April 1978: Davno snimljena Sutjeska još stvara nevolje Nikoli Popoviću, energičnom, sposobnom i iznad svega upornom, koji je, nema sumnje, direktor naših najvećih filmova. Popović je bio izvršni producent Sutjeske, superspektakla sa super brigama, koje ne prestaju ni danas, pet godina poslije svečane premijere na Tjentištu.
Te neprijatnosti su, vjerovatno, jedan od razloga što je pristao na intervju jedan inače šutljivi direktor - diplomirani pravnik i ekonomista, koji je sigurnost kabineta, ili advokatske kancelarije, zamijenio neizvjesnom filmskom stvarnošću.
Pripremajući i snimajući film skuplji od šest milijardi starih dinara - u kome je Ričard Barton tumačio lik Vrhovnog komandanta Tita, Popović je, godinama mučio muku, jer je bilo malo sredstava. Danas, ma koliko zvučalo apsurdno, nevolje su iskrsnule, čini se, zbog toga što je Sutjeska donijela više novca nego što su mnogi očekivali.
Ne ide kako treba ni kad se zaradi
U pedantnom izvještaju na više od 50 stranica, pod naslovom "Bilans dugometražnog igranog filma SUTJESKA", Popović je prije više od dvije godine konstatovao da su sve obaveze podmirene i da prihode od posljednjeg kvartala 1975. u cjelini treba dijeliti radnim organizacijama koje su uložile sredstva u Sutjesku.
"Predlažemo da se u komisijskom sastavu, koji će odrediti Skupština finansijera, izvrši provjera dosadašnjih prihoda filma i procjena daljih prihoda... Ubuduće, podjele bi trebalo vršiti, po našem mišljenju, svakih šest mjeseci ... ", napisali su i potpisali v.d. direktor OOUR-a "Sutjeska-Peta ofenziva", direktor filma i predsjednik Zbora radne zajednice.
Perspektive sufinansijera su bile relativno ružičaste. Pored zadovoljstva što su pomogli stvaranju najgledanijeg jugoslavenskog filma (do 30. septembra 1975. godine 4.325.491 gledalaca u zemlji), koji je našu epopeju predstavio milionima kino posjetilaca širom svijeta, došlo je vrijeme da im se počnu vraćati uložena sredstva. Ali preporuka iz bilansa ostala je mrtvo slovo na papiru.
"Prihodi od Sutjeske još pritiču. Međutim, radne organizacije, koje su djelimično finansirale film, ne dobijaju ni dinara. Riječ je o nekoliko stotina miliona starih dinara ... A želio bih da se ovaj posao do kraja časno završi", kaže Nikola Popović, kome ovakva situacija višestruko smeta.
Mnogi su već zaboravili da je svojevremeno bilo raznih otpora da se snimi Sutjeska i da nisu bile rijetke glasne sumnje u konačan uspjeh filma, od umjetničkog do komercijalnog.
Međutim, Nikola Popović nije zaboravio. Kao čovjek koji je potpisao ugovore sa 178 radnih i 27 društveno-političkih organizacija, garantujući im učestvovanje u eventualnim prihodima filma, osjeća se krivim. Najzad, učestvujući u pripremi novog, ambicioznog projekta Igmanski marš, za koji je tridesetak radnih organizacija već udružilo oko sedam miliona novih dinara, Popoviću smeta što se prihodi Sutjeske ne dijele kako je dogovoreno i ugovoreno.
Zašto se o tome ne govori otvoreno
Producentu, koji je sarađivao sa više oskarovaca, koga je prošle godine Sergej Bondarčuk nekoliko sedmica čekao u želji da baš on bude direktor njegovog filma "Stepa" i koji je, prije više od 10 godina, na povratku iz Kana, doveo u Jugoslaviju reditelja Romana Polanskog, vjerujući u talent tada nepoznatog Poljaka, a sa kojim do saradnje nije došlo, jer se nekim ključnim ljudima učinio "mali i neuvjerljiv", Popoviću smetaju mnoge stvari o kojima se malo i rijetko otvoreno govori u našoj kinematografiji.
"Znam da i danas ima ljudi spremnih da dignu glas protiv filmova koje nazivaju "skupim" i "državnim"", kaže Popović:
"Svi znamo da je veliki broj filmova završio po bunkerima, ili su, recimo, u Beogradu imali do 3.000, a mnogi ne više od 10.000 gledalaca. To su, po mom mišljenju, naši najskuplji filmovi. To su autorske zablude i bačen novac i u onako siromašnoj kinematografiji. O nekoj prodaji tih filmova inostranstvu neću ni govoriti, a propagandni efekt smiješno je spominjati. Krajnje je vrijeme da se kaže da su Sutjeska i Neretva imale devizne prihode od oko 3 miliona dolara i da ih je samo u zemlji vidjelo oko devet miliona ljudi. Kad se zna da je prosječan devizni prihod po jednom jugoslavenskom filmu između 20 i 30 hiljada dolara, mislim da je sve jasno."
"Šta to znači "državni" film?",nastavio je Nikola Popović:
"Poznato je da danas cijena najjeftinijih filmova iznosi oko pet miliona dinara. Zna se i da svaki film ima svoje potrebe od kojih zavisi cijena i da jednostavno ima filmova koje je nemoguće snimiti za male pare. Najzad, zna se da ima tema za koje je društvo posebno zainteresovano. Tako je svuda u svijetu, i na Zapadu i na Istoku. Zbog čega bismo mi to izbjegavali? Ono što je bitno za takve filmove, jeste da višak sredstava, koji je neophodan za realizaciju, ne dolazi iz fondova namijenjenih kinematografiji. Nije mi jasno zbog čega to neki ne znaju ili ne žele znati".
Od čega žive oni koji ništa ne rade
"U našoj kinematografiji ima klanova. Ili, tačnije, postoje grupacije", kaže Popović.
"Strah od sjutrašnjice, egzistencijalna neizvjesnost, tjeraju ljude u saveze u kojima nastupaju kao grupe. Vremenom, grupe su se izvještile u visokoj školi filmskog marifetluka, pa je često nemoguće pohvatati sve konce, a pri pokušajima da se začarani krug razbije, udara se na pogrešne ljude. Naša zla kob je da su interesi kinematografije često podređeni ličnim interesima. Kako, inače, objasniti postojanje nekih filmskih kuća koje za dvije i više godina snime po jedan film? Od čega u međuvremenu žive i koji je širi društveni interes njihovog postojanja?!"
- Jeste li za integraciju?
"Apsolutno! Postoji disproporcija između značajnih stvaralačkih snaga i rezultata koji se postižu. Naša kinematografija je u cjelini tehnički veoma siromašna, s dosta oskudnim saradničkim kadrom. Zato i ne razumijem pojavu zatvaranja pojedinih kinematografija. Saradnja zdravih, stručnih, angažiranih i odgovornih je neophodna, bez obzira je li riječ o pojedincima ili organizacijama. Uostalom, zatvaraju se samo inferiorni. S druge strane, nenormalno je da u jednoj republici egzistira 10 proizvodnih kuća i da, na kraju, društvo interveniše sanacijskim programima".
"Svaka kuća ima umjetničko vijeće", nastavio je Popović. "To je korisno. Ali, pod uslovom da u umjetničkim vijećima sjede ljudi koji ne favoriziraju i ne realiziraju svoje projekte u okviru tih istih kuća. Dalje, bilo bi neophodno da se konačno organizovano pristupi stvaranju scenarističkog kadra".
- Neki vjeruju da je opstanak malih kuća jedini način da poneko ostvari svoj projekt mimo umjetničkih vijeća koja rade na principu "ja tebi - ti meni"...
"Ne slažem se", kaže Popović. "Ako su uspjeli da stvore svoju radnu organizaciju, došli bi do filma i u okviru jedne veće, složene organizacije. Naravno, uz mnogo više samoupravnih filtera i provjera. I to bi manje stajalo kinematografiju. Integracijom se oslobađaju velika sredstva..."
Štetu prave oni koji su zalutali na film
Kad smo mu rekli da postoji mišljenje da su naši direktori filmova loši i da se često pretvaraju u puke računovođe, klimoglavce i samo potpisuju film, Nikola Popović je odgovorio:
"Već sam rekao da je naš film osiromašio s kadrovima. Rekao bih da imamo ekipu iskusnih i veoma sposobnih filmskih radnika, ali to je nedovoljno za kinematografiju koja proizvodi do 20 filmova. Mora se priznati da su mnogi zalutali na film i da mu prave veliku štetu. Odsustvo visokog obrazovanja u osnovi je razlog što se često radi mehanički, fizički bez ikakvog estetskog odnosa prema zvanju i konkretnom poslu".
- A direktori?
"Možda bi jedna prava analiza pokazala i dokazala da jugoslovenska kinematografija svake godine gubi, otprilike, četvrtinu sredstava zbog toga što je loše organizovana, što je loše produkcijski vođena. Izuzetak je "Jadran-film", kao jedinstvena stabilna producentska kuća u zemlji, koja je oduvijek imala i program i sredstva i potpunu materijalno-finansijsku ravnotežu, a da nije bila privilegovana u odnosu na druge proizvodne kuće u zemlji. Eto primjera koji pokazuje da kod nas može da se radi, ako se produkcija vodi na pravi način. Međutim, što se tiče direktora filma često se prave velike greške. Nedopustivo je da mnogi od njih nemaju ni višu, ni visoku stručnu spremu, a barataju s milijardama".
Radili ste s mnogim rediteljima. Ko su najbolji?, pitali smo Popovića. Odgovorio je bez kolebanja:
"Petrović, Bulajić, Mimica, Štiglic. To su značajni autori da tako kažem, iz stare garde, i svaka kinematografija bi ih poželjela. Ima talentovanih i u srednjoj generaciji, poput Mila Đukanovića i Vuka Babića, koji su, na žalost, potisnuti u stranu, čini se zaboravljeni. Imamo mladu ekipu reditelja, koja je i talentovana i pismena. Šteta što su te mlade sineaste razdvojili..."
- Kako to mislite?
"Radili su u okviru poduzeća 'Tele-film'. Između ostalih, tu su bili Dejan Karaklajić, Goran Marković, Srđan Karanović, Miroslav Jokić i drugi. Imali su svoj program. Preduzeće je, međutim, likvidirano, a planirani projekti kupljeni u bescjenje. Kasnije, na tim projektima su druge kuće naplavile kapital".
Zamolili smo ga da nam na kraju iznese nekoliko detalja o "Igmanskom maršu".
"Sve je još u pripremi. Savjet filma i Izvršni producent daće o tome zvanično mišljenje. U svakom slučaju, da bi se stvorilo odgovarajuće filmsko djelo, tema "Igmanskog marša" obavezuje na ozbiljan i uporan rad".
Bonus video:
