Hrvatska serija “Dnevnik velikog Perice”, čije se emitovanje završilo na HRT-u, pod režiserskom palicom Vinka Brešana veliko je osvježenje kad su televizijski projekti u pitanju. Serija se nastavlja na kultni film Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, ali je radnja iste tridesetak godina nakon radnje iz tog filma. Kroz šest epizoda prikazana su zbivanja u životu Perice Šafraneka i njegove porodice tokom 1964. godine. Glavni junak prolazi turbulentno razdoblje života, i ostvaruje svoj san. Serija obiluje smiješnim scenama, sjajnom muzikom, ljubavnim pričama, a o ovom projektu za Magazin priča Vinko Brešan.
S obzirom na to da je serija “Dnevnik velikog Perice” zamišljen nastavak filma “Tko pjeva zlo ne misli”, koliki je izazov bio napraviti nastavak ovog projketa?
To nije bio izazov. Bila je čista ludost upustiti se u taj i takav projekt. Za početak, film “Tko pjeva zlo ne misli” je savršena cjelina. Tom filmu se nema što dodati, ni što oduzeti. To je priča u kojoj o likovima znamo tačno onoliko koliko trebamo znati. Forma u kojoj se sve zbiva kroz oči osmogodišnjeg dječaka savršeno je pogodna za takvu stilizaciju. Baš zato film “Tko pjeva zlo ne misli ne podnosi nastavke. Od početka mi je bilo jasno da pokušaj nastavka filma vodi u propast. Mi smo se smjeli samo “blago nasloniti” na film, voditi lik Perice na neki drugi način i uvesti nove likove, te pričati neku svoju priču i graditi stil samo blago asocirajući na izvorni film. Naravno, kad idete tim smjerom ozbiljno rizikujere razočaranje publike koja upravo očekuje nastavak. To se srećom nije dogodilo. Publika je, na veselje svih nas koji smo radili seriju prihvatila naš stil.
Koliko se veliki Perica promijenio u odnosu na onog iz prvog dijela?
Odrastao je. Dugo smo razmišljali kakav bi mogao biti onaj osmogodišnji Perica nakon trideset godina. I kad smo krenuli analizirati, došli smo do, upravo, ovakvog lika kojeg u seriji tumači Živko Anočić. Jer, budimo pošteni, malom Perici je otac alkoholičar, majka mu otvoreno flertuje s osobom koja kasnije ženi njenu sestru. Dovoljno trauma da se iz jednog razigranog dječaka razvije povučen i krajnje defanzivan muškarac, poprilično inferioran snažnim ženama koje ga okružuju. A možda je to i dio mog svjetonazora. Ja, naime, vjerujem da su žene mnogo snažnije, konkretnije i ozbiljnije od muškog roda. Jedina šansa čovječanstva je da se vratimo u materijarhat.
Radnja serije se dešava u godini Vašeg rođenja (1964), namjerno ili slučajno?
Odabir godine u kojoj se zbiva radnja serije nema veze sa mnom. Priključio sam se ekipi ove serije, koju su tada sačinjavali scenaristi Renato Baretić, Emir Imamović Pirke i Albino Uršić, kad su već bile napisane prve verzije dvije epizode i sinopsisi ostalih. Prema tome, nisam imao uticaja na odabir godine radnje. Mislim da je odabrana 1964-ta zbog toga jer je te godine bila velika poplava u Zagrebu. Makar smo kasnije ustanovili da ta godina nije idealna za odabir pjesama. Naime, većina sjajnih pjesama objavljena je 1965-te. Muzički urednik Goran Muratović tad mi je rekao: ‘Malo ćemo lagati’. I moram priznati, neke od pjesama koje čujete u seriji nastale su godinu kasnije. Te istorijske netočnosti smo bili svjesni, ali se nismo željeli odreći nekih dobrih pjesama.
U moru kriminalističkih serija, ali i nekih sapunica koje se snimaju na ovim prostorima, kako je dočekana ova Vaša priča o Perici?
Dočekivana je s ogromnom skepsom. Prije početka emitovanja u nekoliko intervjua su me pitali: ‘Kako ćete se nositi s negativnim reakcijama razočaranih gledalaca?’ No, već nakon prve, a pogotovo nakon druge epizode sve se promijenilo. Iskreno, bio sam u šoku od ogromnih količina pozitivnih reakcija. Zaista, nisam očekivao takav entuzijazam publike u prijemu serije. Ne zato što mislim da ekipa serije to nije zaslužila, već zbog očekivanja publike vezanih uz film “Tko pjeva zlo ne misli”. E sad, kad smo u kontekstu drugih serija, ova sigurno odudara tematikom i stilom. Naime, ovo je, u žanrovskom smislu, nešto najbliže filmskom mjuziklu, što je hrvatski film ikada došao. Sam Krešo Golik je film “Tko pjeva zlo ne misli” nazvao komedija s pjevanjem. Tako bi mogli i odrediti i seriju “Dnevnik velikog Perice”. U tom smislu smo sigurno tematski različiti od drugih. U tome se nalazi i jedan od razloga zašto sam se radovao ovoj seriji. Naime, obožavam filmske mjuzikle i uvijek sam želio režirati jedan. No, filmski mjuzikli su skupi i balkanske kinematografije baš i nemaju novaca za realizaciju takvog projekta. Ova serija mi je dala priliku da režiram nešto slično mjuziklu. Tome sam se iskreno radovao.
Akcenat je stavljen na ljubanu priču, ne samo glavnog junaka Perice, već i njegove majke Ane sa prevarantom, ali i Peričine supruge Željke, profesorice muzičkog Nade, Nadinog oca, Peričinog najboljeg prijatelja - Žnide. Znači li to da je ljubav i za Vas vječita inspiracija?
Naravno. I u tome se krije drugi razlog zašto sam se radovao radu na ovoj seriji. Naime, cijeli život želim raditi ljubavne filmove. Jedan sam čak i napravio. To je bio film “Nije kraj” s Nadom Šargin i Ivanom Hercegom. Samo je toj ljubavnoj priči dominantna pozadina bio rat. Ova serija, su zapravo, četiri ljubavne priče s više manje neizvjesnim završetkom. Kao reditelj sam tokom snimanja “navijao” da se Perica nekako nađe s Nadom, a Peričina žena Željka sa svojim šefom. U našim genima je želja da se ljubav ostvari. Sva ljudska bića očajnički traže ljubav. I uvijek se identifikujemo sa situacijama kad se na ekranu ili platnu ljubav dogodi.
U seriji, bez obzira na situaciju, nema totalnih negativaca. Koliko je bilo teško napraviti taj balans?
Nema negativaca jer ih nismo željeli imati. Htjeli smo ispričati priču o ljubavi, ambicijama, željama, snovima… A u takvoj seriji bi negativac odvlačio na neku drugu stranu. Pojavio bi se antagonist suprotstavljen protagonistu i to više ne bi bila ta priča. Uslovni negativac u seriji bi jedino mogao biti inspektor Matić, ali on je, pak, bar meni, beskrajno simpatičan u svojim neuspješnim pokušajima da napokon uhapsi neku „krupnu ribu“. Naravno da smo u životu okruženi negativcima, ali ova serija ih izbjegava. Zato je možda možemo gledati kao utopiju, kao svijet koji zapravo ne postoji i nikada i nije postojao.
S obzirom na to da Perica ispunjava svoj san i opet počinje da pjeva, u sreriji ima i dosta muzike. Da li ono zaista pjeva Živko Anočić ili ste morali angažovati pjevača?
Goran Muratović ili Coco Mosquito (Jinx) je imao izuzetno težak zadatak. One je morao da kombinuje autentične snimke pjesama iz 6o-tih, svoje obrade i svoje aranžmane pjesama iz 60-tih, filmsku muziku serije i na kraju sopstvenu pjesmu koja treba djelovati kao da je iz 60-tih. Gotovo nemoguća misija. Ali on je uspio sve staviti u sklad. Po meni, ništa ne odskače i ne odudara, a muzika cijeloj seriji daje potrebnu magiju. Što se tiče Živka Anočića, on sjajno pjeva. I u nekim kadrovima on zaista i pjeva. Ali za velike songove uzeli smo sjajnog pjevača - Dinu Antonića. No, Živko je na svako snimanje pjesme dolazio i proučavao kako to Dino izvodi. A ja sam pak, imao zadatak objasniti Dinu kontekst u kojem se pojedina pjesma izvodi. Zbog svega toga mnogi misle da je sam Živko Anočić pjevao u filmu.
Poznato je da pored režije, često volite i da se pojavite u projektima koje radite. Jeste li razmišljali o pojavljivanju u “Dnevniku velikog Perice”?
Gledajte šestu epizodu. Tu se pojavljujem.
Kad Vam je autor scenarija Albino Uršić iznio ideju ovog projekta, nijeste ga u startu prihvatili, malo ste razmišljali. Što je bio razlog zbog kojeg ste oklijevali i kako uopšte birate projekte koje ćete raditi?
Da je neko prije snimanja okretao tarot karte, ovoj seriji ili meni kao reditelju iste, karte bi sigurno bile SMRT, UTOPLJENIK ili OBJEŠEN. Ideja ovog projekta bila je takva da ga samo redatelj samoubojica može prihvatiti. Ovaj projekt bio je predodređen da katastrofalno propadne. Kad mi je Albino predložio projekt, za početak sam se uplašio neuspjeha. To je bio razlog oklijevanja. No, nakon što sam našao ključ, ili sam barem u tom trenutku, mislio da sam ga našao, shvatio sam da ulazim, doduše, u veliki rizik, ali rizik koji se u nekom suludom snu može pretvoriti u nešto kvalitetno. Onda sam stisnuo zube i rekao: Ajmo.
Interesantno je da posljednje vrijeme, vaše kolege - režiseri sve česće budu autori ili koautori scenarija, producenti i uopšte budu uključeni u svaki proces nastajanja filma/serije. Kako Vi to komentarišete, može li jedan čovjek da bude dobar u svemu tome?
Priroda posla reditelja jeste da bude uključen u sve. Jer upravo reditelj mora donijeti odluke o svemu. Za početak mora donijeti odluku ko će biti njegovi saradnici, ko će biti glumci. Zvao sam Gonzu (Radislav Jovanović) da bude snimatelj, jer je ovo komedija s pjevanjem, a Gonzo je snimatelj koji je zasigurno snimio najviše muzičkih spotova u Hrvatskoj, a možda i na Balkanu. Kadrovi povezani s muzikom su njegova specijalnost. Tri dame su garantovale epohu: Željka Burić - scenografkinja, Željka Franulović - kostimografkinja i Ana Bulajić Črček - šminkerka koja je bila zadužena i za maske. Naravno da sam ja, kao redatelj, donio odluku i odobrio svaku scenografiju, svaki kostim i svaku frizuru. Ali one su autori svega toga i moja zasluga je jedino to što sam upravo njih zvao da mi se pridruže u ovoj seriji. Sve što je dobro u seriji zaslužni su moji saradnici i glumci, cijela ekipa serija zajedno sa mnom. Za sve loše odgovaram samo ja. To je pozicija reditelja. No, bilo je i prirodno da se uključim u scenarij jer ja uvijek prilagođavam scenarij senzibilitetu glumaca. A u ovom konkretnom slučaju sam i napisao tekstove Perice kao naratora.
Nagrade su, osim Oskara i Zlatne palme, zapravo za jednokratnu upotrebu
Tokom karijere dobili ste i veliki broj nagrada. Koliko Vam one znače u karijeri i jesu li i danas “vjetar u leđa”?
Nagrade, pogotovo novčane, vesele sve autore, pa i mene. Trenuci kad dobijete neku nagradu su trenuci kad sami sebi kažete: ‘ipak nisam pogriješio što sam odlučio biti filmski redatelj’. Nažalost, već sljedeće jutro se ponovo to zapitate. Nagrade su, osim Oskara i Zlatne palme, zapravo za jednokratnu upotrebu. Lijepo izgledaju u biografiji, ali ne mijenjaju život. Nagradama se treba veseliti, ali ih ne treba očekivati. Ko očekuje od nagrada „vjetar u leđa“ će se načekati.
Film je najpopularnija umjetnost
Za Vaše filmove “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal” scenario je pisao Vaš otac. Koliko je teško bilo raditi sa njim i ko je bio glavni- on ili Vi?
Ivo Brešan je, kad sam ga zvao da radi sa mnom scenarij „Kako je počeo rat na mom otoku“, već bio iskusan scenarista. I jako je dobro znao da se sa svakom scenom koju napiše na kraju na snimanju mora suočiti reditelj. Ukoliko se oko neke scene i nismo slagali, on se uvijek prilagodio meni i mojim željama. Jer reditelj mora vjerovati u scenu koju režira. Ako u tu scenu ne vjeruje reditelj, kako će povjerovati publika.
Pomenuti filmovi, zajedno sa ostvarenjem “Svećenikova djeca” su među najgledanijim hrvatskim filmovima. Koliko Vam je dok ste ih stvarali bio bitan njihov komercijalni uspjeh?
Orson Veles, koji je često imao problema s distribucijom, je jednom rekao da je film najpopularnija umjetnost i da on mora imati određeni komercijalni efekt. S druge strane, film je jedna od umjetnosti u kojoj je publika u definiciji. Naime, film je prikazivačka umjetnost. Znači, nekome ga moramo prikazivati. Zbog toga mi je uvijek bila važna komunikacija s publikom. I danas se radujem velikoj gledanosti serije „Dnevnik velikog Perice“. To je pogotovo važno za TV serije. One su, po definiciji, komercijalni proizvodi.
Bonus video:
