Više od pedeset godina trajala je holivudska, ali i pozorišna karijera Ketrin Hepbern, tokom koje je doživjela niz uspona i padova. Uloge koje je prihvatala uvijek su imale karakter, a nju samu često su opisivali kao muškobanjastu i grubu, no ona nikada nije željela da se pogne ni prilagodi nametnutim pravilima filmskog svijeta.
“Glumila je u mnogim filmova, dobila Oskare, ali na kraju smo voljeli Ketrin Hepbern zbog nje same, zbog onoga kakva zaista jeste”, napisala je kritičarka Mari Meknemara i tako je najbolje opisala slavnu glumicu.
50 filmova snimila je tokom karijere koja je trajala pola vijeka. Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena
Za razliku od Grete Garbo i Grejs Keli, ali i ostatka generacije, koji je uključivao Avu Gardner i Lanu Tarner, Ketrin Hepbern nije imala takvu ljepotu ni seksepil, a opet, su je kamere i publika obožavali. No nekada davno nije se činilo tako. Iako ju je Američki filmski institut proglasio najvećom glumicom svih vremena, u tridesetim godinama prošlog vijeka ona je sve provocirala svojim ekscentričnim stavom prema rodnom identitetu, kao i seksualnosti i slavi.
U javnosti se pojavljivala u staroj odjeći i bez šminke, vozila se u kamionetu, a za razliku od svojih koleginica, studiju nije dopuštala da je samo zbog promocije filma romantično povezuju s kolegama sa seta.
Naprotiv, svima im je opalila javni šamar stanujući s bogatom nasljednicom Laurom Hardin, a zbog toga je, u kombinaciji s njenim stilom oblačenja, odmah dobila etiketu lezbijke. No ona se time nije ni najmanje zamarala.
U službenim papirima stoji da je rođena 12. maja u Hartfordu, no niko ne može sa sigurnošću da tvrdi koje je godine to bilo jer se spominju i 1907. i 1909. godina.
Ketrin Hepbern druga je od šestoro djece specijaliste za venerične bolesti Tomasa Norvala Hepberna i aktivistkinje za ženska prava i legalizaciju kontracepcije Ketrine Marte Hoton. Njeni roditelji bili su veliki aktivisti koji su proveli život boreći se za društvene promjene u Americi. Još kao dijete s majkom je bila na nekoliko demonstracija za prava žena, a svu djecu Tomas i Ketrin odgajali su na način da su ih učili slobodi govora, kao i da razmišljaju i polemišu o bilo kojoj temi na svijetu.
Ketrih Hepbern se od najranijeg doba ponašala kao dječak, čak se ošišala na kratko, a samu je sebe zvala Džimi.
“Jednostavno nije vidjela sebe kao djevojčicu”, rekao je svojevremeno njen mlađi brat Bob, a smatrao je da je Ketrin zapravo time željela da privuče očevu pažnju. Iako je naknadno pustila kosu i opet postala Ketrin, do kraja života je Džimi živio u njoj - nosila je pantalone, jahala u muškom sedlu i igrala golf.
Uz sport, od najranije dobi bila je opčinjena filmovima, do te mjere da je svake subote uveče pogledala po jedan. Viđene scene prenosila je u stvarni život i svojim predstavama zabavljala komšije, rođake i prijatelje, naplaćujući im kartu 50 centi, a sve što bi zaradila davala je za ljude Navaha.
Tragedija koja je obilježila njen život
A onda je njenu porodicu zadesila strašna tragedija, od koje se Ketrin nije oporavila. Tada 13-godišnjakinja, s dvije godine starijim bratom Tomom otišla je u Njujork gdje su boravili kod majkine prijateljice u Grinič Vilidžu tokom uskršnjih praznika, no 30. marta pronašla je njegovo beživotno tijelo. Porodica nije nikada željela da prizna da je Tom počinio samoubistvo, iako je pronađen obješen, tvrdeći da je to bio samo njegov eksperiment koji je pošao naopako.
Cijeli taj događaj šokirao je tinejdžerku te je preko noći postala nervozna, često je mijenjala raspoloženja i više nije vjerovala ljudima. Udaljila se od braće i sestara, ali i prijatelja, napustila školu, a još je godinama kasnije bratov rođendan 8. novembar slavila kao svoj. Tek je njena autobiografija ‘Me: Stories of My Life’ otkrila stvarni datum rođenja. Strašna je bila i reakcija njenih roditelja - umjesto da sinu prirede sahranu i dostojno ga pokopaju, oni su njegov pepeo prevezli kući u kartonskoj kutiji za bombone i gotovo ga nikada više nisu spomenuli.
Glumačku karijeru počela u pozorištu
Hepbern je 1924. upisala koledž kako bi ugodila majci, no na kraju joj je to iskustvo, iako je bila suspendovana zbog pušenja u sobi, bilo nevjerovatno. Ljubav prema glumi došla je do izražaja. Nažalost, isprva nije mogla da glumi u fakultetskim predstavama jer su one bile namijenjene onima s dobrim ocjenama, no čim ih je popravila, počela ih je redovno dobijati. Nakon što je na zadnjoj godini dobila glavnu ulogu u predstavi ‘The Woman in the Moon’ to je u njoj usadilo želju da nastavi glumačku karijeru, i to u pozorištu.
Kada je rekla ocu da će postati glumica te prošla audiciju za predstavu “Carica” u Baltimoru, on je poludio i rekao joj:
“Samo se praviš važna! Gluma je gnusan posao, jedan korak do ulice!”.
No ona nije popuštala, čak ni kada je on zaprijetio da će je razbaštiniti.
Time se nije previše zamarala. Karijera joj je krenula uzlaznom putanjom nakon što je 1933. dobila ulogu amazonske princeze Antiope u predstavi ‘The Warriors’s Husband’, dok je svoj prvi Oskar osvojila već godinu kasnije, sa samo 26 godina, i to za treći snimljeni film “Jutarnja slava”. Po njega nije otišla, odlučivši da neće ići na dodjele nagrada.
Uloga Antiope otvorila joj je vrata Holivuda nakon što je predstavu pogledao agent Liland Hejvard i ponudio joj da glumi u filmu ‘Račun za razvod’. Iako je Hepbern insistirala na tome da po sedmici dobija 1500 dolara, što je za nepoznatu glumicu bio iznos koji se nije davao, režiser Džordž Kjukor u njoj je prepoznao potencijal i nagovorio studio da pristanu na njene uslove.
Njen uspjeh nastavio se ulogom Džo u filmu ‘Male žene’ iz 1933, za što je proglašena najboljom glumicom na Filmskom festivalu u Veneciji. Upravo taj film njoj je ostao najdraži i bila je izuzetno ponosna na svoju izvedbu. Paralelno s holivudskom, gradila je karijeru na Brodveju. No nije sve išlo tako glatko kako se nadala. Neuspjeh s filmom ‘Spitfire’ i predstavom ‘The Lake’ naučio ju je poniznosti, a taj osjećaj do kraja života pomagao joj je da bude svjesna ljudske prolaznosti, kao i onoga da vrlo lako s vrha možeš pasti na dno. Nakon još tri loše poslovne odluke napokon je stigao film koji ju vratio na sam vrh - ‘Alice Adams’. Uloge su se ponovno nizale, bilo je uspona i padova. Publika ju je obožavala, ali i odbacivala što zbog uloga, a što zbog njenog nesvakidašnjeg stava.
Naime Hepbern je pratio glas teške osobe, one koja ima loš odnos s medijima i koja je izuzetno nepristojna i provokativna, a zahvaljujući čemu je stekla i nadimak Arogantna Ketrin. Nije joj pomagalo ni to što se ponašala pomalo poput muškarca, kao ni njeni modni odabiri, jer je stalno nosila pantalone. U filmski studio redovno je dolazila noseći plave traperice, a jednom prilikom nestale su joj iz garderobe, zbog čega je na set došla u gaćicama odbivši da pokrije donju polovinu tijela suknjom, sve dok joj njene traperice nisu bile vraćene.
Pogubna za bioskopske blagajne
Zbog svega toga vratila se pozorišnim predstavama, a prva u nizu bila je ‘Jane Eyre’, s kojom je otišla i na turneju. Iako je silno željela ulogu Skarlet O’Hare u ‘Prohujalo s vihorom’, producent Dejvid O. Selznik odbio ju je, smatrajući da u njoj nema seksualnosti. Navodno joj je rekao kako u njoj ‘ne vidi ženu koju bi Ret Batler ganjao 12 godina’.
Nakon što je snimila film ‘Silom dadilja’ Independent Theatre Owners of America stavili su je na listu glumica koje se smatraju ‘pogubnima za bioskopske blagajne’. Njena reputacija bila je sve lošija, a ona je u jednom trenutku odlučila da za 75 hiljada dolara otkupi i svoj ugovor. Čini se da je to na kraju bio dobar odabir.
Napustila je Holivud u potrazi za pravom prilikom i pronašla je u novoj predstavi Filipa Berija ‘Priča iz Filadelfije’. Njen tadašnji partner Hauard Hjuz predosjetio je da bi ta uloga mogla biti njena povratna karta u Holivud, pa je otkupio filmska prava. Nakon uspješne turneje po Americi prodala je prava MGM-u uz uslov da ona bude glavna zvijezda. U ugovoru je tražila i da režiser bude Džordž Kjukor, kao i da s njom u filmu glume Džejms Stjuart i Keri Grant.
Karijera duga pola vijeka
Bio je to jedan od najvećih filmskih hitova 40-ih, a mediji su joj napokon sve oprostili i poželjeli joj dobrodošlicu. Njena karijera trajala je pola vijeka, a iza nje je ostalo 50 snimljenih filmova. Dobila je 12 nominacija za Oskara, osvojila ih je čak četiri u kategoriji najbolje glumice, a najveće priznanje dao joj je Američki filmski institut proglasivši je najvećom glumicom svih vremena. Kada je riječ o privatnom životu, iza sebe je imala tek jedan brak. Kao dvadesetjednogodišnjakinja udala se za osam godina starijeg biznismena Ludloua Smita, kojeg je upoznala još na fakultetu. Koliko je on bio zaluđen glumicom, govori i to da je zbog nje promijenio ime u S. Ogden Ludlou samo kako ona nikada ne bi postala Keti Smit - što je za nju bilo previše obično. Taj je brak nikada nije previše ispunjavao, posebno ne nakon što se posvetila karijeri. Kada je 1932. odlučila da se preseli u Holivud, postali su sve udaljeniji, a onda je 1934. otišla u Meksiko po svoj ‘razvod na brzaka’. Upkos tome što nije bila zaljubljena u njega, uvijek mu je bila zahvalna na finansijskoj i moralnoj podršci u počecima njene karijere, a ostali su prijatelji do njegove smrti. Selidba u Holivud donijela joj je i novu ljubav, onu s agentom Lilandom Hejvardom, iako su oboje bili u braku. Nakon što su se oboje rastali Hejvard ju je zaprosio, no ona ga je odbila, što je kasnije objasnila riječima:
“Sviđala mi se ideja da napokon budem sama”.
Njihova veza potrajala je četiri godine, da bi 1936. započela vezu s Hauardom Hjuzom, a kojeg je upoznala nekoliko godina ranije preko zajedničkog prijatelja Kerija Granta. I Hjuz je želio da je oženi, ali je i njega odbila, fokusirajući se i dalje na karijeru koja joj je u tom trenutku bila u padu. Krenuli su svako svojim putem 1938, u isto vrijeme u kojem je Ketrin napustila Holivud nakon što su je prozvali ‘otrovom za bioskopske sale’. Odluka koju je donijela, da se više neće udavati, kao ni da neće imati djece, držala se do kraja, ponajviše jer je smatrala da majčinstvo iziskuje preveliku obavezu koju ona nije željela da prihvati.
“Bila bih grozna majka, najviše zato što sam nevjerovato sebično ljudsko biće”, govorila je.
Ljubav sa Spenserom Trejsijem obilježila joj život
No mnogi tvrde kako se razlog njenih odluka krio u tome što je bila lezbijka ili biseksualka, no to ona sama nikada nije potvrdila, iako je većinu života provela okružena najboljim prijateljima homoseksualcima i dijeleći životni prostor s lezbijkama. Ljubav koja joj je zapravo obilježila život bila je ona sa Spenserom Trejsijem.
“Bio je neodoljiv i uradila bih sve za njega. Ja sam bila savršeno nezavisna, nikad se nisam planirala udavati”, opisala ga je Ketrin Hepbern, a nakon što su joj prijatelji rekli “zašto ne nađeš nekog tipa s kojim ćeš se vjenčati i imati porodicu”, strahujući da će ostati posve sama kada ostari, glumica im je začepila usta rekavši:
“Čak i ako ostanem sama na kraju, biću sretna jer smo se dobro zabavljali”.
Upoznali su se na setu filma ‘Woman of the Year’ 1942. godine i ubrzo započeli vezu koja je potrajala sve do njegove smrti 1967. Zajedno su glumili u devet filmova, a njihova je ljubav bila javna tajna iako ne postoji nijedna njihova zajednička fotografija koja nije isječak iz filma, no uprkos velikoj ljubavi, Trejsi se nikad nije razveo, najviše jer je kao tradicionalni katolik irskih korijena osjećao grižu savjesti na pomisao da ostavi ženu i dvoje djece. Svoju su vezu vješto skrivali, koristeći sporedne i zadnje ulaze. Zanimljivo je kako je Ketrin Hepbern, iako su većinu veze proveli odvojeno, često govorila prepuna nježnosti o njihovih 26 zajedničkih godina.
Da je hemija među njima bila nevjerovatna, najbolje se vidjelo u filmu ‘Adamovo rebro’, a iako joj Trejsi nikada nije rekao da je voli, ona je za njega uvijek imala opravdanja.
“Ne bi mi posvećivao svoje vrijeme da me nije volio, zar ne?”.
No Trejsi, ne samo da nije bio vjeran svojoj supruzi, on nije bio vjeran ni Ketrin Hepbern, a ona je tolerisala sve njegove afere. Posljednje godine života provela je uz njega i upravo je zbog njega uzela pauzu u karijeri. No zanimljivo je da ni tada zapravo nisu živjeli zajedno, već u odvojenim kućama. Spenser Trejsi preminuo je 1967. godine, samo dvije sedmice nakon što su zajedno snimili film “Pogodi ko dolazi na večeru”. Ona je sama sebi obećala da ga neće nikada pogledati, a iz poštovanja prema njegovoj porodici nije otišla ni na njegovu sahranu.
Nekoliko dana nakon sahrane Ketrin je nazvala udovicu i predložila joj da budu prijateljice, rekavši joj:
“Ti si ga znala od početka, ja na kraju”.
Spenserova udovica je i dalje bila sigurna da je njihova afera bila tek glasina, a Ketrin nije željela da je povrijedi pa je potvrdila te navode. Da su zaista bili u vezi, ispričala je tek godinama nakon što je Spenserova udovica preminula 1983, i to u knjizi ‘Me: Stories of My Life’.
“Nikad nisam prekinula njihov brak. Njihov brak završio je prije nego što sam se ja pojavila. Zašto sam cijelo to vrijeme bila s njim? Iskreno, ne znam. Mogu samo reći da ga nikad nisam mogla ostaviti.
Te su godine jednostavno proletjele, i za mene su bile savršeno srećne”, rekla je tada Ketrin Hepbern, a posljednje dane života provela je u raskošnoj vili u rodnom Konektikatu. Preminula je 29. juna 2003. u 97. godini života, a iako uzrok smrti nije nikada objavljen, šuškalo se da je glumica posljednjih godina bolovala od Parkinsonove bolesti.
“Nisam živjela kao žena. Živjela sam kao čovjek. Učinila sam upravo ono što sam prokleto željela i zaradila sam dovoljno novca za život da se ne bojim samoće”, izjavila je u intervjuu iz 1981. godine i zapravo najbolje opisala svoj život.
Bonus video:
