Još kada je film Matjua Kasovica ”Mržnja” (“La Haine”) slavio 20. godišnjicu naslovi su bili puni ocjena da je ovo ostvarenje relevantnije nego ikad - na jednoj strani vijesti o protestima i destrukciji u Francuskoj, na drugoj o policijskoj brutalnosti u Americi, a između napadi islamskih terorista. Pet godina kasnije i čini se da se nismo pomjerili ni makac jer Kasovicovo remek-djelo ovjenčano nagradom na Kanskom festivalu slavi rođendan u vrijeme kada se širom Amerike i svijeta održavaju protesti zbog šokantnog, ko zna kojeg po redu, ubistva Afroamerikanca, Džordža Flojda za koje su krivi američki policajaci.
“Ako želite da napravite politički film, želite da bude relevantan. Nema smisla da udovoljavate publici, već je dosta takvih filmova. Ali ako napravite politički film koji je i dalje relevantan nakon 25 godina, to je nevjerovatno i užasno u isto vrijeme. Jer to znači da su problemi još tu. Još gore, uz njih, tu su i drugi problemi koje nismo imali prije 25 godina”, kazao je Kasovic nedavno za “Anothermag”.
Film “Mržnja” je svojevremeno preveo priče iz američkih geta u evropske uslove i prikazao jedan dan u pariskom predgrađu Šantelup le Vinj, jedan od brojnih sličnih blokova kakvi postoje širom Francuske, ali i Evrope, u kojima dominiraju slabo plaćene radničke porodice i afrički imigranti, gdje dane ispunjavaju dosada, kriminal, nezadovoljstvo, uživanje narkotika, nezaposlenost, a država je prisutna jedino u vidu patrolirajućih policijskih vozila koja dodatno podižu tenzije u već haotičnoj situaciji.
Bio je to prvi put da je neko prikazao Pariz van očiglednih romantičnih asocijacija, prvi put da su se na filmu našla francuska “banlieues” (izraz za predgrađa).
“Bio je to prvi film koji je govorio o nama, koji je pokazao ostatku Francuske da postojimo”, kazaće prije pet godina Abdel Mula Buluđi, koji se kratko pojavio u filmu. Ali i priznati tada da je situacija još gora, dok su napadi radikalnih islamista potresali Evropu.
“Pomalo sam sumnjao 1995. da li bi Jevrejin, arapin i crnac bili prijatelji, ali sad je još gore, zbog raširenosti političkog islama u predgrađima. To je stvorilo još više podjela i tenzija i sad nije samo omladina protiv policije ili države, već mnogi mladi žele da idu da ratuju u Siriji. ‘La Haine’ je film o prijateljima i možda o nekoj nadi. Danas mislim da možete napraviti samo film o očaju”, istakao je on tada.
Reditelj je svojevremeno napisao film kada je čuo za vijest o tome kako je policajac slučajno u stanici upucao 17-godišnjeg imigranta iz Zaira Makoma Mbovolea u aprilu 1993.
“Bio sam u nedaleko, u mojim kolima, kad sam čuo to na radiju. Odmah sam se parkirao i pridružio protestima. Bio sam tako bijesan”, ispričao je Kasovic. Tolika nekompetentnost pomenutog policajca da ne provjeri je li pištolj napunjen je već dovoljno loša, njegova voljnost da osumnjičenom prijeti pištoljem usmjerenim u glavu je u najmanju ruku šokantna.
No to je nivo policijske brutalnosti koji je postao prihvaćen u svakodnevici francuskih predgrađa, zbog čega su ona postala ratne zone uvijek na ivici konflikta. Nije međutim sama brutalnost najgora, nego to što su ova mjesta za ostatak Francuske bila nevidljiva - strana i daleka, jednako daleka kao što je glavnim likovima predaleko bio rat u Bosni o kojem su gledali reportažu u filmu. Da je “Mržnja” pogodila žicu pokazala je već premijera u Kanu kada su policajci koji su obezbjeđivali događaj u znak revolta okrenuli leđa filmskom platnu. Kasovica je iritiralo što se mediji nisu bavili dubljim temama filma, čak su ga razbjesnili novinari koji su htjeli da naprave kul knjižicu “banlieue” slenga.
“Mediji su napravili od nas zvijezde, a nije ih zanimala tema filma. Postavljali su mi pitanja, a ja sam im govorio da ne pitaju to mene, nego da idu u predgrađa i da pitaju ljude tamo. Ali naravno da nisu to uradili”, kazaće on za “Gardijan”.
Glavna tri lika: Jevrej Vins, musliman Said i tamnoputi afrički imigrant Iber, multirasni miks koji će Francuskoj donijeti osvajanje Svjetskog prvenstva u fudbalu 1998, bez obzira na razlike među njima vezuju isti osjećaj - da su u državi koja ih je usvojila neželjeni.
Reditelj bira da mu film traje jedan dan jer to je tempo predgrađa - tamo se ne razmišlja o obrazovanju, zaposlenju i budućnosti osim jedan po jedan dan. Dugoročni planovi ne postoje, potrebno je preživjeti ova 24 sata. Tek sa protestima “žutih prsluka” su neki možda shvatili o čemu se radi, smatra reditelj.
“Kad im je policija isprašila dupeta oni su shvatili da se nemiri u predgrađima ne dešavaju zbog toga što su tamo crnci, nego zato što se ti ljudi bore za nešto. Jer nekad su razmišljali: ‘Možete to da radite, njima, ali nama ne možete’. A sad su odjednom bijesni”, prokomentarisaće Kasovic u to doba. Govoreći o inspiraciji za film, on je kazao i da mu je jedan od ciljeva bio da pokaže svom ocu što se dešava u predgrađima. “Stalno mi je govorio - zašto idem da se družim sa tim crncima, ja nisam dio njih”, prisjeća se reditelj.
No Kasovica je njima privukla hip hop kultura, tačnije jedan od njenih elemenata - brejkdens, kojim je želio da se bavi. Zato je “Mržnja” i prvi evropski hip-hop film, izašao u vrijeme kad je rep postao predvodnik evropske omladinske kulture sa svojim buntom protiv autoriteta i rasizma. Zato je hip hop prisutan na sve strane u filmu: kroz muziku, grafite, dok glavni likovi citiraju repere, a jedna od najpamtljivijih scena je nastup DJ-a Anuara Hadžuija, francuza marokanskog porijekla koji je nakon toga postao globalno poznat kao Cut Killer.
U predgrađima su se organizovale žurke u kojima su učestvovali pripadnici skoro svih društvenih klasa, pa i srednjeklasni Kasovic, kao i Vensan Kasel koji igra Vinsa, čiji je mlađi brat Matijas jedan od osnivača popularne francuske rep grupe Assassin. Razlika između američkog i francuskog geta nije velika i zato se ova kultura lako primila među siromašnim, bijesnim tinejdžerima imigrantima koje je privukla buntovna muzika koja je dizala glas protiv sistema koji je namješten da ide u korist bogatih na račun siromašnih. Naravno, većina gengsta repera govori i o uzimanju novca ilegalnim putem, ali samo zato što razumiju da im rasizam i klasne podjele to neće dozvoliti legalno.
Aludirajući na sličnu poruku u kultnom filmu “Scarface”, glavni junaci Kasovicovog filma prolaze pored bilborda koji im, skoro cinično, poručuje: “Svijet je vaš”. Ono što ih izjeda svakoga dana je što ne mogu iza sebe da ostave uslove života koje ovaj slogan čine neslanom šalom na njihov račun.
“La Haine”, u prevodu “Mržnja”, proizlazi iz one krilatice “Mržnja stvara mržnju”, ili “Oko za oko čini cijeli svijet slijepim”. Kada Vinz nađe policijski pištolj on konačno osjeća moć koju su njegovi tlačitelji imali nad njim i želi da ubije policajca. Jedno od pitanja koje film postavlja je da li iskoristiti tu moć, da li se osvetiti, postoji li mirno rješenje za ovaj ciklični konflikt u kojem su zapravo svi - i mladi delinkventi i policajci - žrtve sistema koji stvara nejednakost. Kasovic, sa svojim otvorenim krajem filma, ne daje odgovor, jer jednostavnog odgovora nema, što i pokazuje činjenica da je njegov film aktuelan i poslije 25 godina.
Kasovic nije optimističan da će se stanje popraviti i u narednih 25 godina i ne misli da tu može da pomogne ijedan film ili političar. “Društvo se ne mijenja za 25 godina. Potrebno vam je da se ono potpuno sruši da bismo ga promijenili. Jer ne možete da promijenite mašinu koja je savršena: kapitalizam. Nije dobra, ali je savršena. Radi”, kaže reditelj koji uporno odbija svaku ideju o nastavku “Mržnje”, mada se prije pet godina javno igrao sa tom idejom.
“Glavni likovi su sad mrtvi ili su u zatvoru”, odgovara on. Ipak, ima planove da originalni film pretvori u mjuzikl, ili kako sam kaže “urbanu operu” kojom će dominirati hip hop songovi.
Nama ostalima ostaju riječi upozorenja sa početka ovog filma: “Jeste li čuli onu o liku koji pada sa nebodera? Kako pada, on sebi konstantno govori: ‘Za sad je sve dobro... Za sad je sve dobro... Za sad je sve dobro... Nije bitno kako ćeš da padneš, nego kako ćeš da se dočekaš”. Na kraju filma nam se otkriva da je čovjek o kojem se govori zapravo društvo koje pada.
Ovih riječi upozorenja trebalo bi da se sjetimo svakoga dana, dok siromašni ginu od koronavirusa širom svijeta jer ne mogu da dobiju potrebnu njegu, dok protesti zbog Džordža Flojda gore Amerikom, dok je Crna Gora još jednom podijeljena do ekstrema - ovaj put zbog crkve. Uvod “Mržnje” odzvanja i upozorava i lokalno i globalno: “Za sad je sve dobro.... za sad je sve dobro.... za sad je sve dobro...”. Ali do kad?
Bonus video:
