Otvoriće se sve, samo čovjek mora biti strpljiv i vjerovati u to

Već više od godinu crnogorski glumac Filip Đuretić svoju karijeru gradi van granica Crne Gore.

Đuretić, koji je diplomirao na FDU na Cetinju u klasi profesora Branimira Baneta Popovića, pored pozorišnih predstava zapažene uloge imao je i u projektima “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa” kao i u popularnoj srpskoj seriji “12 reči”. Ipak ovog ljeta vratio se u Crnu Goru gdje je dobio ulogu u predstavi Obrada Nenezića “Palastura” koja je prije 10 dana igrana u Baru. Kako kaže, njegova prva uloga u pozorištu vezana je za grad pod Rumijom, ali i za saradnju sa Nenezićem.

”Sa Obradom je ovo treća saradnja. Sa njim sam radio svoju prvu profesionalnu predstavu u Baru, kada sam završio akademiju. Meni se sve događa putem sreće. Možda će ljudima zvučati čudno, ali ovako je bilo - upao sam kao zamjena umjesto glumca koji je odustao od uloge. Obrad me je slučajno vidio na Facebooku, a trebao mu je neko ko bi igrao negativca. Kontaktirao me je, počeli smo da se družimo i tada počinje i naša saradnja. U skoro svakoj njegovoj predstavi od tada sam igrao”, priča na početku razgovora za “Magazin” Đuretić.

Iako je prva saradnja Đuretića i Nenezića obilježila uloga negativca, crnogorski režiser i scenarista mladog glumca nije ubacio u jedan koš, već mu je kroz svoje projekte namijenio različite role. Tako je ovoga puta u “Palasturi” Đuretiću namijenjen potpuno drugačiji zadatak.

”Igram lika koji je nesnađen u okolini, jer jednostavno malo je više introvertan, ima nekoliko površnih mana koje na ovom našem podneblju ljudi iskorišćavaju čim vide da je neko takav i da ga unište i spuste na njihov nivo. On tu pokušava da se snalazi, pronalazi, da imitira svoje nadređene ne bi li se uklopio u društvo, međutim ne ide mu. Taj lik nije za ovo podneblje”, kaže o ulozi u predstavi Palastura Đuretić.

Ne krije da je upravo uloga u seriji “12 reči” pokrenula dosta dešavanja kad je u pitanju njegova karijera, a otkriva i kako je došlo do iste:

”Ovdje sam završio Akademiju, igrom slučaja ispit druge godine je gledala Marija Bergam i kada je pričala sa rediteljkom serije ‘12 reči’ preporučila je mene da igram sociopatu u toj seriji. Taj ispit je bio prije sedam godina, ali eto ona me se sjetila. Došao sam na kasting, dobio ulogu”, prisjeća se Đuretić.

Iako u pomenutoj seriji igra negativca, upravo ova uloga omogućila mu je i narednu rolu i to u projektu ‘Radio Mileva”.

”Nakon ‘12 reči’ dobio sam priliku da igram u još jednoj seriji. U pitanju je sitkom ‘Radio Mileva’. Išla je na RST-u prvih 25 epizoda, a od jeseni planiraju da puste svih 50 epizoda koliko je snimljeno za prvi serijal. Tu sezonu režirao je Elmir Jukić koji je stao iza serije ‘Lud zbunjen normalan’, tako da sam i to radio”, dodaje Đuretić.

Ne krije da je mladim glumcima teško da dođu do uloge, no nada se da će mu pomenute donijeti još posla.

”Teško je jako u Beogradu. Teško je, u stvari svuda. Imam neke najave, trebalo bi da se snima nova sezona ‘Radio Mileve’, nova sezona ‘12 reči’, mada je sad sve nesigurno zbog korone i svega, ništa ne možemo da uzmemo zdravo za gotovo. Ali sad ću ostati u Crnoj Gori neko vrijeme jer pokušavam neke stvari da riješim”, ispričao je on.

Reditelji najčešće glumce svrstavaju u jedan koš, pa im često dodjeljuju slične uloge. Ipak, iako je na početku Đuretić je imao sreću da igra i negativca, ali i da glumi u komediji.

”Trudim se, možda nekad uspijem, nekad ne. Sve gledam kao neku probu, volim da se šalim, tako da volim da ne budem isti, ali ne silom na sramotu, već jednostavno puštam da tekst radi za mene, da mi intuicija govori i da se polako vremenom sklapaju kockice, pa gdje me to odvede. Nekad nemam tačnu maštu kako bi to trebalo da izgleda, pa probam fizički nešto da uradim na probi, neočekivano i vidim kako će to da djeluje na mene. Puštam da vidim kako partneri igraju, pa postavljam lik u odnosu na njih... Tako se sve to polako sklapa i dobija se to što se dobija, a ja uživam u kompletnom procesu”, kaže glumac.

Nije lako utjelotvoriti sociopatu, a koja god da je rola u pitanju glumci moraju naći opravdanja za onoga koga treba da igraju. Na pitanje kako je pravdao svoj lik za ‘12 reči’, odgovara:

”Relano, situacija je takva da moraš da radiš ono na šta te tjeraju okolnosti. Lično ne volim ni da se potučem, a ne nešto grublje od toga. Međutim kada bi me sitacija natjerala, ne znam kako bih reagovao. Njemu je situacija u seriji takva da mu je tata ubio majku i to je bila osnova svega, a on ga je ubio i morao biti u ludnici godinama. Jednostavno, samo se bacim takvu situaciju sa nekim situacijama koje i sam proživio u životu i mladosti. Mi smo ipak generacija koja je doživjela NATO bombardovanje, odrastao sam u Novom Sadu, tako da mi zbog kompletne situacije nije lako palo. Tokom odrastanja igrali smo se svega i svačeka, što sam siguran da se današnja djeca ne bi igrala - ubijanja, ratovanja... Sve te to oblikuje i daje ti nešto sa čim možeš da se povežeš sa likom koji igraš. Sve se to skladišti u neke tvoje romane i onda izvlačiš to kad ti treba, jer tijelo sve pamti”, objašnjava proces za pripemanje ove uloge Đuretić.

Iako je tek na početku karijere, drago mu je kad dobija uloge koje su drugačije od prethodnih.

”Svaki put kad osjetim da je različit zadatak u odnosu na onaj prethodni, to mi mnogo prija i odgovara. Jedna od takvih uloga je u ‘12 reči’, jer nisam to nikad igrao. Oduvijek sam želio da pokažem da mogu da igram nekog ko je neočekivan i ima tamnu stranu u sebi. Mi u životu realno ne želimo da je pokažemo, da ne bi ugrozili druge, jer volimo da ostavimo dobar utisak. Mada, meni je više da ne želim da bilo ko osjeti moju negativnu energiju, prosto želim da mi bude udobno. Ovdje sam mogao da pustim sve ono što sam kupio godinama. Kad razmišljam o ulogama i tome šta želim da igram, samo mi je bitno da bude različito. Ne mora biti serija, može biti i neki mjuzikl u pozorištu, što više projekata i pjevanja, to mi treba”, priznaje sagovornik “Magazina”.

Publika glumce često poistovjećuje sa ulogama koje igraju, pa se Đuretić nada da njega neće gledati kroz rolu iz ‘12 reči’. Nedavno je glumac iz jedne serije pretučen u Srbiji jer je su seriji u kojoj glumi “izboo” omiljenog lika u tom projektu. Iako je do sada pristajao na uloge negativca, sebe ne vidi u projektima poput sapunica.

”Već sam odlučio da želim da budem dobar glumac. Neću prihvatati uloge u sapunicama, sem ako bude dobar honorar. Čuo sam za taj slučaj, svjestan sam da ljudi to gledaju i da se takve stvari dešavaju, tako da ne mogu da se iznenadim takvom reakcijom”.

Pokazao se i krzo ulogu u filmu ‘Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa’, no priželjkuje još takvih projekata iako su kastinzi često zatvorenog tipa, pa je mladim glumcima sve teže doći do nekog angažmana.

”Meni roditelji nemaju veze sa umjetnošću i nijesu nešto uticajni da bih mogao da računam na podršku i svjestan sam da ću morati da se pomučim. Međutim, radim, dokazujem se koliko mogu na sceni, pa se nadam da će to biti primijećeno. Ne mogu ništa da silim, jer kad god hoću da silim, izdam sam sebe i onda ne mogu da spavam od griže savjesti. Ne mogu na silu da idem na kastinge i dolazim do svog mjesta ako to nije priroda stvari. Otvoriće se sve, samo čovjek mora biti strpljiv i vjerovati u to. Teško je jako, mučenje je, ali uvijek na kraju ispadne kako treba, vrati mi se. Makar je zasada tako bilo”, ističe on.

Nada se da će se za njega naći mjesto i u nekom pozirišnom ansambu, jer posljednje vrijeme mnogo njegovih mladih kolega je dobilo šansu.

”To je neki naredni korak u mom životu, na šta ciljam. Stvari ću pokušati da riješim nekako. Imam srpsko državljanstvo, a ovdje sam završio akademiju, a trebalo bi sad da to riješim. Ako bih negdje pokušavao, to bi bilo ovdje, jer me ljudi znaju, poznajem kolege mnogo bolje nego u Beogradu i Novom Sadu. Nekako sam se ovdje i odomaćio”, zaključuje Đuretić.

Svaka promjena me restartuje

Kad je ples u pitanju, Đuretić je iskustvo stekao još na studijama, a bio je u grupi glumaca koje je profesorica Sanja Garić vodila u Peking. Ne krije da bi volio da dobije i takvu ulogu gdje bi mogao da pokaže i te svoje talente.

”Bivši sam sportista, trenirao sam fudbal, pa košarku, kasnije išao na folklor, volio bih da probam tako nešto. Svaka promjena te ozdravi, pogotovo ako je tipa plesa gdje nemaš iskustvo i učiš nešto novo. To te uvijek restartuje, jer učiš nešto novo. Zato bih volio, ali više da bih pokazao sebi da mogu i ozdravio svoj mozak. Zbog toga najviše”, kaže on.