Mladi glumac Lazar Nikolić zahvaljujući ulogama u projektima “Preživeti Beograd” i “Kalkanski krugovi” skrenuo je pažnju na sebe, no gluma nije bila njegov prvi izbor.
Kao i većina dječaka trenirao je fudbal 10 godina i sanjao o tome da postane golman, a nakon srednje škole u Beogradu je upisao Fakultet za diplomatiju i bezbjednost. Nakon godinu dana studija prebacio se u Podgoricu, nastavio školovanje na istom smjeru, da bi zahvaljujući bratu od strica zavolio glumu.
”Sa bratom Ognjenom Sekulićem koji je išao na dramsku sekciju ‘Prazan prostor’ kod Petra Pejakovića i Slaviše Grubiše sam otišao na jedan čas i tu sam se zaljubio u glumu. Odlučio sam da odem na prijemni bez spektakularnih očekivanja, čak sam se relativno kratko spremao, nekih mjesec dana. Međutim, ljudi su vjerovatno prepoznali talenat i upisao sam fakultet. Završio sam u klasi Marije Milenković. To je bila njena prva klasa”, počinje svoju priču za Magazin Lazar Nikolić, koji je još kao student dobio priliku da se najprije pojavi u seriji “Biser Bojane”.
Još kao student dobio glavnu ulogu
”Kao student sam počeo da radim seriju ‘Preživeti Beograd’ i tokom tog snimanja sam dobio epizodnu ulogu u seriji ‘Biser Bojane’. Pozvao me je Milan Karadžić i želio da baš tu ulogu igram, nije bilo kastinga”, prisjeća se on. Nakon ovog projekta, publika ga je zavoljela u seriji “Preživeti Beograd”, gdje je glumio studenta koji je došao u srpsku prijestonicu. Kao neko ko je iz Budve došao da studira u Beogradu i sam se pronalazio u nekim momentima života likova koji je prikazan u seriji.
”U seriji ima fikcije i nekih stvari koje nijesu realne, ali je imala svoju ciljnu grupu. Ne znam koliko je dočaran taj život studenata koji dođu iz manjih gradova i moraju da se snalaze, ali sam se u nekim situacijama iz serije i sam pronalazio - recimo kad student ostane 15. ili 20. u mjesecu bez novca, pa je to onda snalaženje kako preživjeti. Mislim da je to fina priča, prava da se čovjek opusti i da odmori glavu od svih kriminalističkih serija i mračnih tema koje su nas zaokupirale”, smatra Nikolić.
Glavni glumci iz serije koji su igrali tinejdžere prvi put su se pojavaili u televizijskom projektu, pa im je, kako tvrdi sagovornik Magazina, značila podrška koju su dobili od reditelja Đorđa Stanimirovića.
”To jedan hrabar korak što su oni uradili, i drago mi je da su prepoznali u nama taj dar i da smo ispunili očekivanja. Rijedak je primjer da se neafirmisanim glumcima da prostor da iznesu veći dio serije”, kaže Nikolić koji je ovu ulogu dobio na početku treće godine, pa je imao predznanje.
”Ova uloga bila je veliko iskustvo, jer smo tu seriju snimali skoro dvije godine, imali smo dosta snimajućih dana, prvi put sam bio u kadru, nisam znao kako da stanem… Imali smo priliku da učimo od starijih glumaca, uvijek bismo dobijali neki korisni savjet. Na snimanju je bila odlična atmosfera, mladi ljudi željni dokazivanja, ne laktanja, ali svakako da se pokaže šta se sve može i da to neko primijeti”, kaže Nikolić.
Tinejdžeri vole seriju “Preživeti Beograd”
Tinejdžerske serije uvijek su privlačile pažnju ciljne grupe, pa je dobro prošao i ovaj projekat.
”Gledajući društvene mreže, stizalo mi je dosta raznih poruka. Uglavnom su komentari bili pohvalni, tako da bih, sudeći po njima, rekao da su tinejdžeri bili oduševljeni serijom. Stalno su me pitali za drugu sezonu”, priča Nikolić.
Za sada pojedinosti o nastavku projekta “Preživeti Beograd” nijesu poznate, no glumac ne zna koliko bi bilo interesantno nastavljati ovu priču sada.
”Nijesmo se od snimanja fizički promijenili, tako da bismo jedino mogli pričati priču o tome šta je bilo sa nama nakon fakulteta, ali to bi bila maratonska serija. Zato bi mi više imalo smisla da nastavak bude nakon desetak godina, da se onda prikažu naši životi i šta smo postigli”, smatra Nikolić.
Karadžić ga zvao za ulogu Petra Matića
Pomenuta serija nastala je iz pera Đorđa Milosavljevića, koji je pisao scenario i za sljedeći Nikolićev projekat- Kalkanske krugove. Takođe, radeći na ovom projektu, mladi glumac je obnovio saradnju i sa režiserom Milanom Karadžićem.
”Za ulogu Petra Matića u užem izboru smo bili moj kolega sa klase Vukašin Jovanović i ja. Mi smo profesionalci, drugari, nema tu nikakvog laktanja, ali je malo nezahvalno kad znaš da si sa kolegom u užem izboru i da se sve lomi oko vas dvojice. U tom trenutku, to je bilo vrijeme korone, niko ništa nije radio, pa i sam nijesam bio u nekoj formi. Dobio sam poziv od Raše Brkića iz Vision tima koji mi je rekao da Milan želi mene. Otvoreno sam mu tada rekao da nisam u fizičkoj formi, da sam se zapustio jer sam bio kod kuće, i da ako mi daju vremena mogu kilažu da dovedem u red. Nije me zvao tri nedjelje, da bi se javio i rekao da Milan hoće baš mene, i da ću imati priliku da igram sa Žarkom Lauševićem koji mi je u tom projektu otac. Kad sam to čuo, samo sam rekao da za mjesec dana skidam višak kilograma. Uspio za to vrijeme da skinem osam kilograma, htio sam da nastavim, ali me je zvao Milan i rekao da je to to, da im trebam takav. Tokom pripremnog perioda sam bio disciplinovan, bio sam na autofagiji, trenirao. Imao sam motiv što se tiče i same uloge, a i činjenice da ću stati u kadar sa, po mom mišljenju, jednim od naših najboljih glumaca, čovjekom čiji rad i djelo poštujem - Žarkom Lauševićem”, otkriva Nikolić koji je upravo u Kalkanskim krugovima pokazao maestralnost jer je sjajno odglumio lik Petra Matića koji je mentalno zaostao.
Uloga u “Kalkanskim krugovima” je žilet uloga
”To je uloga koja je na ivici - da li će da bude karikatura ili će da ispadne dobro. Baš je žilet uloga. Mora se naći mjera da se ti ljudi ne ismijavaju, da se ne oponašaju, već da se igraju, iznutra. Čitao sam o raznim tim bolestima, gledao po internetu, i sa svih strana tražio informacije o ljudima koji se bore sa istom. Čini mi se da sam uspio da nađem mjeru, da lik nije ispao karikatura. Samo sam se bazirao na unutrašnju radnju, na instinktivno nešto i na emociju koju u tom trenutku moj lik ispoljava. Petar Matić je čovjek koji reaguje instinktivno i koji je uglavnom ili srećan ili bijesan. Ukoliko ne osjeća opasnost, onda je topao i emotivan, a ako misli da je ugrožen biće agresivan. Na kraju se ispostavilo da on nije nikakvo čudovište, već da je bezopasan i da je duša koja osjeća tuđu bol i tuđu emociju. Zato ga je i publika zavoljela”, kaže Nikolić i otkriva da je veliku pomoć na setu imao od Lauševića.
”Bio nam je dovoljan pogled da se razumijemo. On je u svakom trenutku znao šta ja želim i šta hoću bez ijedne riječi. Mislim da je to divna stvar i da upravo to razumijevanje glumu čini dragocjenom, kada se ljudski odnosi prepoznaju i kada se bez ikakvog ustručavanja daješ i dobijaš. To je čar, da zaboraviš na kamere i prepustiš se ulozi”, dodaje glumac.
Ne štedi se na snimanju
I prvo čitanje scenarija za Nikolića je bilo emotivno, kao i tokom snimanja.
”Volim da se dam 100 odsto, pa kako će to ispasti ne znam. Ne volim da se štedim, pa makar mi to ništa ne donijelo. Jednostavno, kad uveče legnem nakon snimajućeg dana i razmišljam o svemu što se desilo, kažem sebi da nisam u tom trenutku mogao više. Bilo je emotivno, ali pod adrenalinom ti to ne osjetiš. Tek kad završiš, pa emocije popuste”, tvrdi on i prisjeća se jednog detalja sa snimanja:
”Ima ta jedna scena gdje slušam Žarkov monolog, cijelu tu priču o Petru. Kako je prvi put čujem, trebalo je da udaram glavom o vrata dok to slušam. Reditelj i sva ekipa mi je rekla da fingiram i da izgleda kao da udaram glavom, a u stvari udaram koljenom o vrata. Međutim, ja to nisam htio. Nakon petog dubla, završavamo, bila je emotivna scena, svi aplaudiraju, a u tom trenutku meni se pojavljuje baš veliki hematom na glavi. Srećom nije bila posjekotina. Nakon seta smo pošli na smještaj i Žarko me je pitao zašto sam udarao glavom. Tada mi je rekao ‘nemoj toliko da se daješ, mlad si’. Međutim, samo sam mu odgovorio ‘Vi ste u jednom Vašem filmu ugasili cigarete naživo, ja pred Vama nisam mogao da fingiram, morao sam da udaram isprave’. On je tu samo zaćutao”.
No, nije to bila jedina emotivna scena u seriji. Kad god bi se Lazar pojavio u kadru, bilo je emotivno. U posljednjoj epizodi prvog serijala, Petar Matić koji se krio u šumi tokom serijala je napokon prihvaćen u selu.
”Kad to gledaš hronološki, onda ti instinktivno dođe da, ako je bio u šumi toliko vremena, ako nije bio u kontaktu sa okolinom i ljudima, prirodno da ne zna kako da se ponaša i da je zbunjen. Iznutra sam to tražio, postavio sam misli onako kako bi ih i Petar postavio, tako da sam odigrao taj njegov grč”, objašnjava Nikolić i priznaje da je na setu, kad je njegova uloga u pitanju, bilo improvizacije.
”Za moj lik nemaš određeno ništa, igraš instinktivno, iznutra. Nemam ni tekst ni mizanscen. Tu sam i samo reagujem na stvari, ali reagujem iz Petra ili ti Mačijeg smijeha”, priznaje on.
U posljednjoj epizodi baš na zabavi Petar “povređuje” jednog od aktera, ali se glumac nada da će i u narednom serijalu biti prostora za njegov lik.
”Iskreno, nemam informaciju, čuo sam da se piše nastavak i mislim da će biti prostora za Petra. Tako se i završava, ja pobjegnem u šumu. Nelogično bi bilo da me nema u nastavku. Ne znam koliko i šta, ali mislim da će me biti”, nada se on.
Do uloge se teško dolazi
Mlađim generacijam danas nije lako doći do uloge, kastinzi su često zatvorenog tipa, pa su prinuđeni da svaku priliku koriste.
”Nisam tip koji voli da se lakta, nekog vuče za rukav, sluša priče i da se smije i bude marioneta, ide po raznim mjestima da bi ga neko primijetio. Mislim da barem ovo što sam uradio će neko da primijeti. Radim pošteno svoj posao, mislim i profesionalno i uvijek dajem 100 odsto sebe. Hoće li neko da me pozove ili ne, ne zavisi od mene. Ne mogu da idem od vrata do vrata i kažem ‘ja sam glumac, dajte mi ulogu’. Volio bih samo da dobijem priliku da dođem na kasting pokažem šta znam, a neko će već da odluči jesam li za taj zadatak”, kaže on.
Ipak i reditelji se često vezuju za određene glumce, što otežava proboj mladih snaga.
”To je stvar koja je isplatljiva u smislu gledanosti, novca i svega ostalog. Rijetko ko će doći recimo na predstavu na čijem plakatu piše Lazar Nikolić, ali ako piše ime poznatog glumca svakako će doći. Mislim da to malo govori i o našem društvu. Producenti, reditelji uvijek igraju na sigurno i to je razumljivo. Zašto bi rizikovao sa mnom, kad može da dovede glumca koji će prodati taj projekat. Kada su me zvali za jednu reklamu, odbio sam jer sam smatrao da moj lik i djelo trenutno neće prodati taj proizvod, što mislim da je pošteno. Iskreno se nadam da će to da se promijeni”.
Smatra da bi i klase glumaca mogle da porade na tome da se stvari promijene, tako što bi sami stvarali trupe.
”Na takav način bismo malo pomalo i drugim ljudima dali motivaciju da i oni krenu da razvijaju svoje trupe. Nije suština ovog posla biti poznat, nego priznat. Bitno je da ti možeš da se igraš. Odeš u Kikindu, pa Bogatić, ili ne znam na kojem mjestu da igraš, ali bitno je samo da si u formi i u treningu, da je dobra ekipa, zdrava priča, da nema sukoba interesa. Radiš na svom mikro svijetu, praviš svoju priču, pa vremenom će da dođe sve na svoje”, smatra Nikolić, no prema njegovim riječima mlađe kolege često upisuju glumu iz pogrešnih razloga.
”Mlađe generacije upisuju glumu - da ih neko prepozna na ulici, zaustavi da se slika. No, ako ovaj posao voliš i iskreno se njime baviš možeš da napraviš svoju monodramu, poetsko veče, da radiš na tome da se ne zapustiš i kloneš. Treba praviti svoju priču, a ne maštati o nekim ulogama u poznatim projektima. Treba ostati čist u svemu, profesionalan i treba nekad preći preko svog ponosa dok to baš ne dođe do zadnjih granica”, zaključuje Nikolić.
Biće mi interesantno da uđem u mozak kriminalca
Posljednjih godina sve je više krimi priča, a uskoro će u jednoj takvoj i Nikolić zaigrati.
”Sad sam baš dobio ulogu u novoj seriji ‘Bunar’ gdje treba da igram crnogorskog kriminalca. Izazovno mi je jer se trudim da u svakoj ulozi budem drugačiji. Imao sam sreće da su mi u sva tri projekta dodijeljeni različiti karakteri, a to mi je smisao glume. Volim transformaciju i nije mi smisao da igram sve jednog istog lika. Trudiću se da uvijek budem drugačiji. Ta nova uloga mi je izazovna i baš želim da se potrudim i to iznesem kako treba. Biće mi interesantno da uđem u mozak tih ljudi, da vidim kako oni funkcionišu, kako gledaju svijet, šta je poriv da im to materijalno oduzme dušu i da im nije problem da ubiju čovjeka zbog pet hiljada eura. Nije mi jasno kako mogu uopšte da procijene nečiji život”, otkriva on.
Bonus video:
