S vremena na vrijeme naiđe film koji publiku obori s nogu svojom omamljujućom romantikom, istorijskim trenutkom i atmosferom koja budi nostalgiju i nevjerovatnim uspjehom.
Dogodilo se to 1939. godine sa filmom “Prohujalo sa vihorom”, 1965. godine sa “Doktorom Živagom” i 1996. godine sa “Engleskim pacijentom”. Filmski kritičari dodijelili su mu pet zvjezdica, zaneseni pričom o junaku sa teškim opekotinama (Rejf Fajns) koji se prisjeća svoje strastvene afere sa Katarinom (Kristin Skot Tomas) dok ga njeguje medicinska sestra Hana (Žilijet Binoš) - koja i sama uživa u romansi sa Kipom (Navin Endruz). Okruženje je oronuli manastir, smješten u toskanskom selu, dok su uspomene kojih se pacijent prisjeća iz Drugog svjetskog rata, u Sahari - dramatične i vizuelno i tematski. Poput mnogih romantičnih epova, priča je zasnovana na bestseleru Majkla Ondatjea, a imala je i renomiranog redatelja Entonija Mingelu, koji je bio zvijezda u usponu.
Kritičar Džef Endrju sjeća se da je naprisao kritiku za “Tajm Aut” čim je film izašao. “Nisam bio jedini koji je bio impresioniran - i duboko dirnut - filmom na pres projekciji. Njegov osjećaj za mjeru - hronološki, geografski i emocionalno - sugerisao je da je Mingela napredovao par stepenica kao reditelj i da će film predstavljati revolucionarno dostignuće”. Endrjuova kritika je film pohvalila kao “bogat, složen, očaravajući”, dok je Džej Kar iz “Boston glouba” tvrdio da je “nadmašio ‘Doktora Živaga’”. Rita Kempli iz “Vašington posta” ga je nazvala “potpuno opojnim”, dok ga je BBC-jev Ali Barkli proglasio “filmom koji moraju pogledati svi ljubitelji kinematografije velikih razmjera”.
Publika se saglasila: bio je to uspjeh na svjetskim blagajnama i bio je nominovan za 12 Oskara, od kojih je devet osvojio, uključujući one za najbolji film i najbolju režiju. Pa ipak, nakon nekoliko mjeseci na lovorikama, postalo je moderno ismijavati raskošnu dramu Entonija Mingele.
Zašto? Ulogu je odigrala epizoda “Sajnfelda” iz 1997. godine. Zapravo zvana “Engleski pacijent”, 17. epizoda u 8. sezoni prikazala je Elejn (Džulija Luj Drajfus) kako bljuje mržnju prema filmu ogorčena morem pohvala, pa čak i gubitkom momka, koji nije mogao da podnese da bude sa nekim kome se ne sviđa “Engleski pacijent”. “Te scene seksa, dajte, molim vas ...” Elejn se podsmijavala. “Dajte mi nešto što mogu upotrijebiti!” Bilo je, i još uvijek je, vrlo smiješno - dijelimično i zato što se film činio tako nevjerojatno popularnim i nedodirljivim. U to vrijeme je važio za ‘savršeni film’ i svi su ga morali pogledati”, rekao je pisac epizode Stiven Koren za “Veniti fer”, 20 godina kasnije. “I samo se sjećam da sam rekao: ‘Moram ići?’... Bilo je to kao da se gušim. Međutim na kraju, mislim da je to bio prilično dobar film.”
Filmska novinarka Vendi Mičel ukazuje na to da se “Engleski pacijent” percipira kao “prefinjen film”, pa je bio laka meta za cinični sitkom. “Četiri lika u ‘Sajnfeldu’ često su u sukobu mišljenja… Elejn priznaje da se gnuša ‘Engleskog pacijenta’, jer se to uklapa u njen karakter - ona nije sladak, romantičan tip, pa je naravno, skeptična prema romansi koja obara s nogu. Elejn ne pokušava da bude prefinjena, želi umjesto toga da pogleda film pod nazivom “Ručak u vreći”. Mičel dalje kaže: “Mislila sam da je smiješno što je ova epizoda postala sinonim za sami film”.
Kraj romanse?
I tako jekrenula povratna reakcija, sa izrazima strastvenim i dramatičnim kao i sam film. Književnica Sara Miler napisala je članak pod nazivom “Kako mi je ‘Engleski pacijent’ skoro uništio život”, žaleći zbog svoje originalne recenzije: “Ovo je bio film o zgodnim, uglavnom bijelim ljudima, koji pričaju koještarije jedni drugima, kraj. Međutim zasnovan je na književnom djelu sa dugim rečenicama, u kojima se koriste velike riječi. Imao je poštovane glumce. Ljudi su u njemu umrli. Takođe, bio je i Drugi svjetski rat. Svi su se saglasili da će se posvetiti ovoj stvari, nazvati je dobrom... Međutim to je samo govno posuto sjajem koje su svi, uključujući i mene, pristali da zovu zlatom”.
Helen O’Hari, autorki knjige “Žene protiv Holivuda: Pad i uspon žena u filmu”, svidio se “Engleski pacijent” na ranoj projekciji, ali sada misli da je bilo mnogo buke ni oko čega za one koji su ga kasnije gledali. “Osjećam kao da je bio blizu vrhunac vremena Miramaksovih Oskara, doba kada se činilo da su Vajnštajni dominirali nagradama do apsurdne mjere. Tako da se sjećam, kada sam povela svoje prijatelje da pogledaju film nakon toliko buke, imala sam osjećaj da je ‘dobro, ali nije toliko dobro’. Mislim da je velika snaga bila u njegovoj prefinjenosti i potcjenjivanju, a kada očekujete neku veličinu, to zapravo nije takav film”.
Slična reakcija dogodila se godinu kasnije, nakon objavljivanja još jedne prvobitno hvaljenog romatičnog epa - “Titanika”. Sve se jače osjećalo da je žanr precijenjen, ali pojavilo se nekoliko sjajnih filmova koji to opovrgavaju. Mingelina “Hladna planina” 2003. godine ljubazno je prihvaćena, međutim nije bila senzacija; čak su i najpozitivnije kritike za “Pokajanje” iz 2007. godine, bile blaže. Lurmanov pokušaj oživljavanja žanra 2008. godine sa “Australijom” imao je veoma šarene rezultate.
O’Hara ukazuje na opadanje romantičnog žanra u cjelini. “Mislim da su romansa, kao i romantične komedije, pogođeni posljednjih godina iz nekoliko razloga. Prvo, iscrpljen je žanr srednjobudžetske drame, usmjerene na odrasle, jer nema tendencije da ih više bude - posebno sa epskom ratnom pozadinom, koju je ‘Engleski pacijent’ imao”. Ona takođe ističe našu samosvjesniju, politički korektnu kulturu. “Postoji oprez u vezi sa starim romantičnim stilskim figurama, od kojih se neke sada smatraju problematičnim ili seksističkim (ono što se nekad smatralo romantičnom potragom, danas se često opisuje kao uhođenje)”. Nagon za složenijim filmovima o ženama možda je čak išao i na štetu žanra, kaže ona. I onda je, naravno, došlo do mnoštva superherojskih filmova i franšiza, mnogo sigurnijeg uloga za studije rizika, za one koji žele da popune multipleks bioskope.
Dakle, da li je “Engleski pacijen” bio jedan od posljednjih velikih romantičnih epova? Džef Endrju misli tako. “Možda je bilo sličnih raskošnih epskih romansi nastalih nakon Mingelinog filma, ali njegova čista inteligencija (posebno kao racionalna adaptacija prilično ‘teške’ knjige), njegova lijepo nijansirana izvođenja i izbjegavanje sentimentalnosti znače da stoji visoko u tom žanru. Istovremeno je romantičan i suzdržan, epski i intiman, tako da se nikada ne čini prenatrpano ili bombastično. Mislim da je to dio tajne njegovog uspjeha”. Kako kaže Helen O’Hara: “Mislim da je to sada potcijenjeno. Vrtoglavica, tragedija i užas priče koju su donijeli Fajns i Skot Tomas i dalje imaju moć da šokira, ali i da vas ponese, a postoji i blaga slatkoća u romansi Binoš-Endruz, koja donekle umanjuje taj udarac, a da ga u potpunosti ne pokrije”.
S obzirom na to da film slavi 25. godišnjicu, prašina počinje da se sliježe. Sada se roman adaptira u Bibisijevu TV seriju, pa se možda pojavi ponovno interesovanje za film. O’Hara zaključuje: “Na kraju, možda svi samo prolazimo kroz malo ciničniju fazu i oprezniji smo kada je riječ o pričama o ogromnoj ljubavi. Ako je to slučaj, nadam se da ćemo to prevazići”.
Prevod: Anđela Flis
Bonus video:
