Marketing stručnjak Albino Uršić dokazao je da je sve moguće. Ideju da nastavi film “Tko pjeva zlo ne misli” Krešimira Golika koji je snimljen prije 50 godina serijom “Dnevnik velikog Perice”, uspio je da realizuje, a u tome su mu pomogli scenaristi Renato Baretić i Emir Imamović Pirke. Režija je povjerena Vinku Brešanu, dok je Uršić preuzeo i izvršnu produkciju, ali i jednu epizodnu ulogu. Naime, pojavljuje se u jednoj sceni kao statista - član žirija na takmičenju u kojem pobjeđuje Perica.
O samom projektu, ideji koja se dugo kuvala, ali i nastavku ove serije za koju se nada da će zaživjeti i u ostalim ex-Yu republikama Uršić priča za “Vijesti”...
Serija „Dnevnik velikog Perice“ je završena, ali tako da bi publika mogla očekivati nastavak. Hoće li ga biti?
Zasada nemam konkretnog odgovora na to pitanje. Postoji interes sa strane HRT-a i sa naše, autorske, strane. Trebamo sjesti za sto i pregovarati. Vjerujem da ćemo do ljeta znati odgovor na to pitanje.
S obzirom na to da nijeste scenarista već kreativni direktor jedne marketinške agencije, kako ste uopšte došli na ideju da nastavite priču o Perici Šafraneku i zašto Vam je baš film “Tko pjeva zlo ne misli” bio inspirativan?
Kao što kažete, kreativni direktor sam, a posao kreativnog direktora je da mu pada svašta na pamet (smijeh). Tako mi je jedan dan i to palo na pamet, pošto volim film TPZNM i relativno često ga pogledam. Razmišljao sam što se moglo dogoditi malom Perici kasnije u životu; da li mu je događaj iz filma ostavio kakvu traumu, s čime se uopšte bavi, da li je preuzeo obrazac ponašanja svoga oca…? Sto pitanja! Naravno, kad zabavljate um nebitnim stvarima, drugi dan vam se to sve čini smiješno i nebitno. Međutim, eto, i drugi dan mi je tema ostala znimljiva i krenuo sam u njenu razradu. Bilo je to prije više od tri godine.
Pošto su na scenariju pored Vas radili još Renato Baretić i Emir Imamović Pirke, koliko se početna ideja o radnji serije mijenjala tokom rada na istom i kasnije na snimanju?
Scenarij je živi organizam sve dok se ne snimi, pa čak i poslije, u montaži, može dobiti neki drugi smisao. Tako da - da, scenarij se mijenjao kako smo ga pisali, otvarale su se neke nove teme, neke su postajale bespredmetne, a neke su postale bitnije. Zatim na čitaćim probama glumci dodaju nešto svoje, prilagođavaju tekst sebi i liku kojeg su stvorili. Znalo je biti frustrirajuće kada bi promijenili nešto u na primjer epizodi pet i onda to domino efektom mijenja veliki broj scena u prethodnim epizodama.
Riješili ste da radnju smjestite u 1964. godinu jer smatrate da se tada Zagreb ubrzano razvijao. S obzirom na to da se u seriji (u špici i na samom kraju - snimci poplave) nalaze i neki dokumentarni snimci, koliko je bilo teško doći do njih?
Igrom slučaja reditelj Vinko Brešan je direktor “Zagreb filma”, kuće koja ima najbogatiju arhivu dokumentarnih snimaka u Hrvatskoj, ako ne i u regiji. Nakon teških i iscrpljujućih pregovora uspjeli smo dogovoriti saradnju, tako da je direktor Zagreb filma Vinko Brešan potpisao ugovor sa našom produkcijskom kućom Croatia film o korištenju materijala. Zatim je Croatia film dala te materijale na korištenje reditelju Vinku Brešanu. To objašnjavam da ne pobrkate Vinka Brešana direktora Zagreb filma sa Vinkom Brešanom rediteljem. To nisu iste osobe. Odnosno, fizički su iste osobe, ali mentalno dvije potpuno različite individue. Ovaj direktor je čak malo zgodan.
Ono što je interesantno, u seriji nema negativaca. Koliko je bilo teško napraviti likove, ali sve čak tako da, ako ih publika ne zavoli, makar da joj nijesu dosadni, već zabavni kad su u fokusu?
Da, nismo željeli nikakvih negativnosti ni negativaca u seriji. Smatram da smo u svakodnevnici okruženi dovoljnom količinom negative i negativnih likova, pa smo željeli publici priuštiti barem jedan sat sedmično da otplove u neka vesela i neopterećena vremena. S tim na pameti nije bilo teško stvarati simpatične likove, pogotovo što su oni inspirsani likovima koji postoje u stvarnom životu. Svatko od nas poznaje nekakvog Matića ili Žnidu, večina ima suprugu kao što je Željka… obični likovi iz života koji rade obične poslove.
Serija se završava, a iako smo svi očekivali pobjedu Perice na Zagrebačkom festivalu 1965. godine, na kraju smo ostali uskraćeni za tu informaciju. Znači li to da ipak nijeste bili spremni da mijenjate istoriju?
U razvoju lika Perica prvenstveno nam je bio važan njegov životni cilj - šta on, u stvari, želi od života, koji su mu pokretači i koja su mu sredstva da on dođe toga. Perica je samo htio uzeti uzde života u svoje ruke i raditi nešto što zaista voli - pjevati. U tom smislu nije ni bitno je li pobijedio ili ne - dobio je samopouzdanje i samopoštovanje i to je ta njegova pobjeda.
U jednoj od epizoda pojavljuje se kao član žirija Zdenka Kovačiček. Kakva je njena reakcija bila kad ste joj ponudili epizodnu ulogu i čija je ideja bila da se ona pojavi tu?
Bila je oduševljena, sve skupa joj je bilo izuzetno zabavno. Bila je to moja ideja, s tim da sam želio da imamo tokom serije i još neke aktivne učesnike tog vremena. Tako smo razgovarali sa Dragom Diklićem, koji nam je i bio savjetnik o tom vremenu, no njemu se nije dalo provesti cijeli dan na setu. Razumijem ga potpuno, zna to biti naporno.
Koliko će radnja Vaše serije zainteresovati sve one mlađe da pogledaju film „Tko pjeva zlo ne misli“?
Ne znam koliko će zainteresovati mlađe da pogledaju film, no znam da je DVP gledalo jako puno djece i tinejdžera. Štoviše, veliki su fanovi serije. I to je meni najvrednije što ostaje iza te serije - da bude nekome lijepo sjećanje. Toj generaciji će ta serija biti kao što su meni bili “Gruntovčani”, “Kapelski kresovi”, “Velo misto”, “Kamiondžije”...
Iz prvog dijela pojavljuje se samo Mirjana Bohanec. Koliko je bilo teško ubijediti je da opet odigra Anu Šafranek i ko je bio zadužen za te pregovore?
Pa, nije bilo baš ni lako. Igrom slučaja, Mirjana je sarađivala sa mojom majkom devedestih godina, pa sam je tada i upoznao. To je bila prednost da me uopšte sasluša. Nije joj bilo svejedno i htjela je da dobro razmisli, znala je i sama kakav teret joj stavljamo na leđa i da će biti teško uspjeti opravdati očekivanja publike. No, nakon nekoliko razgovora i pročitanog scenarija, podijelila je naš optimizam oko projekta. Dobila je podršku od svih nas a i ona je bila podrška svim glumcima koji su iz prve ruke mogli čuti kako je bilo na Golikovom setu. Sve u svemu, jedno prekrasno iskustvo za sve nas.
Emitovanje serije završeno je na HRT-u, imate li ambicije da svoj projekat plasirate i u ostalim ex-Yu republikama?
Dobijam puno pohvala od prijatelja iz zemalja ex- Yu tako da vjerujem da postoji potencijal za prikazivanje u tim zemljama. Sada je na produkciji da dogovori sa zainteresovanim kućama oko detalja.
Hoće li Vas uspjeh ovog projekta ohrabriti da se malo više angažujete na pisanju scenirja? Da se nije u međuvremenu rodila još neka ideja?
U mojoj glavi svašta stanuje, tako da ideja sigurno ima, neke su i zabranjene (smijeh). Ali vidjećemo kako će proći pregovori s HRT-om oko druge sezone. Ako se dogovorimo, onda nema razmišljanja - treba sjesti i napisati.
Glumci nosili kostime po krojevima rađenim za Tita i Jovanku
Zanimljiv podatak je da ste krojeve za kostime našli u “Varteksu”, a upravo takve nosili su Tito i Jovanka. Koliko se istih moralo sašiti za potrebe snimanja serije, jer se u projektu pojavljuje i dosta statista?
Da, to je zgodna trivia - Žuži Jelinek je 1964 bila kreativna direktorica u “Varteksu” i krojila je odijela za Tita i Jovanku. Neke od tih krojeva smo iskoristili i šili kostime i odijela po njima za glavne glumice i glumce. Ostale kostime smo nabavljali ili po raznim buvljacima, garderobama roditelja naših prijatelja ili iz fundusa kostima.
Razmišljali ste o svakom detalju, a svaka scena obiluje velikim brojem rekvizita iz tog doba. Koliko je bilo teško nabaviti sve te stvari?
Taj posao fenomenalno je odradila naša scenografkinja Željka Burić. Ima svoje tajne kanale od kuda nabavlja takve stvari, no mogu reći da je u seriji dio namještaja bio iz originalnog filma TPZNM, npr. bračni krevet Ane Šafranek, piano, komoda i još neke sitnice.
Nismo željeli nikakvih negativnosti ni negativaca u seriji. Smatram da smo u svakodnevnici okruženi dovoljnom količinom negative i negativnih likova, pa smo željeli publici priuštiti barem jedan sat sedmično da otplove u neka vesela i neopterećena vremena
Bonus video:
