Kako su TV serije postale najdominantniji kulturni proizvod današnjice, onaj koji je počeo da privlači sve veća imena među slavnim glumcima i rediteljima, tako smo posljednjih godina mogli da uživamo u djelima zvijezda koje je dobro znamo iz holivudskih filmova. Svoj rediteljski debi na malim ekranima konačno je doživio i majstor naučne fantastike Ridli Skot, čovjek koji stoji iza takvih kultnih naslova “Alien”, “Gladiator”, “Hannibal”. Autor čije je ime upisano zlatnim slovima u istoriju holivudskog filma opet se vratio svom omiljenom žanru kako bi publici servirao novu seriju “Raised By Wolves” (kod nas prevedena kao “Vučje vaspitanje”), naučno-fantastičnu priču koja prati dva androida - Oca i Majku - čija je misija da odgajaju ljudsku djecu na misterioznoj novoj planeti, dok sve brojniju ljudsku koloniju prijete da razore vjerski konflikti. U takvom okruženju kontrolisanje ljudskih uvjerenja je opasan i težak zadatak, u što će se glavni likovi, koje igraju Trevis Fimel, Amanda Kolin, Abubakar Selim i Vinta Mekgrat uvjeriti.
Skot je i izvršni producent serije, kroz svoju producentsku kuću Scott’s Scott Free Productions, a scenarista je takođe iz ove kompanije, Aron Guzikovski. Serija se prikazuje na HBO kanalu, a dostupna je i na servisu HBO GO. O ovom ostvarenju, koje je već pokupilo hvale kritike i zaintrigiralo brojnu publiku, govorili su glumci Amanda Kolin (Majka) i Abubakar Salim (Otac).
Kako bi opisali i približili publici likove koje tumačite, androide Oca i Majku?
AS: Mislim da je Otac komičar u duši, koji ima svoje mane, ali je i pun ljubavi. On daje sve od sebe kako bi ispunio misiju podizanja djece, znajući da je Majka sposobna da praktično sve što je potrebno radi sama. Način na koji sam pristupio ovoj ulozi je sa mišlju da je Otac kontrateg Majkinoj prirodi. Majka je roditelj koji voli svoju djecu i vidi ih kao djecu koju bi trebalo zaštiti, dok Otac pokušava da gleda na njih kao na ljudska bića i gleda što mogu postati kad odrastu. Uvijek imate takve roditelje zar ne? Moja majka se ponekad ponaša kao da i dalje imam dvije godine.
AK: Toliko toga se dešava sa Majkom. Ona je velika transformacija u toku, kad je u pitanju ono što misli da jeste i kakva je njena misija tu. Prvobitno ona je programirana kao majka puna ljubavi, koja uvijek pruža sve od sebe. Dosta sam se zabavljala sa tim, jer ti si majka i pokušavaš da izvučeš najbolje od sebe, ali kad si ti ikad zaista savršena? Mislim da je to veoma važna tema o kojoj bi trebalo pričati jer sve više i više u današnjem modernom životu sve postaje kompjuterizovano i svi se mjerimo prema perfekciji. Moramo podsjećati sebe da je ljudski imati mane. Proces kroz koji Majka prolazi, kako otkriva ko je i što je ona zaista, to je zastrašujući i fascinantan proces. Rekla bih da se radi o predivnom putovanju kombinovanja svojih mračnih i svijetlih strana sa nadom da ćeš postati ispunjena osoba.
Igrate androide, ne ljudska bića, ali oni imaju emocije. Kako pristupate uopšte ulozi koja nije ljudska?
AK: Majka osjeća toliko toga. Majka se na neki način osjeća kao dijete ili kao tinejdžer, jer joj je toliko emocija dostupno. Ona nema pojma kako da kontroliše sve te stvari unutar sebe. Ona otkriva sve! to je bilo tako interesantno, istraživati i otkrivati stvari kroz nju, u svakoj sceni. Tu je scena rađanja u prvoj epizodi, koja je veoma emotivna. Ona je dobila bebu koja na pragu smrti u njenim rukama i odjednom počinje da diše. To bi trebalo da bude ogromno emotivno olakšanje. Sjećam se da sam se pitala da li bi bilo prikladno da zaplačem. Na kraju su iskoristili scenu u kojoj plačem, tako da izgleda da jeste bilo.
AS: To je ono što je bilo uzbudljivo kod ovih uloga, procesi otkrivanja što zapravo znači osjećati kao android. Rijetko kad igrate likove koji nešto tako osjećaju po prvi put. Kao da su djeca, emocije ih jednostavno napadnu i moraju da se suočavaju sa njima. I pored toga što smo mi kao androidi zaduženi da se brinemo za odrastanje ljudskog roda, i dalje se osjećamo kao tinejdžeri. Kakva dinamika, kakve stvari za istražiti!
Kako ste se pripremali za ove uloge?
AS: Ja sam pogledao mnogo video-igara. To je bio moj način ulaska u taj svijet. Uvijek sam se kroz taj proces suočavao sa likovima koje igram, kroz gledanje likova stvorenih u video igrama. Imate dosta prostora da se igrate sa njima, jer ste bukvalno u njihovim cipelama. Povrh svega toga, cijeli ovaj proces obilježila je saradnja na visokom nivou između vas. Imao bih na stotine razgovora sa Amandom o tome odakle dolazimo i kako smo stvoreni. Onda bih pričao sa Ridlijem Skotom i njemu je bila veoma bitna kadenca i muzikalnost glasa i kako sve to utiče na načine na koje se krećemo.
AK: Biti u rukama nekoga kao što je Ridli Skot, koji cijelu tu stvar pretvori u nešto tako zabavno, poput velike igre otkrivanja, to je nešto što nikad ranije nisam doživjela. Bilo je tako zabavno, oslobađajuće i nevjerovatno.
Ridli Skot je majstor svog zanata, pogotovo kad je u pitanju naučna fantastika. Kako ste se osjećali što sarađujete sa njim?
AS: Sjećam se da sam mislio: “O moj bože, upravo ću upoznati ikonu naučne fantastike”. Ali on se ne ponaša tako. Za njega to nije veliki naučno-fantastični svijet. Njemu su najvažnije priče i povezanost likova, što je osnova za to i što to donosi današnjem svijetu. Mislim da je zbog toga rad sa njim tako briljantan i genijalan. Nismo zaglavljeni u toj nekoj ideji naučne fantastike. Da smo na taj način pristupili, vjerovatno bi odbili veliki dio publike. Nije svako ljubitelj naučne fantastike. Ali ako to izneseš na neki ljudski nivo, što Ridli radi tako briljantno i skroz prirodno, onda se jednostavno zaljubiš u tu priču. Bilo je predivno iskustvo sarađivati sa njim, baš briljantno. On je svoj na svome, nema potrebu da impresionira nikoga.
AK: Nevjerovatno je imati za šefa njega koji donosi posebnu atmosferu, koji je uvijek potpuno prisutan i instinktivan. Veoma je inspirativno biti kraj njega. Dao nam je dosta slobode, da iznesemo svoja mišljenja. Sjećam se da sam šokirana zvala svog supruga nakon prve dvije sedmice rada i rekla mu: “Što ja to radim? Tu je Ridli Skot i ja sam mu upravo rekla da smatram da ne bi trebalo da moja kosa bude crvena”. I onda naravno da su mi ofarbali kosu u crveno i naravno da je sve ispalo sjajno. To je njegova čista genijalnost. On na pravi način zna da učini da se osjećaš bitnim i da imaš osjećaj da možeš da kažeš što želiš. Bila bih srećna da radim sa njim do kraja života.
Kakav je bio proces audicije?
AK: Moja je prošla vreoma brzo. Nisam ni imala vremena da puno razmišljam o tome. Samo sam odradila audiciju i sjećam se da sam onda nakon pet dana ili tako nešto dobila poziv i rečeno mi je da žele da dođem na audiciju u London. Pomislila sam da ako pođem, neću dobuti ulogu, jer ću početi da razmišljam o tome i uništiću svaku priliku. Osjećam se tako srećnom što sam dobila priliku da udahnem život u Majku i što sam dobila uopšte tu ulogu.
AS: Moj proces je trajao nešto duže. Mislim da sam prošao kroz šest ili sedam rundi intervjua. Kad sam imao prvu audiciju bio sam u Los Anđelesu gdje sam imao dosta uobičajenih sastanaka i sličnih stvari. Onda sam shvatio da na ovoj seriji radi Ridli Skot i pomislio da nema šanse da ću dobiti tu ulogu. Što je duže proces trajao, više sam želio da je dobijem. Sjećam se na jednoj od audicija, koja je bila već peta po redu ili tako nešto. Isprobavali su kostime od lateksa i kostimograf mi je pokazao fotografije Amande u tom kostimu. Amanda je izvodila sve te nekakve poze i oduševila me, zbog čega sam rekao sebi da jednostavno moram da budem u toj seriji, moram da sarađujem sa njom, bez ikakve sumnje.
Snimali ste ovu seriju u Južnoj Africi, na prilično visokim temperaturama. Oboje igrate likove koji nose kostime od lateksa cijelo vrijeme. Kako je bilo to, koliko je bilo teško raditi to na tolikoj vrućini?
AK: Dobro je što smo prilično dobro upoznati sa prirodom lateksa i kako on upija svaku mrvu vrućine čak i kad te samo malo sunce obasjava. Visoke temperature su bile veliki izazov. I potrebno ti je bar troje ljudi kad god moraš da ideš do toaleta. Svakog jutra smo prolazili kroz proces oblačenja kostima koji je trajao po dvadeset, trideset minuta. Ali svakako bih radije nosila lateks nego korset.
AS: Bilo je tako vruće! Sjećam se da sam znao da podignem ruku i ispod bih vidio ogromnu fleku od znoja. Mnogo, mnogo toga sam naučio noeći lateks osam mjeseci u Južnoj Africi. Sve to mi je dosta pomoglo u mom poslu. Bila je to još jedna stvar oko koje smo se ja i Amanda mogli povezati. Ta odijela su bila veoma bitan faktor. Oboje smo razumjeli ludilo svega toga i bilo je sjajno imati nekoga sa kim možeš da podijeliš to iskustvo.
AK: Pored toga, često nismo morali mnogo da se mučimo u nekoj sceni jer su sama odijela činila da izgledamo kao androidi. Ti kostimi su nam zapravo dali slobodu da u svom izrazu budemo ljudskiji. To je bio takav dar sa neba, biti u mogućnosti da istražiš koliko ti toga pruža sam kostim. Često je obuća ono što daje likovima neki sjaj, ali ovdje smo imali cijelo odijelo.
Bonus video:
