petrovića.
Uvijek raspoložen za saradnju sa medijima, Kulenović je i ovaj put izašao u susret “Vijestima” i otkrio kako teku pripreme za novu sezonu, otkrio što možemo očekivati u narednoj sezoni i jugonostalgiji... Kako teku pripreme za snimanje, pogotovo s obzirom na cijelu situaciju sa virusom korona, koliko to otežava posao?
Pripreme za snimanje teku dobro, uz neke osnovne mjere opreza, ali s obzirom na to da je u Hrvatskoj - a pogotovo u Zagrebu - već danima epidemiološka situacija potpuno bez problema i da se iz dana u dan ukidaju mjere koje bi otežavale snimanje, ja sam optimističan. Čak i kod nekim situacija, kao što su zauzeti glumci, ova situacija ma, čak pomaže da lakše planiramo stvari. Za sada jedino još ne planiramo u prvih par mjeseci snimanja da radimo scene gdje nam je potrebno puno statista u zatvorenim prostorima (kao što su npr. rok klubovi), to ćemo ostaviti za sam kraj snimanja.
Kako ste proveli period izolacije i koliki uticaj bi mogla da ima ova situacija na polje kulture, pogotovo na ovim prostorima?
Izolaciju sam proveo skoncentrisan na pisanje i dovršavanje scenarija za CBS, a i u krugu svoje porodice bez nekog stresa, osim zbog neizvjesnosti što će biti sa snimanjima. O uticaju ove epidemiološke pauze na polje kulture mi je teško sad spekulisati; pretpostavljam da ako ne bude na jesen i zimu novih mjera, da će sve proći relativno bezbolno. Treća sezona trebalo je da bude i posljednja; kako je došlo do nastavka i je li vas iznenadio toliki pritisak publike i ekipe serije da se priča nastavi?
Pa, s obzirom na to da sa HTV-om, nažalost, ništa ne možemo planirati na duge staze, nego se svaki put iznova pregovara i čeka hoće li biti sljedeće sezone - bez obzira i na gledanost i na kvalitet - onda sam prisiljen na neki način svaku sezonu tretirati kao da je možda zadnja, pa smo tako moj koscenarista Igor Mirković (reditelj) i ja u 3. sezoni pozatvarali priče, da to može biti mogući zadovoljavajući kraj te sage. Međutim, ovo što vi spominjete - pritisak, odnosno reakcija naših fanova na seriju, ta količina pozitivnih komentara, traženja da se serija nastavi, emotivnog vezivanja uz junake i njihove priče, ne mogu, a da kod autora ne stvore potrebu da im se ponudi još priča o likovima i vremenu koje toliko vole. Reakcija gledalaca je bila glavni motiv da pokušamo da pronađemo još razloga da priča ide dalje, i čini mi se da smo - nakon dosta muke i vremena - Mirković i ja u tome i uspjeli. Ali konačni sud opet će dati gledaoci.
Kako je bilo pisati nove epizode i vratiti se tim likovima, jeste li pred sebe postavili neke nove ciljeve koje je trebalo ispuniti?
Dakle, pisati svaku sljedeću sezonu je objektivno sve teže jer smo puno jakih priča već ‘ispucali’, a pogotovo je to teško u svjetlu budžetskih ograničenja, gdje nemamo priliku priču malo “provjetriti” npr. nekim situacijama koje su se događale izvan Zagreba (npr. Dubrovačke ljetne igre). Nekako se snalazim u enterijerima i neutralnim eksterijerima, pokušavajući fragmentarno “rekreirati” Beograd ili Sarajevo, ali iz sezone u sezonu to je sve teže. Na uređenijim televizijskim tržištima baš iz tog razloga uspješnim serijama tv stanice koje ih produciraju najčešće podižu budžete, da bi produkcijskim zahvatima nadoknadili “zamor” u dramaturgiji. Srećom, Igor i ja smo ponovno temeljitim istraživanjem naišli na neke fenomenalne i priče koje su obilježile 1985. i 1986. Godinu, kao što su počeci kultnog Omladinskog radija (Radija 101) gdje smo pronašli pravo blago sjajnih priča, pa onda fenomen otvaranja videoteka, i još neke manje događaje, tako da ni 4. sezoni neće nedostajati svježih priča. Osim toga, zadali smo sebi i da svaki od naših deset glavnih likova ima barem jednu važnu životnu situaciju u novoj sezoni, što nakon tri sezone burnih događanja nije jednostavno izvesti, ali za sada mi se čini da smo u tome uspjeli. Kako i po čemu najviše Vi pamtite 1985. i 86, pogotovo jednu vijest koja je potresla svijet, kao što je katastrofa u Černobilju?
Ja lično 1985. /86. najviše pamtim po Ciboninim uspjesima i po sve više američkih filmova koji su oduševljavali nas 14/15 godišnjake i koje smo nabavljali na kojekakvim piratskim kasetama, te po upisu u čuvenu “Kulturu”, odnosno Centar za obrazovanje u kulturi, koju u seriji pohađa i Žac. Naravno, pamtim i Černobilj, a nakon što je taj događaj ponovno aktuelnim učinila i nedavna fantastična serija “Černobilj”, a nakon toga još akutelnijim i ova situacija oko korona virusa, znali smo da se jedna od epizoda svakako treba nasloniti na zbivanja oko te neobične situacije. Već je otkriveno da će se, kao i u ranijim sezonama, i u ovoj pojavljivati poznate face poput Nena Belana, Marine Perazić, Dražena Petrovića... Kako pristupate tim likovima, da li s velikom pažnjom, da biste ih predstavili na pravi način, ili dajete mašti na volju? Neki od tih ljudi su se i lično pojavljivali u seriji, koliko je bilo teško dogovoriti to sa njima, sa koliko entuzijazma su sarađivali?
Kod pojavljivanja slavnih i stvarnih ličnosti u seriji, idemo od slučaja do slučaja: ponekad su to samo kratka štos pojavljivanja - kao što je bio slučaj sa Darkom Glavanom, Goranom Bregovićem, Debi Hari ili Velimirom Zajecom, ali vrlo često su ti likovi imali elaborirane priče koje su uglavnom izmišljene (iako su neke bazirane na stvarnim događajima) - kao što je bio slučaj sa Davorinom Bogovićem, Jurom Stublićem, Darkom Rundekom, Ivom Pogorelićem ili Slađanom Milošević. Tako da, s jedne strane, dajemo mašti na volju, ali naravno da pritom pazimo da ti ljudi budu onakvi kakve ih znamo, a ne da ih stavljamo u neke situacije u kojima se oni nikad ne bi mogli naći, ili da se ponašaju onako kako se inače nikada ne bi. I pazimo da je to uvijek u dobroj namjeri, da bude fora, pa su te poznate ličnosti uvijek u ovim našim humornim situacijama, a ne onim ozbiljnijim, dramskim. Oni koji su se pojavljivali u seriji su to uvijek rado prihvatili, a vjerujem u oni koji su se u seriji pronašli - mislim da je oko toga uvijek neka dobra vibra - barem ja nikad nisam čuo da je bilo koja od tih faca koje smo prikazali imala ikakvu primjedbu. A čini mi se da se i gledaocima dopada taj postupak, ne zamjeraju previše ako neko nije savršena kopija, jer je važnije da ih dobro uklopimo u priču.
Ova serija “kupila” je publiku i van Hrvatske, širom ex Yu prostora, i to ne samo jugonostalgičare, već i one koji nisu ta vremena doživjela. Kako to komentarišete i jeste li to očekivali?
Ovo da smo relativno popularni i u regiji i jest i nije neočekivano - s obzirom da nas voli publika u Hrvatskoj, a da pričamo priču o jednom vremenu koje nam je u svim bivšim republikama bilo zajedničko, onda je logično da se serija primi i kod publike u regiji koja govori praktično isti jezik i dijeli iste uspomene. Jedino mi je kao autoru žao da ne postoji neka jača promocija serije na tim tržištima, pretpostavljam da bi odziv bio još bolji da postoji neka regionalna promo-kampanja. Ali uvijek me iznova iznenadi kad pročitam koliko lijepih i pozitivnih komentara dolazi iz regije, što se lijepo može vidjeti i u komentarima pod muzičkim spotom ‘CBS misija: Za milion godina’ koji je na Jutjubu pogledalo skoro 40 hiljada ljudi, sa pregršt emotivnih i pozitivnih komentara upravo iz Vojvodine, Srbije, Crne Gore, Bosne, Makedonije... Dopustite da iskoristim ovu priliku i još jednom, javno, zahvalim autoru pjesme Draganu Iliću što nam je dopustio da napravimo svoju obradu te prekrasne i važne kompozicije. I dopustite da ovim putem pozovem sve fanove serije koji eventualno nisu znali za taj spot, da ga pogledaju jer smo ga radili volonterski, upravo za fanove serije.
Prošli put kad smo pričali o jugonostalgiji, u suštini ste rekli da se sve svodi na sjećanja i da se za 40-ak godina niko neće sjećati toga. Vjerujete li da će do tada možda nove generacije stvoriti neku novu Jugoslaviju, u smislu kulturnih i drugih saradnji kojima će se zbližiti i izbrisati granice, inspirisani pričama o tim starim, ljepšim vremenima, pa makar ona bila i mit?
Vi ste u svom pitanju ljepše definisali mogući uticaj jugonostalgije na buduće generacije nego što je meni to samom palo napamet. I moram se složiti da bi to bilo vrlo lijepo da se buduće generacije u cijelom regionu i zbliže i pronađu prvenstveno kulturološki, ali i druge zajedničke interese, zahvaljujući sjećanju na neke lijepe slične saradnje i druženja iz prošlosti, a ako ‘Crno-bijeli svijet” pomogne tome, niko ne bi bio sretniji i ponosniji od mene. Osim najvećih i najzadrtijih nacionalista, vjerujem da svi normalni ljudi budućim generacijama u ovoj komlikvanoj i napaćenoj regiji priželjkuju mir, drugarstvo i saradnju.
Bonus video:
