"Manifesto": Umjetnički poziv na oružje u doba Trampa

TV prezenterka, udovica, bradati pijanica... Novi film Kejt Blanšet prikazuje glumca koji uzima 13 likova u scenariju prepisanom iz 50 revolucionarnih tekstova. Ona i režiser Džulijan Rozfelt objašnjavaju zašto je „Manifesto“ umjetnički poziv na oružje u doba Trampa.

Evo je Kejt Blanšet kakvu je nikad niste vidjeli: kao bradati starac koji vuče kolica iz prodavnice kroz postindustrijsku pustoš. Na pijanom škotskom akcentu on/ona objavljuje: “Glasno slavimo revoluciju kao jedini pokretač života. Slavimo vibracije mladih i snažnih pronalazača. Oni nose plamenu baklju revolucije!“ Nova Kejt Blanšet je udovica u žalosti koja govori skupu na sahrani da “poližu penumbru i zaplivaju u velikim ustima punim meda i izmeta”. Sada je američka TV voditeljka u studiju, priča sa reporterom stojeći na kiši ispod kišobrana. Reporter je takođe Kejt Blanšet. „Pa , Kejt, možda bi se ovo moglo riješiti kad se čovjek ne bi suočavao sa crnom rupom.“, ona kaže svojoj drugoj sebi. Sada je majka iz 50-ih, koja sklapa ruke u molitivi prije porodične večere za Dan zahvalnosti: „Ja sam za umjetnost koja silazi iz dimnjaka kao crna kosa i prosipa se po nebu,“ ona mrmlja dok djeca halapljivo gledaju ćurku.

Ovo nisu klipovi glumice koja je dva puta dobila Oskara; ovo je „Manifest“, originalna instalacija sa više ekrana, sada žanr koji se ne može klasifikovati, koga je režirao njemački umjetnik i režiser Džulian Rozfelt. Scenario je kolaž od više od 50 manifesta umjetnika iz prošlog vijeka koji deklamuje 13 različitih Kejt Blanšet.

Danas je glumac u drugoj ličnosti - različitoj od svih njenih likova u filmu ili bilo koje prethodne uloge. Svakako drugačija od njene trenutne uloge boginje uništenja u emo stilu u „Toru: Ragnarok“. Ovo je Blanšet kao umjetnički saradnik. Ispijajući čaj sa Rozfeltom u londonskom hotelskom apartmanu, razgovarajući o velikim idejama u preklapajućim rečenicama, oni su artikulisani dvojac.

„Pa prva stvar je: da li je to film?“ počinje Blanšet.

„Ona to stalno pita“, kaže Rozfelt.

„Nevjerovatna stvar“, nastavlja Blanšet, “je to što postoje sve te tvrdnje ponižavanja, oduzimanja ugleda i uništavanja onoga što dolazi prije u cilju stvaranja ovog fundamentalnog momenta jedinstvenog umjetničkog izraza, ali u izvođenju vi ste zapanjeni sličnostima između ovih manifesta: ritmičnim sličnostima, energetskim sličnostima i samo intelektualnim napadom.“

Rozfelt preuzima njenu poentu: „Ima puno „ua!“ i „dođavola s tim.“ Oni definitivno žele da prekinu sa strukturama. Mnogi od njih su napisani kad su oni imali samo 20 ili 21 godinu. Sada ih gledamo kao tekstove poznatih svjetskih umjetnika, ali u to vrijeme umjetničko djelo još nije bilo tu. Oni su samo bili bijesni mladi ljudi.“

Blanšet nastavlja: „Ali znate, ono čemu se divim bilo da ima ili nema nekih stvari u manifestu koje lično smatram odvratnim, je to što ima nešto hrabro i plemenito u tome što postoji hrabrost da se posveti nečemu. Mislim da umjetnik razumije da morate ulagati u nešto, apsolutno.“

Oni su snimali “Manifest” samo 11 dana na lokacijama u Berlinu i oko njega, što je često značilo igrati recimo starog Škota ujutro i prezentera vijesti popodne, onda spremanje akcenta za naredni dan u hotelskoj sobi uveče. Ona kaže da je i samo učenje teksta bilo izazov. Snalazili su se uz pomoć govorne naracije, skrivenih pametnih telefona, slušalica i ogromnih podsjetnica. Ipak postoje veliki djelovi u kojima se Blanšet obraća pravo u kameru. Često su imali vremena samo da urade jednu produženu scenu (tejk).

Izgleda da je uživala u promjeni brzine: „Uvijek najbolje radim - zbog čega i volim pozorište - gdje je samo ovo: „Publika je tamo. Nije važno da li mi se to radi ili ne. Jednostavno moram to da uradim. Napad adrenalina.“

Ona i Rozefelt su se prvi put upoznali 2010, upoznao ih je zajednički prijatelj na otvaranju Rozfeltove izložbe u Berlinu. Ideja za “Manifest“ se javila 2013, kad je Rozefelt radio na “Deep Goldu“, dvadesetominutnom omažu režiseru Luisu Bunjuelu, kako kaže tekst objašnjenja, u „nadrealnom okruženju sa barovima, bordelima, kurvama, prevarantima i nagim ljudima koji besramno tumaraju okolo.“ Da ne pominjemo „Femen demonstrante“ i aluzije na pokret Occupy. U svom istraživanju, Rozefelt je naišao na dva manifesta francuskog futurističkog pisca i koreografa Valentina du San-Pont. „Pomislio sam: 'Ovo je interesantno... Manifesti,“ sjeća se on.

Manifeste su pisali umjetnici širom svijeta kroz istoriju (iako se ovaj film primarno fokusira na SAD i evropske umjetnike), ali riječ i dalje evocira revolucionarni duh 19. i ranog 20. vijeka. Marks i Engels su objavili Komunistički manifest 1848. u Londonu, i njegovo raskidanje sa prošlošću ušlo je u mnoge sljedeće manifeste rane avangarde, umjetničkih pokreta koji su bili pod uticajem marksizma.

Primjer iz udžbenika bi bio zapaljivi Futuristički manifest Filipa Marinetija, objavljen 1909. (čije odlomke Blanšet govori u filmu kao hrabri trgovac sa Wall Streeta). Njegovi principi su u najmanju ruku provokativni: „Hrabrost, odvažnost i revolt će biti esencijalni elementi naše poezije, „ proklamuje manifest. „Mi ćemo slaviti rat - jedinu svjetsku higijenu - militarizam, patriotizam, destruktivni gest nosilaca slobode, predivnih ideja za koje je vrijedno umrijeti i prezir prema ženama.“ Kao pokazatelj koliko su ozbiljno ovi tekstovi nekad shvaćeni, Futuristički manifest je objavljen na naslovnoj strani francuskih novina “Figaro“. “Zamislite britanskog umjetnika koji je objavljen na naslovnoj strani 'Gardijana' danas”, kaže Rozefelt, “bilo bi sjajno, zar ne?“

Može li biti umjetnost revolucionarna

Da li umjetnost još ima potencijala da bude revolucionarna? Rozefelt kaže da ima. On navodi nedavnu dodjelu Nobelove nagrade za mir Međunarodnoj kampanji za ukidanje nuklearnog oružja. „To je utopijska ideja, ali je treba navesti i insistirati na njoj i reći: „To treba da nam bude cilj - da ima karakter manifesta. To je ono što svi ovi tekstovi imaju zajedničko: što rizikuju da kažu nešto što je skoro nemoguće ostvariti.“

Film je takođe primljen rezonuje na neočekivane načine na mjestima gdje su ga prikazivali, kaže Rozefelt, kao što je Istanbul, ubrzo nakon referenduma koji je predsjeniku Erdoganu dao nove moći, i u Francuskoj, nakon izbora u kojima je Nacionalni front bio u istinskom sukobu. U međuvremenu, u SAD, fiksacija Donalda Trampa na „lažne vijesti“ dala je prezenteru Manifesta novi značaj.

Politički predio se pomjerio ka populizmu i protiv „elitizma“, sugeriše Rosefeldt, što stavlja teme kao što je istorija umjetnosti na vatrenu liniju. „Svaki populista želi da smanji budžete za kulturu i obrazovanje iz dobrog razloga: zato što im trebaju glupi umovi da njima manipulišu i postanu ovce konzumerizma“.

Blanšet je saglasna: „To je ta ideja „elitizma“, provokativne ideje koje su u domenu obrazovanih i odvajanje tih ideja od ljudi koje pokušavaju da drže neobrazovanim i obespravljenim. Zbog toga se oduzimaju glasovi umjetnika i socijalni i politički diskurs sa kojim se sada suočavamo je u potpunosti plitak“.

„Koliko god da je 'Manifest' o ulozi umjetnika, mislim da takođe postavlja pitanje, 'Koja je uloga publike?' Često je opseg njihove pažnje potcijenjen i ako konstantno pucate ispod inteligencije i sposobnosti publike, onda rad postaje sve tanji.“