Bez obzira na ulogu koja joj je povjerena, bilo u životu ili ispred kamera, hrvatska glumica Marija Škaričić plijeni pažnju svojom energijom i osmijehom, a s lakoćom i bliskošću nosi svakog lika, radnju i priču.
Kritika i javnost su je zapazili još prije više od 15 godina kada je osvojila svoje prvo Srce Sarajeva za najbolju glumicu na Sarajevo Film Festivalu za ulogu u filmu “Ta divna splitska noć” Arsena Ostojića, da bi prethodne, 2020. godine, dobila i svoje treće “Srce” za ulogu u filmu “Mare” rediteljke Andree Štake sa kojom je sarađivala i na filmu “Gospođica” koji joj je, takođe, donio nagradu sarajevskog festivala. Škaričić je tako jedina koja ima tri nagrade u toj kategoriji na ovom popularnom festivalu sa kojeg je, kaže ona “Vijestima”, za nju “sve i krenulo”.
Kada je u pitanju film “Mare” poznato je da je glavna uloga s namjerom pisana za nju. Škaričić tumači suprugu i majku troje tinejdžera, vodi lagodan, miran život, mnogi bi rekli “savršeno sređen”... Ipak, snaga i strast protagonistkinje vode je u nepoznato i rizično, daleko od komfora, navika i monotonije... No, crnogorska publika Mariju Škaričić, ipak, možda najviše poznaje po ulozi Ane u seriji i filmu “Grudi” rediteljke Marije Perović u kojoj joj je povjerena možda (ponovo) ključna uloga...
U svakom slučaju, Škaričić kroz svoje likove gledaocima približava realne živote, svakodnevne ljudske priče, one likove koje poznajemo, o kojima razmišljamo ili one koje mi sami predstavljamo. Potpuno prirodno se izmješta iz jedne u drugu ulogu uz poletnu i prisnu igru. Trenutno radi na novim filmovima, rediteljskim dugometražnim prvijencima - filmu “Tragovi” Dubravke Turić i “Garbura” Josipa Žuvana, a u razgovoru za “Vijesti” ističe da su oba projekta veoma kvalitetna, te da uvijek bira ona ostvarenja kroz koja može nešto bitno, korisno i autentično da ispriča.
Pored razgovora o projektima, Škaričić komentariše 2020. godinu koja je njoj donijela mnogo uspjeha i radosti, govori o ženama u kinematografiji, te o lakoći, odnosno težini, uspjeha i afirmacije u filmu na našem govornom području...
Iako je 2020. godina krenula nekako “nizbrdo”, nesumnjivo da je za Vas bila prilično uspješna, makar kada su karijera, posao, film, u pitanju... Šta biste izdvojili kao najznačajnije momente?
Nekako se kroz 2020. godinu toliko toga izdešavalo na globalnom nivou da zapravo uopšte ne znam kako da gledam na sve. Još uvijek samo gledam. Ne znam kako. Što se tiče nekih mojih uspjeha, oni su se dogodili zahvaljujući filmovima koje sam snimala prije nekolike godine, pa je tako došlo i do nekih potvrda iz inostranstva, a zapravo je čitava godina, kako svima, tako i meni, obilježena sveopštom psihozom i panikom oko virusa. Ja lično nijesam u panici, a mislim da je to glavni problem danas, jer čitava ta priča veoma loše utiče na kompletan ljudski rod, sve je loše izašlo iz svih nas.
U pitanju je vrlo zahtjevan period u kojem je važno sačuvati zdrav razum i to mi je trenutno glavna tačka na koju obraćam pažnju. Nastojim održati svoj život kvalitetnim i pozitivnim, a ne da mislim o svemu čega nema ili šta je sve ludo i oko nas i uopšte, već se zaista trudim da mi dani budu lijepi, da mi bude lijepo dok radim i da mi lijepo prođe vrijeme sa to malo ljudi sa koliko se gledam. Moj fokus je na tome, a sve drugo samo gledam i promatram... Kao da smo u nekom ratu, a ne znamo sa čime ratujemo. Glavni problem je što većina ljudi vidi neprijatelja u nekom drugom, u nekome ko čeka u redu za kasu zajedno sa nama, neko ko je u autobusu zajedno sa nama... To je najveći problem, što u čitavoj ovoj psihozi postajemo neprijatelji jedni drugima, a to mi se nikako ne dopada. Ono što ja radim je da pokušavam da ne budem u panici već pri zdravoj pameti, ali na oprezu.
Osvojili ste svoje treće “Srce Sarajeva” prošle godine i za sada ste jedina koja ima tri “Srca”... Koliko Vam to lično znači, posebno ako bismo primijetili da je prvo priznanje stiglo kada ste praktično počinjali?
Što se tiče nagrade u Sarajevu, naravno da sam srećna, kako da se osjećam osim dobro? Posebno zato što je Sarajevo u pitanju i jer imam posebnu vezu i sa tim gradom i sa festivalom. Taj me festival prati otkako sam se počela profesionalno baviti filmom, sve mi se tamo prvi put događalo, od prvih nagrada, prvih premijera, prvih pravih utisaka sa nekog filmskog festivala... Drago mi je da je ta nagrada došla za jedan posao koji je bio vrlo iscrpan i zahtjevan. Lijepo je uvijek kad ljudi prepoznaju tvoj rad i kada za to dobiješ potvrdu, još van svoje države. Ja sam nekako u svemu ovome što se događa dobro prolazila imajući u vidu to da se ljudima dešavaju loše stvari, da ostaju bez posla, bez novca. Nijesam imala projekte koji su otkazani, u devetom mjesecu sam počela snimati film Dubravke Turić, njen debitantski dugometražni film, počeo je i rad na prvijencu Josipa Žuvana, a radim i sa studentima, sve se odvija pod strogim mjerama opreza. Ja sam imala tu sreću da nijesam mnogo trpjela zbog svega, spadam među rijetke srećkoviće, svjesna sam toga, ali se nadam i da se neće ništa iskomplikovati.
Kada su u pitanju novi filmovi, “Tragovi” Dubravke Turić i “Garbura” Josipa Žuvana, kakvu ulogu ovog puta publika može očekivati od Vas, s obzirom na to da su (skoro) sve Vaše uloge prilično bliske gledaocu i gledalac nekako uvijek “navija” za Vaš lik, rekla bih?
U filmu Dubravke Turić igram ženu koja je suočena sa intimnim porodičnim gubicima, osjećajem praznine i gubitkom vlastitog identiteta koja kreće na put ponovnog pronalaska istog, u najkraćim crtama. Preko suočavanja sa sobom samom, sa svojom prošlošću, sa gubicima koji su se dogodili, sa lijepim stvarima koje su se dogodile, zapravo negdje doživljava svojevrsnu katarzu i osjećaj da život koji je stao za nju sada može krenuti, ponovo za nju. U filmu Josipa Žuvana igram jednu “trpeću” (pod navodnicima!) ženu, suprugu, u nepovoljnim porodičnim okolnostima, za koju bismo iz prve rekli da se neće pomaknuti s mrtve tačke, međutim ona iznenađuje u samom scenariju jer nije vodeći lik, ali preokreće radnju, uzima stvar u svoje ruke i raspliće cijelu zavrzlamu o kojoj film govori.
Oba scenarija su veoma dobra, vrlo su kvalitetni... Srećkovićka, kažem Vam ja.
Ili je do Vas?
Pa, možda. (smijeh)
Na osnovu dosadašnjeg iskustva, koliko je važno na filmu prikazati stvarne likove u situacijama u kojima se mnogi ponekad i u životu pronađu? Kako biste Vi opisali film, šta to nudi publici, šta je posebno u njemu i koliko je važno obrađivati “ljudske” teme?
Za mene je to važno. Za mene je to područje interes - da se bavim nečim što mogu prepoznati kao važno i nečim za šta imam osjećaj da je lijepo izraziti i staviti u veliko polje u koje se objavljuje, snima, crta, slika, piše, svira... sve moguće i nemoguće, živo i neživo. Za mene, kao osobu koja se bavi ovim poslom, od izuzetne je važnosti da, kada se već bavim ovim, onda nastupam iz nečeg što mislim da je lijepo napisano, ima neki organski sadržaj, govori o živom čovjeku, živim temama na zdrav i autentčan način. Za mene je to temeljna postavka ovog posla i sve ispod toga me zapravo ni ne zanima, ako ćemo iskreno.
Možda je to neki ženski senzibilitet, a možda i put kojim bi naša, regionalna, kinematografija mogla da se kreće.
Slažem se. To je sad jedna vrlo kompleksna tema, ako bismo uzeli u obzir filmove koji se bave sadašnjim i one koji se bave prošlim vremenom i problemima. Meni se čini često da je ta prošlost koja nas proganja zapravo izgovor da se ne bismo bavili onim što je sada. Ja ne vjerujem ljudima koji mašu zastavama prošlosti i pokreću teme iz prošlosti. Nijesu mi uvjerljivi i mislim da je to čista manipulacija onih kojima to ide naruku.
Može li se reći da gluma istovremeno nudi i slobodu i spoznavanje sebe, šta govorite studentima?
Ja mislim da gluma definitivno nudi slobodu, ali zavisi i od individualnog interesa. Gluma sama po sebi nudi bezbroj mogućnosti, kao i život sam, koji je za mene mnogo veći i mnogo više od glume. To ipak ne znači da svi mi koristimo sve prilike koje nam se ukažu, zavisi od privatnog interesa, od toga koliko je neko zainteresovan da ide dublje ili će se zadovoljiti nekim površnim rješenjima i funkcionisati u određenim okolnostima, situacijama. Ja svojim studentima prenosim ono što znam, iako to nije nužno puno. Ono što znam ja im dajem, pokušavam im dočarati i prenijeti moje iskustvo, a sve drugo će dalje biti njihova odgovornost i, u zavisnosti od toga, oni će nastaviti dalje sa svojim životom. Ukoliko sam ja nešto na tom putu doprinijela - presretna sam.
Film “Grudi” nastavlja da niže nagradeu, kako Vi gledate na to, iako ste uveliko u novim projektima?
Da, još lijepih vijesti” Najviše mi je drago zbog Marije Perović i Dubravke Drakić koje su mnogo dale i napravile za film i prije i poslije snimanja. To je za mene jedno od ugodnijih iskustava u životu, prelijepo mi je bilo i u Nikšiću i zaista taj film ima posebno mjesto u mom srcu. Došao je taj film nakon neke pauze, jer sam u tom trenutku nekoliko godina već radila samo sa studentima, a onda me je Marija pozvala tačno u trenutku kad sam i sama poželjela da se vratim pred filmske kamere. Ona mi je ne znajući ispunila želju. Mnogo ljudi je reagovalo lijepo na film i to me ne čudi, jer je film krajnje nenametljiv. “Umjetnost je uzdići se do jednostavnosti”, rekao je Ivo Andrić, a to sam i primijetila u “Grudima”, nakon čitanja scenarija - nema gnjavaže, nema komplikacije, nema nametanja bilo čega i mislim da taj film ima nešto veoma toplo, nježno i lijepo u sebi, iskreno i pošteno, i baš mi je drago što ta priča još uvijek traje. Prvo je živjela serija, pa film, mnogi festivali, ko zna šta će još biti...
U posljednje vrijeme sve su istaknutije žene u kinematografiji, i kao rediteljke i kao glumice, producentkinje, organizatorke festivala... Može li se reći da je došlo žensko vrijeme u filmu?
Mislim da se sad može reći da je tako i to me neizmjerno raduje. Na šta god sam naišla u posljednje vrijeme proizišlo je iz ženske energije i sve je bilo odlično. Naravno, ne znači da je apsolutno svaki projekat iz ruke žene doveden do savršenstva, ali jeste važan. Taj bum koji se događa, potreba da se žena izrazi je sve veća, a prostor se širi. Žene su se vjekovima borile “mic po mic” i izgleda da smo ipak stigle donekle. To me neizmjerno raduje i raduje me raznolikost svih tih ostvarenja, jer nijedna žena nije ista, kao što nijesu ni svi muškarci isti, ali ženska energija je ipak drugačija energija od muške i onda naravno da je i način izražavanja drugačiji, kao i odabir tema. Treba nam podjednako i jednog i drugog. Na tom smo pragu, bilo je vrijeme...
Da li je i koliko teško afirmisati se ovdje kao “filmski radnik/djelatnik”, kao glumac/glumica, jeste li razmišljali i pokušavali vani?
Ja jesam razmišljala o tome, ali je to uvijek bilo samo razmišljanje. Nijesam pokušala, ne kažem ni da bih uspjela, ali ne mogu reći ni da sam pokušala. Uvijek se nešto događalo i odvraćalo me od toga. Godine su prošle, ja sam i dalje tu, pa ako se dogodi neki projekat vani možda i pođem.
Da li biste nešto dodali za kraj razgovora?
Pozdravila bih sve čitaoce i poželjela da svi što normalniji izađemo iz svega ovoga.
Došlo je vrijeme kada treba stisnuti zube i poštovati žene
Svjedočili smo prethodnih godina svjetskim pokretima borbe za ravnopravnost, za prava žena, jednako tretiranje žena u kinematografiji... Od početka 2021. svjedočimo i talasu priznanja, ispovijesti i optužbi, najprije glumica iz Srbije, a zatim i iz drugih država, te “običnih” žena, ponajviše na društvenim mrežama. Kazali ste u jednom intervjuu nedavno da je “najvažnije da se o tome govori i da se ljudi javljaju”. Iz Vaše perspektive, kakav je položaj žena u kinematografiji kod nas, u regionu?
Mogu reći iz svog iskustva da razlike postoje. Iako ja nikada nijesam doživjela nikakva poniženja ili nešto slično, ali sam vrlo često imala osjećaj da se mojim koleginicama glumicama, ali i meni, nekako energetski daje do znanja da su/smo lakše i više zamjenjive u odnosu na muške kolege. Ne znam kako bih vam to drugačije objasnila... To je neka poruka koju sam ja indirektno, energetski osjetila. Mislim da još uvijek nema istinskog poštovanja žena, govorim generalno, iako ima genijalnih ljudi od kojih sam doživjela samo poštovanje i apsolutno ništa drugo. To kao da se tek treba desiti, odigrati, kao da je došlo vrijeme da sada treba stisnuti zube i poštovati žene. Mislim da je to tok razvoja, a to poštovanje nam tek slijedi. Definitivno se mnogo toga promijenilo, ali je još uvijek duboko usađen taj manjak poštovanja prema ženskom rodu u svim porama društva, ali smo na nekom dobrom putu.
Koliko taj odnos vuče korijene iz patrijarhata ili mentaliteta?
Sigurno da ima korijene, ali nije to tako samo kod nas. Kad su žene dobile pravo glasa u naprednoj Švajcarskoj? (1971. godine) Nije to samo naša tema, to je globalna tema stara vjekovima koja svoje utemeljenje ima u krivom i pogrešnom čitanju i religijskih postavki. Svega tu ima, pogotovo ako se sjetimo ideje da je žena tu da rađa i ćuti, a frajer da lovi i radi šta mu dune. Najpojednostavljenija verzija je da stvari nijesu tako jednostavne. To je tako oduvijek svuda bilo.
Moje uloge nijesu ja
U nagrađivanom i filmu “Mare” u ulozi ste protagonistkinje koja se “ponekad osjeća gotovo kao strankinja u vlastitom domu”. Pored toga što sa njom dijelite nadimak, nema ništa drugo što bi bilo slično između vas dvije. Tako je, otprilike, zvučao i odgovor na pitanje u jednom Vašem intervjuu, a vezano za to da li ste slične... Kako prilazite likovima koje tumačite, koliko je teško i izazovno da se pronađete u njima? Pokušavate li da nađete neki dio sebe u liku ili postajete neko drugi u tim momentima?
To su neke stvari koje nije uvijek lako precizirati, makar ja to ne znam precizno verbalizovati, jer su to stvari koje se dogode svaki put iz početka, u zavisnosti od toga sa kim radiš i šta radiš. Svaki put je drugačije, zavisi od svega, pa i od moje trenutne faze. Ponekad nešto pročitam i sve mi je jasno, ne samo u glavi, već i iznutra i onda samo radim. Ima uloga koje sjednu u meni, odgovaraju čitavom mom organizmu, a sa druge strane mi ponekad i neke stvari, situacije i uloge nijesu jasne pa mi treba nešto dublje, ali kad se za to nešto uhvatim i pronađem nešto opušteno, onda se iz tog prostora izražavam, opet. Izražavam se u određenoj situaciji, sa određenim tekstom koji je neko napisao, iako ništa od toga nijesam ja privatno, ali naravno da ima moje osobe unutra, i mora biti. Prvenstveno, sve što se sa mnom dešava - dešava se u meni, i moje razumijevanje uloge i moj izraz i moj glas i pokret, sve... Gluma se dešava u jednom te istom instrumentu, samo se prilagođava žanru i tonalitetu. Sve manje mi je do mistifikacije, a sve više do konkretnog, jednostavnog i to trenutno pokušavam prenijeti na svoje uloge.
Bonus video:
