Dugo i željno iščekivana SF horor drama “Lavkraftova zemlja” (u originalu na engleskom “Lovecraft Country”) konačno je lansirana na male ekrane.
Prva epizoda emitovana je 17. avgusta, a narednih devet koje čine prvu sezonu prikazivaće se ponedjeljkom od 20 časova na HBO kanalu. Serija bazirana na istoimenoj knjizi Meta Rafa prati Atikusa Frimana, mladog vojnog veterana koji obožava knjige naučne fantastike. Nakon što se vrati iz Drugog svjetskog rata, njegova porodica će biti uvučena u misteriju punu magije i tajnih sekti. Atikus će sa svojom drugaricom Letišom i ujakom Džordžom krenuti na putovanje kroz Ameriku iz doba segregacije, odnosno Džim Krou ere 50-ih godina prošlog vijeka, u potrazi za svojim nestalim ocem. Njihovo putovanje postaće borba za preživljavanje i savladavanje rasističkog terora bjelačke Amerike, ali i zastrašujućih čudovišta iz pera majstora horora H.P. Lavkrafta. Glavnu ulogu igra Džonatan Mejdžors koji je pričao detaljnije o ovom projektu.
Što te je privuklo ovom projektu, kako si se osjećao kad si prvi put pročitao scenario?
Kad sam pročitao scenario, imao sam osjećaj da je u pitanju priča kakva nikad ranije nije ispričana, bio sam baš uzbuđen. Takođe sam, mislim, imao osjećaj... Nema bolje riječi za to - straha. Zato što smo se spremali da zađemo duboku jedan drevni svijet i istražujemo i pričamo o nekim prilično teškim stvarima, to je strah koji je takođe povezan sa uzbuđenjem. Bio sam veoma uzbuđen i ohrabren, kako je proces tekao tekao imao sam sve više samopouzdanja i bio uvjereniji da ću dobiti tu ulogu. I smatrao sam da je to priča koju bi trebalo ispričati.
Atikus pati PTSP-a, što si već bio u prilici da istražuješ kroz ulogu koju si dobio u ratnom filmu “Da 5 Bloods”, koliko je ona po tom pitanju drugačija od one u “Lovecraft Country”?
PTPSP je interesantan, jer u filmu “Da 5 Bloods” moj otac se bori sa njom i u mnogim drugim ulogama koje sam igrao ja bih bio taj koji se bori sa tim spolja, onaj koji smiruje nekoga. “Lovecraft Country” je interesantan jer se sve dešava Atikusu. I takav je život, neki ljudi rade stvari, a nekima se dešavaju stvari. Atikus na više načina pripada ovoj drugoj grupi, jer istražujemo što mu je učinio rat u Koreji, njegovo očinstvo, majčinstvo koje je bačeno na njega, taj legat, pravo po rođenju, što su mu čudovišta učinila, on ne aktivira ta čudovišta, sva magija, spiritualnost, misticizam, sve se to njemu dešava i onda ga gledamo kako se on suočava sa tim. Tako da je to najbitnija razlika za mene. Atikus je sušta suprotnost liku kojeg sam igrao u filmu pod nazivom “The Last Black Man in San Francisco”, Atikus se uvijek kreće naprijed, on je vojnik, on je stalno na tragu.
Serija je fokusirana na podijeljenu Ameriku 50-ih, ali često djeluje kao da je aktuelna, recimo kad ujak Džordž podiže ruke u vis odmah čim vidi policiju, imaš li ti sličan osjećaj?
Da, djeluje aktuelno i kao da je u duhu ovog vremena. Priča se odvija prije 50, 60 godina, ali da, neke stvari su konstantne. Nažalost, takav način života postoji u Americi od 1619, od kad je na njene obale dovezena prva grupa Afrikanaca koji će biti robovi, taj mentalitet i taj sistem su održavani. Serija na neki način upoređuje prošlost sa onim što radimo sad, što doživljavamo sad, podsjećamo ljude da su neke stvari nažalost uvijek bile iste u Americi. Možeš da odmah uporediš aktuelne incidente sa policajcima sa scenom kad se Atikus i Leti sretnu prvi put, ta ljubav, ta vrsta stidljivosti, vidim to u svom kraju kad sam kući često, vidiš momka koji prilazi djevojci ili djevojka prilazi momku, i to je naše podsjećanje. Zato ovo nije nužno serija o jednoj eri. Jeste smještena u pedesete, ali je moderna.
Kakvu poruku se nadaš da će ljudi izvući nakon gledanja serije “Lovecraft Country”?
Vau, mislim da mi ovdje prije svega nudimo jedinstveno iskustvo. Neću previše da ulazim u politiku, ali ima stvari koje se mogu povezati sa onim što doživljavamo danas sa pokretom Black Lives Matter u Americi. Imam prijatelje u Velikoj Britaniji koji tamo doživljavaju isto i imaju iste dijaloge. Ono što je interesantno kod te činjenice je da je to velika istina, ali da se ponekad stvari “izgube u prevodu”, mnogi ljudi još ne razumiju kakav je crnački život. Život nije samo dah i otkucaj srca. Život je gledište, stav, kultura, način život, način na koji gledaš na stvari, njegov bol i patnja, njegova ljubav, njegov smijeh, i da, naši životi jesu bitni, ali u ovom ostvarenju to prikazujemo kroz mnogo različtitih elemenata, ne samo zastupajući neku priču. Imate Leti i imate ujaka Džordža i Hipolitu i Jang Dija, imate Rubi i mogu tako u nedogled, sve te potpuno različite crnačke živote. Mi nismo monolit. Gledaoci će doživjeti njihove živote kroz priču na tako mnogo različitih načina i ostvariće takvu povezanost da kad kažu da su crnački životi bitni, o da, zapravo jesu. Stvarno jesu. Imaće osjećaj za nijanse, eleganciju i dostojanstvo, ali će u seriji biti i dosta nasilja, agresije, slamanja srca, loših dešavanja, ali to je punoća života. Kako bi bila što zanimljivija “Lovecraft Country” proširuje granice naučne-fantastike u horor žanru i klasičnoj porodičnoj drami, doprinosima žanrovima, ali i generalnom razmišljanju o ljudskom rodu. Mislim da je to veoma bitno u ovom vremenu, to je stub našeg dožviljaja, da ljudi mogu da kažu: “Shvatam, možda malo bolje nego prije, ali shvatam i volim ove ljude”.
Dirljivo je vidjeti kako se Atikus nosi sa svojim emocijama i ne gledamo često crnce kako plaču na TV-u. Zašto je bitno da gledaoci to vide?
Oh, to je interesantno pitanje. Ja sam ekstremno emotivan momak i eto desilo se da sam Afroamerikanac. Shvatio sam da ti intimni momenti poručuju da je sve okej, da je to pravo ljudsko biće, ako želite da vidite čovjeka kako plače samo ga pitajte kakav mu je bio dan, i to je čista istina. Činjenica da je Miša Grin napisala to, da je Met Raf predstavio to svijetu i pojačao taj momenat i izmijenio ga i pretvorio ga u obilježje vremena i žanra i medijuma... Mislim da je to jedan od najbitnijih momenata, da gledaoci budu u prilici da vide heroja serije, bio on muško ili žensko, kako dozvoljava da mu srce bude slomljeno. Crnački maskulinitet, te klišeje volim da prozivam kad god mogu. Kao i sve rase i rodovi i mi smo šarenoliki, nismo svi mišićavi reperi u velikim automobilima iz kojih ide glasna muzika. Mislim, mi jesmo i sve te stvari, mi smo i Barak Obama i Tupak, i Martin Luter King i Džejms Boldvin.
Čudovišta u seriji su strašna, ali bi se moglo reći da su policija i rasizam takođe čudovišta. Što čudovišta u “Lovecraft Coutnry” simbolišu po tebi?
Da, mislim, to je metafora. Čudovište je metafora, ona predstavljaju, kao što je briljantno objasnio Majkl Kejn - duhove mržnje. Mislim da je to bitno jer se taj duh manifestuje. Tako da ne govorimo da su svi bijelci rasisti ili da sva čudovišta mrze crnce, već da se tako mržnja manifestuje. Kroz ova čudovišta, karakteristike koje zaposjednu ljude. U američkoj istoriji određene individualce u našem društvu karakterisala je ignorancija i mržnja i to su monstruozni kvaliteti. Čudovišta predstavljaju podijeljenost i mržnju i zloupotrebu moći.
Ti i Džurni Smolet djelujete kao vrhunski uigran par, kako je bilo raditi sa njom?
Zovemo jedno drugo grom i munja. Ona je srce moje, obožavam tu ženu. Mnogo toga smo zajedno proživjeli pričajući ovu priču, u pokušaju da je učinimo što autentičnijom. Da, to je kao da radiš sa svojom sestrom, najboljom prijateljicom, ona je nevjerovtna glumica i predivna duša.
Atikus ima posebnu vezu sa njegovim ujakom Džordžom, zašto će taj odnos biti važan za gledaoce?
On prikazuje zajednicu iz koje Atikus dolazi i koliko je predivna porodica Frimen. Ja imam turbulentan odnos sa mojim biološkim ocem i moj ujak Čak mi je bio inspiracija, on je bio moja konekcija sa ujka Džordžom. Ujak Džordž mi je otkrio umjetnost, pokazao mi je džez i drugu muziku, otkrio je Atikusu svijet knjiga i kako da bude pravi muškarac, kako da koristi svoj mozak. Osjećam duboku povezanost sa tim arhetipom. Kad je u pitanju Kortni B. Vens koji igra tu ulogu, imamo dosta toga zajedničkog - isto nam je obrazovanje, obojica smo diplomirali u Dramskoj školi Jejla, pričali o tome. Postoji još jedna veza: on je igrao Korija Kasona u “Fences” Augusta Vilsona, on je prvi imao tu ulogu, a meni je to bila prva profesionalna uloga koju sam ikad dobio. Uvijek me je čuvao poput roditelja, baš kao neki ujak. Voljeću ga do smrti. Najbolje u vezi sa ovom serijom, i ovom prilikom bih pozdravio našu kasting direktoricu Kim Kolman i Mišu Grin i Jan Demanž, su ljudi koji su okupili filmsku ekipu. Odabrali su sve prave ljude.
Bonus video:
