Iako je u serijama Siniše Pavića uglavnom igrala razmažene djevojke, srpska glumica Milica Isaković Jokanović poznatija široj publici kao Milica Milša pokazala je da umije da se odlično snađe i u rolama u kojima glumi jaku ženi i lidera.
Njen lik Ade Kanački u seriji “Igra sudbine” publika obožava, no ništa manje ne privlači pažnju i sa Drinkom iz projekta “Junaci našeg doba”. Upravo je Milica i stekla popularnost igrajući u raznim porodičnim serijama koje su se na prostorima ex-Yu snimale od kraja 80-tih godina. Od “Tesne kože”, preko “Boljeg života”, “Srećnih ljudi” uvijek je igrala zavodnicu. Ipak u seriji “Igra sudbine” čija popularnost iz dana u dan ruši sve rekorde, a koja je nastala iz pera njenog supriga Žarka Jokanovića, Milica dobija potpuno drugačiju rolu. O ulogama, poularnosti serije, ali i umjetnosti u doba pandemije, Milica je pričala za Magazin...
Serija „Igra sudbine“ emituje se već nešto više od godinu dana i bukvalno je prikovala za male ekrane pripadnike svih generacija. Jeste li se nadali baš tolikom regionalnom uspjehu koji iz dana u dan ruši rekorde gledanosti?
Kad sam pročitala scenario, bilo mi je jasno da će to biti gledano, jer mi je još i tokom čitanja bilo uzbudljivo i zanimljivo. Tražila sam sve više i više epizoda da čitam, kao neki uzbudljivi roman. Tako da smo se svi nadali da će to doprijeti i do publike i eto, hvala Bogu, desilo se da je naš projekat ne samo najgledanija od svih serija i filmova koji su se emitovali, nego i od emisija, utakmica, Rolan Garosa i šta znam šta sve postoji. Jeste veliki uspjeh, mi smo prezadovoljni, ponosni i zahvalni publici što nas toliko voli i gleda.
U posljednje vrijeme sve su popularnije krimi-serije kod nas, pa se ovakve priče poput vaše sve rjeđe snimaju. Međutim, iako je okarakterisana kao sapunica, ipak je najgledanija od svih serija. Znači li to da se publika prije pronalazi u društvenim spletkama, nego u krimi pričama koje su takođe svuda oko nas?
Žarko je našao pravu mjeru svega, zapravo pravu mjeru života u našoj seriji. To znači da ima i melodrame i drame, ljubavi i mržnje, komedije, trilera, misterijem svega onoga što ima u životu i mislim da je to razlog zašto je naša serija najgledanija. Neko sam ko voli kriminalističke priče, ali sam fan Agate Kristi, tako da kod mene ne prolaze druge varijante. Takvi projekti moraju biti na vrhunskom nivou. Volim da gledam krimi serije, daleko od toga da to ne volim, međutim, ne mogu me zadovoljiti spore serije, one gdje se ništa ne zna i ne dešava. Volim brze i uzbudljive serije, a takve projekte voli i publika.
Prije početka emitovanja „Igre sudbine“ najavljeno je da se ona snima po uzoru na latinoameričku sapunicu. Koliko je priča prilagođena našim prostorima?
Naša serija nema nikakve veze ni sa jednom pričom koja se snimala do sad. Mislim da je samo za ideju o zamjeni beba poslužila neka, čini mi se, kolumbijska serija. Sem nekih petnaestak likova koji se tamo pojavljuju i teme da su bebe zamijenjene, to je jedino kod nas i orginala isto, nema mnogih drugih likova, nijedan od zapleta nije njihov, tako da nema apsolutno nijedne jedine dodirne tačke sem početne ideje, sve ostalo je iz Žarkove glave. Mislim da je to i tajna uspjeha, jer ni ja ne bih mogla tako nešto da gledam, a sigurna sam ni publika ne bi ovoliko voljela seriju da smo je potpuno prekopirali.
Igrate lik Ade koja je jaka žena i kroz čitavu seriju bori se sa raznim životnim izazovima. Koliko je slična Vama?
Kao što nijedan svoj lik nisam privatno, tako nisam, nažalost, ni Ada koja ima mnoge divne osobine. Slažem se u mnogo čemu sa njom, u nekim osobinama sam joj i slična, kao recimo ona čuvena rečenica njena: „Za dvije stvari ujedam kao ris - za porodicu i pravdu“. I ja tu rečenicu potpuno mogu potpisati i apsolutno je negdje moj lajtmotiv, međutim nisam nažalost tako jaka žena, nisam lider i prosto to nema veze sa mnom. Uživam da igram Adu, uživam i na snimanju sa cijelom ekipom tako da, ličim negdje na nju, ali nisam Ada.
Za glumice Vaše starosne dobi rijetko se pišu neke značajnije, kamoli glavne uloge. Uglavnom u aktuelnim serijama gledamo mlađe glumice, dok ove od 40+ su uglavnom u epizodnim ulogama. Znači li to da kad glumica dođe u određene godine ne može baš toliko da bira uloge?
I ovdje kod nas predivne djevojke imaju glavne uloge, a Ada se dopala ljudima pa je vole i traže. Uvijek postoji majka kao kruna porodice, pa je Ada doprla do srca svih. Prihvatila sam je jer mi se dopala uloga. Sve sam uloge do sada prihvatala tako što prvo pročitam tekst, pa odlučim da li ću nešto raditi ili ne. Naravno da mi se dopala uloga, serija, ekipa, zato sam i prihvatila da igram u istoj. Neke uloge vas obilježe, posebno kad krenete kao mladi glumac. Mene je Lara Simonović dosta obilježila i neke druge uloge koje sam igrala kod Siniše i Ljilje Pavić koje obožavam i hvala im na tome. Još kao mlada sam krenula od “Boljeg života” da snimam i igram u tim našim najboljim i najgledanijim serijama, ali Ada Kanački je nešto posebno i mnogo je volim, kao što volim i Drinku iz serije „Junaci našeg doba“ koju je takođe radio Pavić i koja će svoj nastavak doživjeti ove sezone. Trebali smo već da krenemo da snimamo, ali zbog korone se sve to odužilo na ovo proljeće i ljeto. Ta uloga je totalni opozit Ade, Drinka je žena iz naroda koja prati svog muža, ne smije da pisne, potpuno su različite dvije žene. Desilo mi se da sam ih, takoreći, istovremeno snimala i baš sam uživala što su potpuno suprotne po korakterima, pa mi je to bilo zanimljivo.
Ranije smo nedjeljom pratili te porodične serije i gotovo da smo svi jedva čekali novu epizodu. Zašto se sve rjeđe snimaju te porodične serije u kojima možemo svi da se pronađemo?
Ne znam, volim takve projekte i kad god se reprizira neka serija Siniše Pavića uvijek je gledana i aktuelna. Ne znam zašto se rijetko snimaju takve serije sad. Naša serija “Igra sudbine” dosta i liči na te Pavićeve, baš zato što je životna. Tako da je Žarku najveći kompliment kad mu neko kaže da njegova serija liči na one koje je Pavić radio i apsolutno mislim da to jeste najveći kompliment. Siniša je ipak najjači scenarista našeg doba.
Za razliku od nekih drugih serija koje se snimaju na području ex-YU, “Igra sudbine” dugo traje, ima veliki broj epizoda, u seriji učestvuje i veliki broj glumaca. Nekoliko puta ste zbog korone morali da prekidate snimanje, kakvo je stanje trenutno?
Mi smo dva puta prekinuli snimanje zbog toga što je neko iz ekipe bio bolestan. To nam se desilo iako je bilo sporadičnih oboljelih, ali smo mogli da pokrijemo snimanje i radimo. Međutim u dva navrata smo stali, ali se to nije odrazilo na emitovanje. Sve ono što gledate, i to je nešto što smo snimali tri, četiri mjeseca prije nego što se emituje, tako da uvijek ima dosta materijala. Mi smo u srijedu ponovo krenuli da snimamo, ovo je bila naša novogodišnja, zimska pauza. Zbog korone smo dva puta pauzirali, zbog koje nažalost ova naša planeta staje povremeno i bori se sa istom.
Koliko Vam sve te mjere, nošenje maske, distanca, otežavaju samo snimanje? Jeste li zbog mjera smanjili i broj ljudi koji učestvuju na samom snimanju?
Mi stvarno vodimo računa, naša producentkinja Svetlana Drinjaković je obezbijedila vrhunske uslove, pa se zaista vodi računa o svemu. Svi nosimo maske, svi smo, što se kaže, zaštićeni koliko se to može, dok se ne uđe u studio i ne stane pred kamere, tada je nemoguće glumiti sa maskom. Pridržavamo se i higijene, svuda imamo one prskalice sa alkoholom, čisti se, održava se. Uvijek je tako higijena bila na vrhunskom nivou i to se nije promijenilo, zato smo stvarno dosta dugo odolijevali koroni i bolestima. Ali ne vrijedi, jedan se kolega zarazio u pozorištu, došao je na snimanje da nije ni znao da je bolestan i tako se desilo da smo se i mi u jednom cugu razboljeli, nas pet glumaca i morali smo da napravimo pauzu.
U seriji je i veliki broj mladih glumaca dobio šansu da se predstavi publici. Koliko je bitno za jedan ovakav projekat da iznjedri i neka nova lica, a ne da gledamo u serijama i filmovima jedna ista, „istrošena lica“?
Lijepo je imati i jedne i druge. Najbolje je spojiti ljude koji su već afirmisani i rade sa onima koji još nijesu, pa im pružiti šansu. To je najzdraviji miks i za gledaoce. To je u našem slučaju bila odlična odluka produkcije, da spoji sve ove ljude. Svi mladi glumci koji učestvuju u seriji “Igra sudbine” su i talentovani, dobri, vaspitani i sve pohvale za njih. Divni su i pravo su osvježenje i u ljudskom i u glumačkom smislu.
Umjetnost nije neophodna da bi se preživjelo
Prošle godine zbog pandemije otkazane su sve kulturne manifestacije. Nije bilo festivala, predstava, koncerata... Zašto kad su ovakve situacije umjetnost prva trpi, jer mnogi pripadnici ove branše su otjerani na rub egzistencije?
Čitava planeta je otjerana na rub egzistencije, ne samo umjetnici, već sve profesije. Svi ispaštaju. To je, nažalost, posljedica ovog užasa koji nas je zadesio i bitno je samo da ostanemo živi i zdravi, a sve ostalo će se vremeom vratiti na svoje mjesto. Lično, od kad traje ovo ne idem u pozorište kao dio publike, pa bi mi bilo neprijatno da pozivam ljude da dođu da nas gledaju. Nažalost, umjetnost nije neophodna da bi se preživjelo, ona je neophodna za dušu. Bez nje prosto nema te ljepote duše. Ali kad je egzistencija i goli život u pitanju, onda se ljudi skoncentišu samo na život.
Silovatelji kaljaju čovječanstvo
Posljednjih nedjelja javnost potresa ispovijest mladih glumica koje su otkrile da ih je seksualno zlostavljao nastavnik glume Miroslav Mika Aleksić. Često smo o takvim slučajevima imali priliku da čitamo da se dešavaju u Holivudu, svi se sjećamo slučaja producenta Harvija Vajnštajna koji je upravo zbog silovanja glumica osuđen na 23 godine zatvora. Je li iko mogao da pretpostavi da se takve stvari dešavaju i kod nas?
Naravno da smo svi mogli da pretpostavimo da takve situacije, ako postoje u razvijenim filmskim industrijama, postoje i kod nas. Ako postoje i u crkvi, kao što znamo slučajeve, postoje i u drugim profesijama, znači da postoji i u našoj glumačkoj branši. Bila sam samo jedan dan kod Mike Aleksića u njegovoj školi, tada sam imala nekih 16, 17 godina i taj način komunikacije na liniji profesor - učenik mi se nije dopao. Zato sam to rekla na času i nisam se više nikad pojavila u njegovoj školi. Podržavam žrtve zločina, podržavam djevojke koje su se osmjelile da ispričaju šta im se desilo, mislim da uvijek treba silovateljima stati na put da se to ne bi dalje dešavalo i širilo.
Koliko ovo što se desilo kalja profesiju glumca?
To kalja čovječansvo. U svim profesijama sigurna sam da postoje takvi slučajevi, međutim u ovoj profesiji se više čuje i zna. Glumci su javna lica, njih više čujete i vidite i možda se poslije ovoga više obrati pažnje kad se nešto tako desi. Uvijek sam uz žrtvu, uvijek na njihovoj strani i mislim da svi treba da budemo podrška onima koji su povrijeđeni i zlostavljani.
Bonus video:
