Na samu spomen Slobodana Miloševića niko ne ostaje ravnodušan i kod svakoga se budi određeno mišljenje ili osjećaj, ma kako ono bilo definisano.
Zbog toga i ne čudi što je serija “Porodica” još i prije prve emitovane epizode izazvala veliku pažnju regiona, od aktivnih do bivših političara, umjetnika, istoričara, kolega iz filmske industrije...
Reditelj i scenarista Bojan Vuletić za “Vijesti” je govorio o svom projektu kojim predstavlja posljednja 72 zajednička sata kontroverzne porodice. U ta 72 časa i njegovih pet epizoda stalo je, kaže, čitavih 10 godina Miloševićeve vladavine. Iako serija izlazi svega 20 godina nakon događaja o kojem govori, vrijeme je, smatra Vuletić, posvetiti se i tom dijelu naše prošlosti i regiona.
“Činjenica da je serija prikazana u udarnom terminu na javnom servisu Srbije govori dosta o tome da su se stvari i te kako promijenile. Mislim da je dvadeset godina velika vremenska distanca i da su stasale generacije mladih ljudi koji imaju pravo da saznaju događaje iz bliske prošlosti.
Likove Slobodana Miloševića i Mire Marković maestralno (istovremeno i jezivo) oživljavaju Boris Isaković i Mirjana Karanović, a zatim i čitava plejada sjajnih glumaca: Uliks Fehmiu, Svetozar Cvetković, Milan Marić, Tijana Marković, Radovan Vujović, Gordan Kičić, Katarina Žutić, Milutin Karadžić, Vuk Kostić, Marko Baćović, Miloš Timotijević, Ljubomir Bandović, Dubravka Kovjanić, Svetlana Bojković i Jana Bjelica.
Serija “Porodica” još i prije premijere i prikazivanja prve epizode izazvala je burne reakcije u javnosti i podijeljena mišljenja o tom projektu. Kakvi su Vaši utisci nakon emitovanja, kako ste zadovoljni prijemom kod gledalaca, struke, medija, ali i u političkim krugovima, s obzirom na to da su komentari, pa i statusi/tvitovi stizali sa svih strana?
Pretpostavljali smo da će serija izazvati interesovanje, ali su gledanost i reakcije prevazišli i najbolja očekivanja. Bilo je potrebno puno hrabrosti ući u ovako jedan kompleksan projekat, prije svega značajan zbog toga što je poslije 20 godina od hapšenja Miloševića stasalo nekoliko novih generacija mladih ljudi u Srbiji koji imaju pravo da istražuju i postavljaju pitanja. S druge strane, ovo je priča o podijeljenoj Srbiji. O porodicama podijeljenih zbog politike gdje se postavlja pitanje da li smo kao društvo poslije 20 godina sazreli i nešto naučili. Reakcije su pokazale da su obični ljudi mnogo bolje razumjeli i shvatili ideju serije, nego političari. Oni su prepoznali priču o podijeljenim porodicama, ostrašćenosti i manipulaciji uvijenoj u crvenu mašnu koja je prouzrokovala stravične posljedice na mnoge porodice. Međutim, različite reakcije su uobičajene svuda u svijetu. Pogledajte samo reakcije na neke britanske serije koje se bave njihovim skorašnjim istorijskim događajima. Ako se toliko poredimo sa svijetom i najrazvijenijim državama, mislim da je i u umjetnosti došlo vrijeme da se rade projekti, koji se u drugim zemljama rade odavno.
”Porodica” je priča o nesvakidašnjoj porodici koja je uticala na živote mnogih (porodica). Prikazujete specifičan period života familije Milošević, odnosno njihova posljednja zajednička tri dana u vili “Mir” (sam naziv vile danas zvuči apsurdno). Kako ste se usudili na ovu tematiku, koliko dugo ste se Vi pripremali, pa zatim i kompletan projekat, kako je tekao proces snimanja, rada sa glumcima i sve ostalo, a posebno ako uzmemo u obzir da ste i scenarista i reditelj?
Neke od najpopularnijih svjetskih serija, čija se tematika oslanja na stvarne, istorijske događaje su me podstakle da se zapitam da li postoji dovoljno značajan istorijski događaj koji je presudno uticao na naš region, a da istovremeno posjeduje dramski potencijal. Hapšenje Miloševića je svakako bio događaj koji je potpuno promijenio tok istorije na ovom našem podneblju i direktno uticao na naše živote. I danas kada se navršava 20 godina od tog događaja on predstavlja značajnu i kontroverznu temu o kojoj se govori uz puno emocija.
Dio istraživačkog rada je bio sigurno najduži i najobimniji, jer je podrazumijevao čitanje, gledanje i preslušavanje materijala dostupnog javnosti. Taj materijal je moguće pronaći svuda. Ipak, najveća priprema je sigurno bilo iskustvo koje smo svi kao građani preživjeli tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Ta „priprema“ je bila nezamjenjiva.
Što se samog snimanja tiče, direktor fotografije Aleksandar Ilić i ja smo odmah odlučili da serija posjeduje filmski izraz. Tako smo je i snimali - sa jednom kamerom izuzev u nekim slučajevima - dugačkim dijaloškim scenama kada smo koristili dvije kamere iz razloga ekonomičnosti. Povjerenje je sigurno najvažnije kada su kompleksni timski projekti u pitanju. O svim problemima smo razgovarali otvoreno i svako ko ima najbolju ideju bez obzira da li je šef umjetničkog sektora ili fizički radnik smo usvajali ako je predlog dobar.
Čini mi se kao da je “Porodica” neka tanka žica sa koje bi se lako moglo skliznuti na jednu ili drugu stranu. Kako je bilo izboriti se sa tim, smatrate li da ste uspjeli i da li zbog toga, na primjer, nijeste u pripremama razgovarali sa prijateljima ili saradnicima porodice Milošević ili postoje i drugi razlozi? Da li ste se konsultovali sa nekim drugim javnim ličnostima ili ljudima koji pamte ili su bili dio te priče - porodice?
Naša serija je jedna umjetnička interpretacija i autorsko viđenje cijelog događaja. To nije dokumentarna serija, već fikcija, jedan mogući pogled na taj događaj. Mnogo toga je već rečeno i napisano na tu temu, tako da je istraživački dio rada, na osnovu informacija dostupnih javnosti, bio sasvim dovoljan da se napravi dramska struktura, dovoljno uzbudljiva i intrigantna. Dakle, u pitanju je kombinacija rekonstrukcije na osnovu informacija dostupnih javnosti: intervjua, svjedočenja, snimaka iz tog vremena, novinskih članka i pojedinih izmišljenih likova i situacija.
Svjedoci koji su tada bili u istom prostoru i u isto vrijeme ni danas ne mogu da se slože o tome šta je istina. To govori o ispravnoj odluci da ne kontaktiramo aktere događaja. Prateći reakcije posle emitovanja i dalje jedni tvrde jedno - drugi drugo - što je bio slučaj i sa materijalima koje sam koristio. Odluka da nikoga ne kontaktiramo obezbijedila nam je nezavisnost, nesmetan rad i donošenje odluka isključivo prema dramaturškim kriterijumima. Teško bismo bilo kome od svjedoka mogli objasniti da to nije priča o njima pojedinčano već da treba gledati širu sliku.
Kazali ste da “svi znamo šta se dešavalo van, niko ne zna kako je to izgledalo unutra”. Iako sam imala oko šest godina i ja se veoma živo sjećam televizijskog prenosa i događaja koji su u Srbiji obilježili mart prije 20 godina. Kako ste uspjeli da se udaljite od onoga što znamo i prikažete gledaocima ono što je i tada bilo puko nagađanje, misterija, a dešavalo se (planiralo, govorilo, procjenjivalo) iza zatvorenih vrata pod opsadom policije?
Sâm sam odlučivao koja svjedočenja ću uzimati za relevantna. Zatim sam ih međusobno upoređivao i kada su se poklapala uzimao sam ih kao vjerodostojna, a kada nisu ili sam ih odbacivao ili implementirao na drugi način. Što se dijaloga tiče - objavljeno je nekoliko knjiga u Hrvatskoj i u Srbiji sa transkriptima prisluškivanih razgovora i na osnovu toga bilo je jednostavno naći ton i stil kojim su razgovarali u kući. Metodologija je donekle slična istraživačkom novinarstvu: upoređivanje, kredibilnost svjedoka, a kasnije slobodna umjetnička interpretacija. Pored toga tu si i izmišljeni likovi koji su umnogome pomogli da se stvori obavezna distanca koja omogućava slobodu.
Mira Karanović je rekla da se u ovoj seriji ne radi o zločinima i groznim stvarima Miloševića, već o njima kao porodici, njihovim posljednjim danima zajedno, a i Vi ste kazali da je ovo prije svega porodična drama iako ima elemenata i trilera, akcije, pa i duhovitih segmenata... Da li otuda i naziv “Porodica”? Sa druge strane, da serija nosi ime “Milošević(i)” možda bi ostao neki simbol zločinačkog spram onoga ljudskog (ili “iskonskog” kako je rekao Milan Marić)?
Ovo je priča o jednoj porodici koja umnogome određuje sudbinu drugih porodica. Kako je do toga došlo? Ko je za to odgovoran? Nije nešto čime se direktno bavimo, ali se može naslutiti. Mislim da špica serije daje najbolji odgovor na vaše pitanje. Privatni porodični kadrovi raznih porodica sa išvrljanim licima. Sa druge strane, ovdje i dalje postoji velika netolerancija spram drugačijeg mišljenja. Mi smo navikli na stereotipe i klišee - i onda je potrebna slika koja ta naša uvjerenja potvrđuje. Da li je neko svetac ili krvnik? Ljudi očekuju da vide samo to. To je površan način razmišljanja. Milošević je u seriji istovremeno i običan čovjek, otac, suprug i bivši predsjednik i pregovarač i optuženi i zatočeni, a sa druge strane od njegovh odluka opet zavise životi drugih ljudi. Sve je isprepletano - i javno i tajno, i privatno i opšte. Zbog toga ova priča ima sve elemente šekspirovske tragedije.
Ne mogu a da ne spomenem sjajnu glumačku podjelu... Da li ste neke likove unaprijed dodijelili, kako su oni funkcionisali-sarađivali, a posebno ako uzmemo u obzir da su neki od njih veoma mladi, a drugi su već dokazani i ostvareni ljudi na glumačkoj sceni Srbije i regiona? Meni je interesantno i to što su uvaženi Boris Isaković i Mira Karanović ispali identični Slobodanu i Miri Milošević, a onda sa Milanom Marićem imamo totalno kontrastnu sliku glumca i lika...
Potrebna je velika hrabrost, otvorenost i odgovornost prihvatiti da igraš javne ličnosti. Fizička sličnost nije bila presudna, već prije svega prihvatanje ideje koju ti likovi nose. Potrebno je vjerovati u ideje lika koji tumačiš, bez obzira koliko su te ideje suprotne tvom biću. Nekada je ta suprotnost upravo podstrek da se uđe u dušu još dublje. To su sve vrhunski glumci koji „brane“ svoje likove - do kraja, čak i kada su ovako kontroverzne ličnosti u pitanju. Uvjerljivost i autentičnost se pravi iznutra, ulaskom u dušu takvih junaka. Dugačke probe, biografije, snimci, sve je to pomagalo da se pronađu unutrašnji kodovi tih ljudi. Maska koju je Boris nosio je samo dodatno povećavala samopouzdanje, ali bez unutrašnjeg povezivanja, nije moguće napraviti vjerodostojnu interpretaciju. Zbog svega toga Mirjana i Boris su svakako među najboljim glumcima ne samo kod nas i u regionu, već i šire. Sa druge strane, mlade glumice Janja Bjelica i Isidora Simijonović, iako na početku karijere, sjajno su se uklopile jer su prije svega u pitanju izuzetno talentovane i profesionalne glumice.
Kazali ste i: “Dvadeset godina poslije, čini mi se da smo kao društvo sazreli da taj događaj sada posmatramo sa jednom određenom distancom. I možda drugačije u odnosu na to kako je to tada izgledalo”. Na osnovu čega ste to zaključili i je li se to Vaše ubjeđenje potvrdilo i nakon emitovanja serije?
Apsolutno. Moje ubjeđenje leži u mladim generacijama. Ova serija nije nastala da bi se nečije mišljenje mijenjalo ili potvrđivalo, već prije svega da mladi ljudi koji nisu bili svjedoci tog vremena i koji ne znaju ništa o događajima koji su promijenili tok istorije na ovom našem podneblju, steknu određenu sliku ili bar budu podstaknuti da sami istražuju, jer će tako naći odgovore na mnoga pitanja koja postavljaju danas. Mladi ljudi koji ne znaju ni kako izgleda Slobodan Milošević, a kamoli šta je radio predstavljaju budućnost ovog društva, cijelog regiona. Zato je važno da se o tome govori. I zato ne smije postojati nikakava tzv. „istorijska distanca“. Mladi ljudi nemaju „istorijsku distancu“. Oni su istorijska distanca! Zrelost jednog društva i „istorijska distanca“ se ne mjeri brojem umrlih već brojem rođenih koji imaju pravo da spoznaju svoju neposrednu prošlost. Od njih ne treba kriti traumatičnu prošlost, jer onda postoji opasnost da se slične greške ponove.
Pa ipak, neporecivo je da živimo u podijeljenom i nestabilnom društvu. Kao da se bude stari poroci i duhovi prošlosti... Otkud to? Da li su narodi na Balkanu tome skloni, zbog čega, a onda i kako koristiti prošlost da bismo izgradili bolju budućnost?
Sagledavanje prošlosti bez uljepšavanja, bez mitologiziranja, suočavanje sa traumama je jedini način da se oslobodimo tih duhova koje spominjete i pokrenemo napred. To nije fraza, tako funkcioniše sve. Moramo pokazati rezilijentnost, prihvatiti istinu, oprostiti i krenuti dalje. Istorija Balkana puna je sukoba, ali i suživota koji rijetko gdje postoji. Na granici između istoka i zapada, na mostu Iva Andrića dešavale su se i lijepe stvari. Kada shvatimo da je to bogatstvo, a ne prokletstvo, da miješanjem religija, kultura mogu nastati divni ljuid, divne umjetnosti, krenućemo naprijed. To je proces koji nema kraj, on je konstantan.
Svaka epizoda serije počinje jednim od govora Slobodana Miloševića, zbog čega ste se odlučili na to i kako ste ih odabrali? Čemu ti govori danas služe ili svjedoče?
Upravo zbog mladih ljudi, bilo je potrebno naći njegove najkarakterističnije govore koji su tada određivali sudbinu cijelog regiona. Zanimljivo je slušati ih sa toliko distancom i sviješću u vezi sa tim šta se poslije toga dogodilo. Da li se u tim riječima mogla naslutiti tragedija? Ti isti govori se ponavljaju u svakoj epozodi i u igranim scenama, ali ih Boris Isaković izgovara u sasvim drugom kontekstu.
Ističe se u jednom od opisa serije da predstavljate “početak kraja jedne epohe, jedne zemlje i jedne porodice”. Da li je taj kraj bio srećan ili tragičan, prema Vašem viđenju, i šta je donijela nova epoha u koju smo/ste ušli?
Teško je dati jednostavnu ocjenu. Nesumnjivo je da je za neke taj kraj bio tragičan, za neke srećan, ali u svakom slučaju označio je početak promjene i sasvim novog istorijskog poglavlja. Ako to posmatrate kao kraj desetogodišnje agonije - nada koja se tada na kratko probudila brzo je nestala sa novim tragedijama koje su uslijedile. Ipak nisu sve žrtve bile uzaludne i može se reći da smo danas ipak kao društvo značajno napredovali. Nema rata, nema sankcija, nema ubistva novinara, nema razaranja, a to je svakako boljitak. Svako ko tvrdi suprotno nije u pravu.
Ima li u političkoj eliti današnjice, u državama bivše Jugoslavije prvenstveno, inspirativnih primjera koji bi u budućnosti mogli biti ekranizovani i ko bi bio zanimljiv?
Na sreću, u političkoj eliti današnjice ne vidim nikoga ko bi mogao poslužiti za dramsku interpretaciju. Definicija drame je „sukob“. Mislim da je u tom smislu prošlost daleko inspirativnija nego sadašnjost, što opet potvrđuje stav da smo ipak kao društvo sazreli i da se dašanji „sukobi“ ipak vode između samih političara bez uvlačenja čitavih naroda u sukobe. Bar se nadam da je tako.
Stvari u “Porodici” su kompleksne
U svijetu filma je čest slučaj prikazivanje “negativaca” ili prestupnika i predstavljanje njihovih borbi, a sve na način koji gledaoca povezuje sa njima i čini da se afirmativno posmatraju mnoge njihove radnje. Šta takva percepcija nudi u odnosu na utemeljeno viđenje situacije i klasično prikazivanje crno-bijele, dobro-loše situacije u načinu gledanja? Mislite li da u seriji “Porodica” ima toga?
Svjedoci smo da u savremenim filmovima i serijama upravo prednjače antiheroji. Nisam siguran zašto je to tako, ali je zaista postalo intrigantno posmatrati anti-heroje i njihove svakodnevne probleme. Posmatrajući takve priče shvatamo da stvari nisu „crno-bijele“. U slučaju „Porodice“ stvari su još kompleksnije. U pitanju su istorijske ličnosti koje su obilježile taj period. Ono što je zanimljivo, da se kroz ovaj događaj u stvari mogu jasno sagledati svi mehanizmi koje je Milošević koristio tokom svoje desetogodišnje vladavine. Spletom apsurdnih odluka i još apsurdnijih okolnosti on je sebe doveo u bezizlaznu sitaciju koja ima sve elemente klasične talačke krize. I to je najzanimljivije od svega. Simbolički, čitav njegov način vladanja se ogleda u tih 72 sata. I tu se postavlja najzanimljivije pitanje - kako se izvući iz svega, da li pristati na sve ili rizikovati živote?
Da li nas lažu mediji, društvene mreže, političari ili rođeno dijete?
Krajem decembra ste dobili podršku Filmskog centra Srbije za novi filmski projekat „Bela nedelja“... Kako teče proces rada na ovom projektu i šta će ovoga puta biti u fokusu? Kako Vam vrijeme u kojem živimo ide naruku?
“Bela nedelja” je savremena psihološka drama koja se bavi jednom aktuelnom, savremenom društvenom temom: temom pretvaranja laži u istinu. Živimo u vremenima u kojima više nismo sigurni šta je istina, a šta laž. Da li nas lažu mediji, društvene mreže, političari ili rođeno dijete? I to se odnosi na sve. Od globalnih vijesti koje utiču na milione ljudi do običnog svakodnevnog života. U takvom sistemu vrijednosti osnovna svojstva dobra i zla teško je razdvojiti. To je globalni fenomen zbog koga države ratuju, uzbunjivače hapse, a novinare ubijaju. Mislim da je pored korone, to jedna od trenutno najvećih bolesti savremenog društva.
Bonus video:
