Italijanska vlada ukinula je "makaze" koje su remek-djela kinematografije, poput "Poslednjeg tanga u Parizu", obogaljile i poslale na "crnu listu", kao i mnoge druge žrtve cenzure koja je vladala od 1914. godine.
Od sada više neće biti moguće zabraniti u Italiji prikazivanje filma u bioskopu, niti ga rezati ili mijenjati iz moralnih ili vjerskih razloga.
Umjesto cenzure radiće Komisija za klasifikaciju kinematografskih djela pri Generalnoj direkciji za kinematografiju Ministarstva kulture.
Ta komisija koja utvrđuje kojim starosnim grupama gledalaca koji filmovi odgovaraju, sastoji se od 49 članova, počev od stručnjaka u filmskoj industriji i za zaštitu maloljetnika, do predstavnika udruženja roditelja i grupa za zaštitu životinja.
"Ukidanjem filmske cenzure, definitivno napuštamo sistem kontrole i intervencije koji je omogućio državi da se miješa u stvaralačku slobodu umjetnika", pozdravio je odluku ministar za kulturu Dario Franceskini, član Demokratske stranke u koalicionoj vladi Maria Dragija.
To je "važan i istorijski korak za italijansku kinematografiju. Bilo je vrijeme", rekla je za AFP Elena Boero, stručnjak za italijansku kinematografiju.
"To je oblik odgovornosti. Zreli smo", rekao je režiser Pupo Avati za AFP, čiji je film "Bordella" o otvaranju javne kuće za žene u Milanu cenzurisan 1975. godine.
Mnogi filmovi su tokom više od jednog vijeka bili na meti cenzure, među kojima su najvažniji gotovo svi filmovi pisca-pjesnika i reditelja Pjera Paola Pazolinija, ili zapaljivi "Poslednji tango u Parizu" Bernarda Bertolučija s Marlonom Brandom i Marijom Šnajder, čije su kopije čak uništene, osim tri koja se čuvaju u Nacionalnoj kinoteci.
Čuveni primer cenzurisanog filma je i "Roko i njegova braća" (1960), remek-djelo Lukina Viskontija, sa Alenom Delonom i Ani Žirardo.
Po popisu koji je sprovela "Cinecensura" - virtuelna internet-izložba koju je promovisalo Ministarstvo kulture, od 1944. godine u Italiji su cenzurisana ukupno 274 domaća filma, 130 američkih i 321 iz drugih zemalja.
Više od 10.000 filmova je pušteno u bioskope, ali tike posle skraćivanja i modifikacija.
Paradoksalno, cenzura je "filmove činila atraktivnijim, pobuđujući znatiželju javnosti, posebno na erotskom polju", rekao je Pupi Avati. "Ali, filmove nismo cenzurisali zbog scena nasilja", primetio je on.
Tokom više od jednog vijeka postojanja cenzure u Italiji, motivi za rezanje ili zabranu su evoluirali od interesa političke, moralne i vjerske kontrole, do neke vrste oportunizma: izbjegavanje cenzure je donosilo državne subvencije.
Poslednji veliki slučaj cenzure je iz 1998. godine, filma "Toto koji je dvaput živio" Danielea Ćiprija i Franka Mareskesta, smeštenog u čudovišni i apokaliptični Palermo koji vrvi grotesknim i bogohulnim likovima, dok je grad pod napaadom - katoličkih krugova.
Bonus video:
