Kome je potreban još jedan superherojski naslov? Kako može još jedna grupa likova sa supermoćima da skrene pažnju na sebe u trenutku kad Marvel suvereno drži pod kontrolom cijeli svijet svojom plejadom najpopularnijih superheroja, filmovima, serijama i merčandajzom koji samo što nam ne iskaču iz frižidera, dok se sa njima za svoje parče kolača takmiči i kultni DC, koji mada ne toliko uspješan za sada, ima i svoje džokere iz rukava? Reklo bi se da je svijetu najmanje potrebna još jedna adaptacija stripa o superherojima, ali evo je, tu je - Amazonova “The Boys” koja nas uvjerava u suprotno.
Naslov baziran na istoimenom stripu Garta Enisa završio je drugu sezonu i održao svoju aktuelnost i uspješnost. Od publike i kritike - samo aplauzi. Ponajviše zbog toga što je unio preko potrebnu dozu svježine u žanr koji je upao u toliku hiperprodukciju da polako postaje karikatura samog sebe.
Nastavljajući tradiciju svog kolege Alana Mora (čiji strip iliti grafička novela “The Watchman” je adaptirana prethodnih godina i u film i u TV seriju), Gart Enis je sa svojim stripom “The Boys” donio inverziju idealističke slike superheroja, pitajući se što bi bilo kada bi Supermen bio zao, kada bi bio sociopata umjesto čuvar slobode i pravde; ako apsolutna moć kvari apsolutno, koliko pokvaren može biti onaj koji ima gotovo božanske superherojske moći. I, kako se to zapitao Alan Mor u “The Watchman”, ko nadzire Nadzirače, odnosno ko može kontrolisati ljude koji uživaju toliku moć.
Djela Garta Enisa karakteriše i pretjerano, bizarno nasilje, seks i u sred svega toga društveno-politički komentar (isto važi i za Enisovo drugo poznato djelo “Preacher” koje je takođe pretvoreno u uspješnu TV seriju), a sve ovo prisutno je i u adaptaciji za male ekrane, samo apdejtovano shodno aktuelnom trenutku. Tako “The Boys”, osim što je kritika aktuelne superherojske pop kulture, svojim komentarima vezanim za društveno-političku situaciju zauzima status serije zajtgajsta, naslova koji od aktuelnih hitova vjerovatno najbolje oslikava naše društvo i trenutak u kojem se nalazimo.
Pomenutog nasilja ne fali, udovi i krv lete na sve strane, a ono što ovu seriju čini dodatno zanimljivom je što niko od likova nije potpuno dobar ili zao, ništa nije crno-bijelo, svi su više u nekoj sivoj zoni, svi moraju da sprovode moralno upitne izbore, svi ubijali, nevini posmatrači koji im se nađu na putu redovno stradaju, dok likove proganja traumatična prošlost ili sadašnjost. Teško je odrediti za koga i protiv koga navijati.
No ipak serija daje određenu dozu ljudskosti i ranjivosti glavnim likovima, pogotovo onima koji čine skupinu iz naslova. Osveta je glavni motiv Hjuia i Bilija Bučera, prvih likova koje upoznajemo i koji će osnovati skupinu The Boys koja se bori protiv superheroja koji zloupotrebljavaju svoje moći - prvome je djevojku pregazio superbrzi A-Train dok je krijumčario drogu, drugome je ženu silovao i ubio već pomenuti “zli Supermen” - Homelander. Tu su i Mother’s Milk, opasan borac spreman da stane na put svakom superheroju, ali i uvijek da se javi svojoj supruzi, čak i kad nije trenutak za to, dok se ostali šale na njegov račun, trgovac oružijem Frenči koji ima svoju filozofsku i njegovateljsku stranu, dok pazi na Kimiko, djevojčicu koja je postala “sup” (kako u seriji nazivaju one koji posjeduju supermoći) protiv svoje volje i koja je i pored svoje nadljudske snage vrlo ranjiva. Najranjiviji je izgubljeni Hjui koji služi kao moralni kompas ovoj ekipi, po čemu se serija razlikuje od stripa. Sa druge strane imamo superheroja koji ima problem sa zavisnošću od narkotika, lezbejku superherojku koja krije svoju vezu i koja je u drugoj sezoni na putu iskupljenja za prošle grijehe, seksualni predator koji ima i nježniju stranu jer se bori za prava životinja sa kojima može da komunicira i čiji status ih boli. Svi ovi detalji čine likove ljudskijim, zaokruženijim, a nasilje ličnijim. Serija je puna ovih malih radnji, mnogih vezanih za borbu za društvenu pravdu, čineći gledaoca još angažovanijim, tjeraću ga da razmišlja o kontradiktornostima svijeta o kojem živimo i da nikad ne sudi na prvu loptu.
Po pitanju seksa “The Boys” donosi zanimljivo osvježenje, jer uglavnom su muškarci ti koji su prikazani goli, serija ne seksualizuje svoje ženske likove, mada prikazuje kako veliki biznisi kroz njih i njihovu seksualnost prodaju svoje proizvode.
Puna blasfemije, nasilja, seksa i jakih emocija “The Boys” će sigurno odbiti neke gledaoce, jer se namjerno trudi da pomjera granice svojom brutalnošću i teškim, crnim humorom. Ali one koje imaju stomak za pomenuto će izuzetno zabaviti. I zamisliti.
Još u prvoj sezoni Amazonov naslov se direktno bavi #MeToo pokretom prikazujući kako Deep seksualno napastvuje Starlight, kao dio njene “inicijacije” u Sedmorku, najpopularniju i najznačajniju ekipu superheroja koja djeluje pod okriljem multimilijarderske Vought korporacije, koja zastupa još preko 200 superheroja. Kroz prvu sezonu Starlight uspijeva da se izbori za sebe i da nađe svoje mjesto u grupi i prepozna svoju moć.
Važan dio njenog superherojskog imidža i marketinga je njena hrišćanska vjera, u kojoj ona pronalazi snagu kad se njene iluzije o životima superheroja sruše. Ali “The Boys” imaju što da kažu i na račun religijskih institucija, konkretno ovdje je na meti pomenuto hrišćanstvo, najvše kroz lik još jednog superheroja Ezekijela koji igra bitnu ulogu u zavjeri Voughta kako bi se proizvodili superheroji. Superherojske moći su na početku prikazane kao dar od Boga - koji je doduše izgleda samo Amerikance odlučuje da daruje moćima, što je još jedan komentar na račun vjere Amerikanaca da su bogom dani da vladaju svijetom - da bi se kasnije otkrilo da je upravo kroz Ezekijelovu fondaciju “Samaritan’s Embrace” sprovođena zavjera putem koje su se u bebe ubrizgavale hemikalije pod nazivom “Compound V” koje superherojima daju njihove moći. Tako Starlight ubrzo gubi i svoju vjeru u Bogu.
Serija je posebno fokusirana na kvarni uticaj novca, na kritiku kapitalističkog društva gdje je sve vođeno kapitalom. Superheroji su ovdje manje čuvari pravde i vrline, više kostimirani influenseri koji pažljivo brinu za svoje prihode i autorska prava. Njihove usluge se nude gradovima za ugovore teške više miliona dolara, oni glume i zarađuju od filmova i pratećeg merčandajza. Vought vodi računa o njihovim rasporedima, životima i imidžima, superheroji se naravno bore protiv kriminalca, ali ne obraćaju pažnju na štetu koju usput prave, mnogi nevini posmatrači stradaju, no tu je PR tim njihove korporacije i ekipe za čišćenje koje se brinu za to da imidž njihovih superheroja ostane neuprljan.
Na ovaj način briše se linija između osobe i produkta, superheroji su brendovi i čak i sami pristaju da budu žrtve dominacije kapitala, odbacujući svoje vrijednosti ili čak i ljude koje vole kako bi održali svoj imidž. Homelander bira da se odrekne svog sina, samo kako ne bi ostao bez masa koje kliču njegovo ime pumpajući mu ego. Čak i Bili Bučer u jednom trenutku skreće pažnju da je najveća slabost svih superheroja njihova reputacija.
Korporativni cinizam je takođe u fokusu, Vought familijama onih koji su bili kolateralna šteta u akcijama superheroja nudi masne čekove kako bi ćutali, čini brojne neetičke izbore, a njihov cinizam sjajno je prikazan u sceni kada Starlight prezentuju njen novi kostim u namjeri da je učine seksualno atraktivnijom, a sve pod krinkom navodnog feminizma.
Vought je kompanija čija se moć ne da zauzdati, jer je njihov biznis bukvalno spašavanje svijeta. “The Boys” se dotiču i teme rata protiv terorizma, prikazujući kako se stvara povoljna klima da se dobije saglasnost javnosti za ovakve akcije, kada Vought stvori superteroriste, a sve sa namjerom da dobiju skupocjeni ugovor i odriješene ruke od američkog Ministarstva odbrane. Ovdje serija podsjeća na proročke riječi nekadašnjeg američkog predsjednika Dvajta Ajzenhauera, svojevremeno takođe visoko rangiranog generala američke armije, koji je na kraju svog mandata upozoravao na moć vojno-industrijskog kompleksa koji bi svojim uticajem mogao kreira politiku po svojoj mjeri.
U drugoj sezoni serija se fokusira i na desničarsku politiku, kroz novu članicu Sedmorke, Stormfront, naci superherojku koja se i dalje drži užasavajućih, rasističkih vrijednosti njene otadžbine - naci Njemačke, a preko njenog muža i osnivača Voughta osvijetljena je i neprijatna veza koju je Amerika istorijski imala sa nacističim naučnicima kojima je svojevremeno pružila utoičšte. Njeno ime čak sugeriše njenu prošlost, njen ideal je bijeli suprematizam, ona obožava da ubija nevine samo zbog njihove drugačije boje kože, dok Vought štiti njen imidž. Što više serija otkriva o Stormfront ona sve opasnije izgleda, a uspijeva oko malog prsta da vrti i Homelandera koristeći njegov patriotizam da dođe do šire publike.
Epizoda “Butcher, Baker, Candilstick Maker” sjajno prikazuje kako se prosječan građanin radikalizuje. Prikazuje običnog momka, fana Stormfront, sa njenim posterima svuda po sobi. Vidimo svakodnevnicu ovog usamljenog momka, koji po cijeli dan na TV-u i radiju sluša o superteroristima koji napadaju Ameriku, o problemima ilegalnih imigranata koji nadiru u američke gradove. Svakog dana on poljubi svoju majku na izlasku, ode u školu, posjeti istu prodavnicu sa istim prodavcem i taj ciklus ponavlja u nedogled, sve dok jednog dana ne počne da sumnja da je pomenuti, uvijek ljubazni prodavac terorista zbog njegovog azijskog porijekla i ubija ga, vjerujući da je učinio nešto za svoju zemlju.
Ovaj uvod u epizodu je zastrašujući prikaz ekstremističke indoktrinacije koji vuče bitne paralele sa stvarnim životom, prikazuje koliko medijska baražna paljba može da ima uticaj na nečije odluke.
Stormfront o superteroristima priča na isti način na koji desničari pričaju o izbjeglicama i imigrantima, kao Najdžel Faradž i Donald Tramp. “The Boys” koriste stvarnu taktiku desničara, korišćenje “straha od drugog” u svojoj “superheroji protiv superzlikovaca” postavci. Stormfront sebe predstavlja kao antiestablišment lika i pored toga što je jedan od ključnih stubova korporativne elite, još jedna taktika desničarskih političara, dok Homelander poput Trampa podsjeća kako je Amerika bila predivna zemlja i pita se gdje su pogriješili, upozoravajući na opasnost koju predstavljaju oni koji “nadiru preko granica”.
Da ništa nije kao što izgleda, pokazuje finale druge sezone kroz lik Viktorije Numan, koja tokom cijele sezone podsjeća na ljevičarske političare koji se bore protiv korporativne elite kao što je u Americi Aleksandra Okasio-Kortez, samo da bi se na kraju ispostavilo da je ubačeni element Voughta.
Kako pobjeći od dominacije kapitala, kako srušiti svemoćnu korporaciju poput Voughta koja je zašla i kontroliše praktično sve pore društva? To je pitanje kojim nam serija ostavi da se pozabavimo čekajući narednu sezonu.
Bonus video:
