Preispitujući neobjašnjive stvari, oplemenili smo sebe i (na trenutak) spoznali sopstvenu dušu, kaže popularni srpski glumac Milan Marić o procesu rada na filmu “Toma” koji ne prestaje da puni bioskopske sale širom regiona i Evrope.
Da interesovanje za ostvarenje u režiji Dragana Bjelogrlića neprestano raste potvrđuje i podatak da je film za svega tri sedmice pogledalo više od pola miliona ljudi, a povodom 600.000 gledalaca Marić se poklonio publici nakon projekcije u podgoričkom Cineplexu protekle sedmice.
U razgovoru za “Vijesti”, Milan Marić ističe da film “Toma” ne predstavlja samo “impresionistički portret” čuvenog muzičara, pjesnika, zanesenjaka, istovremeno i uživaoca alkohola, kocke, kafana, žena, svima znanog, Tomislava Tome Zdravkovića već prikazuje život i dušu, neuhvatljivu i neobjašnjivu... Jedan od najplodonosnijih glumaca mlađe generacije sa naših prostora i šire, dotakao se i širenja piratskog snimka ovog filma, komentara u vezi sa maskom sa kojom je snimao, ali i situacije u kinematografiji i umjetnosti, a između ostalog otkriva i šta gledaoci mogu očekivati u nastavku popularnih serija “Državni službenik” i “Besa”.
Film “Toma” je za kratko vrijeme dosegao pola miliona gledalaca u bioskopima, a interesovanje se ne smanjuje. Ono čemu svjedočimo je i da veliki broj mladih, koji nijesu bili ni rođeni u vrijeme o kojem se govori u filmu, “upoznaje” Tomu Zdravkovića i sve ono što film iznosi. Kakvi su Vaši ukupni utisci?
Nešto mnogo lijepo se dešava, a ja još pokušavam da preciziram kako bih to opisao. Svi mi koji smo radili na filmu smo pod utiskom reakcija najrazličitije moguće publike. Zaista vidim da su se mlađe generacije, koje ni ne pamte to vrijeme, posebno zainteresovale za film i to je velika stvar, jer je upravo to pokazatelj da smo uradili nešto što je iskreno univerzalno. Sa druge strane, to potvrđuju i ljudi koji se sjećaju Tome Zdravkovića i koji su proživjeli kafane i život u nekoj drugoj zemlji, dok je mlađim generacijama taj koncept potpuno nepoznat... Pa ipak, ljudi reaguju na film, što znači da je emocija dominantna i da je ona autentična i iskrena, a to je najveći uspjeh. Hajde da pustimo da prođe neko vrijeme, pa da onda svi dodatno analiziramo film. Mislim da smo još pod različitim utiscima, a i dalje se dešavaju neki dodatni fenomeni koje ovaj film budi. Mislim da je, pored svega toga, posebno i to što se ljudi vraćaju u bioskop više puta, da bi ponovo proživjeli i doživjeli “Tomu”, imaju neki odnos sa filmom koji je njihov, rado ga preporučuju, vode prijatelje ili rodbinu na projekcije... To su sve mnogo lijepi pokazatelji nama koji smo stvarali film i to je mnogo više od aplauza, zahvalnosti ili nagrade.
Ipak, nedavno smo svjedočili širenju piratske verzije filma... Kako ste reagovali na to i o čemu nam to govori, da li smo sazreli kao publika?
To je kompleksan problem i nije ga jednostavno definisati. Kod velikog broja ljudi to dolazi kao nesvijest da uopšte rade nešto ilegalno, sa druge strane kod određenih postoji namjera, a sa treće strane smo dobili novi zadatak u kinematografiji, pored stvaranja filmova, a to je da edukujemo publiku u tom smislu i da shvatimo da se neke stvari ne podrazumijevaju. Tako, pored razvoja projekta, rada na scenariju, na ulogama, pored snimanja, režiranja, komponovanja, montiranja i još mnogo čega, moramo posvetiti vrijeme odnosu sa publikom i upoznavanju publike sa tim šta zapravo znači pristup filmovima na takav način. Ne radi se tu samo o sagledavanju toga kao krivičnog djela, već treba ući mnogo dublje u problematiku i razumjeti šta to zaista znači. Apsolutno sam siguran da velika većina ljudi ne bi to (u)radila kad bi im sve bilo potpuno jasno.
Živimo u čudnom vremenu, sa mnogo nerazumijevanja na sve strane, tako da nam ni piratski link ništa ne znači. Nažalost, sistematski se to dešava već nekoliko godina i to je problem. Ljudi ne razumiju zašto je to loše, mnogi su iznenađeni, ne shvataju kako je moguće takav pristup filmu definisati kao krađu, ali to fakat jeste krađa. To je urušavanje čitavog jednog lanca - od bioskopa do autora, a između te dvije strane je još mnogo ljudi. Na kraju krajeva, šta je loše da film zaradi nešto novca? Svako ko nešto napravi želi i određenu zaradu. Ne znam šta je pogrešna matrica u svemu tome, osim da je sistem nakrivo nasađen, a mi smo navikli da živimo upravo u jednom nenormalnom sistemu, nemamo normalne navike, bili mi toga svjesni ili ne... To su razni dodatni problemi koji postoje gdje god da zagrebete.
No, ako želimo da sistem funkcioniše moramo ga njegovati, iako je mnogo lakše zaustaviti ga i uništiti, urušiti, rasturiti... Dovoljno je samo izbaciti neki piratski snimak, primjera radi. Zanemarujem pitanje da li je taj snimak iskočio namjerno ili nenamjerno. Ne zna se šta je tužnije, ali summa summarum je da ljudi koji se bave ovim poslom moraju imati i jedan edukativni pristup da bismo objasnili šta je tačno loše i zbog čega, jer sam ja, ponavljam, siguran da ljudi koji su prosljeđivali film nijesu to radili iz loše namjere, čak vjerujem da su mnogi to radili da bi sa drugima podijelili film. Zbog svega toga nam je potrebno vrijeme za edukaciju. Na mnogim poljima.
Kako je bilo Vama - kao mladom glumcu - biti Toma Zdravković i makar kroz lik i film (pro)živjeti ono što je u krajnjem i prikazano?
Bilo je inspirativno, zanimljivo, uzbudljivo, lijepo... Bavili smo se mnogo širim stvarima nego što je to profil ili portret jedne ličnosti. Bavili smo se čitavim životom i nečim što niko nije uspio tačno da definiše, a to je duša. Svako od nas ima svoje viđenje duše. Bavili smo se baš tim nečim što je neuhvatljivo, a Toma nam je bio povod. Sve je počelo preispitivanjem neobjašnjivih stvari, pa je zbog toga bilo još kompleksnije, ljepše, izazovnije i na kraju je bilo oplemenjujuće za sve nas.
Mnogo je različitih pogleda na film, kao da svako u njemu pronalazi nešto svoje, nešto što želi da vidi ili nešto što mu je u tom trenutku važno... Šta Vi pronalazite u svemu tome?
Ovaj film pravi individualni link sa svakim gledaocem i to je mnogo lijepo i mnogo vrijedno... Suštinski, sve to staje u rečenicu koju je tako lijepo sročio Dragan Bjelogrlić: “Tragajući za tvojom dušom, pronašli smo svoju”. I to je možda srž ili najuža definicija ovog filma.
Do sada nije bilo ovakvih biografskih filmova kod nas. Mislite li da će nakon ovako dočekanog filma “Toma” i velikog uspjeha, gledanosti i interesovanja koji se nastavljaju i šire, ovaj pravac postati popularniji na našem podneblju, a s obzirom na to da smo sigurno područje koje obiluje jedinstvenim životnim sudbinama, ljudima koji i zaslužuju da se nađu na filmskom platnu?
Bilo bi sjajno da se to desi. To su odrazi velikih kinematografija, da ti možeš da se igraš i sa žanrovima, pristupom, tematikom... Problem sa pojedinim kinematografijama je da - kada se radi ili pojavi jedan film - on mora da pokrije sve, od žanra, autorskog pristupa, glume, po(r)uke, svega... Postoji zasebna publika za sve segmente, pa je zato određeni problem u nekim kinematografijama kada film mora da pokrije sve te segmente koji bi, potpuno normalno, mogli biti podijeljeni. Sada možemo ući u teoretisanje o tome, ali jednostavno treba shvatiti da nije u filmu sve isto i da se sve razlikuje, od pristupa i senzibiliteta reditelja pa nadalje, sve je to drugačije od jednog do drugog, a u tome je bogatstvo. Različitosti su bogatstvo. Bilo bi lijepo da se naša kinematografija okrene i ovom pravcu, jer sam i ja siguran da postoji još mnogo ljudi koji zaslužuju film. Bitno je da se nešto dešava. Ovo je prvi takav film, a ja želim da već sljedeći doživi još veći uspjeh i svaki naredni da bude još uspješniji. U zdravoj konkurenciji i međusobnom inspirisanju dosežu se novi nivoi.
Da li je bio zadatak više to što ne ličite na Tomu, čovjeka čiji je lik domaćoj publici i te kako poznat i upečatljiv? Koliko je neophodno da glumac liči na osobu iz stvarnosti? O tome se diskutovalo u javnosti u kontekstu maske sa kojom ste snimali.
Nije neophodno biti identičan. Maska je bila naša odluka. Da li je moglo bolje, uvijek može, da li je moglo gore, uvijek može i gore. Ako je nešto simbol ove ekipe onda je to hrabrost i odlučnost u svemu. Šta se kome sviđa ili ne sviđa o tome se može diskutovati. Odluke smo donosili zajedno i u datim okolnostima svi smo dali svoj maksimum.
Opet kažem, neka ovo bude prvi ovakav pokušaj, odnosno prvi ovakav film i neka već u sljedećem sve bude bolje. Mi smo donijeli hrabru odluku i sproveli smo je u djelo. Ne bježim od toga da se ljudima nešto ne sviđa, o svemu možemo diskutovati, ali jednostavno moram istaći da sam ponosan na sve što je ova ekipa uradila, a posebno s obzirom na uslove u kojima smo radili. Možda publiku to ne zanima, već ih interesuje samo gotov proizvod, ali ja želim da govorim i o tome. Ovaj projekat je nastajao tokom kovida-19, prije zatvaranja, tokom zatvaranja, sa neizvjesnošću da li će se i kako raditi, odvijati proces i hoće li se uopšte i kako završiti film zbog pandemije. Sve to je bio veliki poduhvat, a to bi bio poduhvat i u normalnim okolnostima. Ovo nije nikakvo opravdanje za bilo šta, niti ga tražim, jer ni ja ni bilo ko iz ove ekipe imamo potrebu da se pravdamo za bilo šta. Mi smo svi dali svoj maksimum, niko nije kalkulisao, svi smo radili punim srcem.
Pitala sam zbog ostvarivanja bliskosti između publike i lika u filmu, koji se ostvaruje kroz taj fizički izgled, a onda upoređuje sa stvarnim likom, ukoliko nam je on poznat.
Razumijem, ali se ovo oko maske dosta provlači i pominje. Mislim da je uspjeh to što ovaj film zaista “radi”. On ima nešto što radi sa publikom i na šta publika ne ostaje imuna i ni ne želi da ostane imuna, ne opire se, već se prepušta. Mnogo ljudi se svjesno vraća filmu da bi ih film odveo negdje. Znate, sa naknadnom pameću svako bi nešto promijenio, a posebno znalci koji gledaju sa strane. Stojim iza svega što ovaj film donosi, a znam da i svi drugi stoje iza svog rada, jer znam kakvu smo želju imali, koliko smo truda uložili, iskrenosti i srčanosti, a sve sa ciljem da film bude što bolji. To je jedino bitno.
Prepoznati ste po brojnim ulogama u najrazličitijim projektima, ali Vas ni publika ni reditelj ne svrstavaju u samo jedan, prepoznatljivi koš. Koliko Vam to profesionalno znači i da li upravo ta raznovrsnost i daje čar Vašem poslu?
Volim tu raznolikost. Mislim da je to mnogo odgovoran zadatak za svakoga ko se bavi ovim poslom, da ne upadne u ponavljanje, već da sebe stalno baca u nove izazove. Treba prihvatiti da je potpuno u redu i pogriješiti sa izborom ili ulogom, samo da se ne učaurite i da ne biste počeli da ponavljate sami sebe. Mislim da je to ubistvo kreacije, ubistvo rasta i sazrijevanja, kad pronađeš siguran prostor i u njemu caruješ.
Šta znači ići na tu sigurnu kartu i zbog čega je lakše?
Generalno u životu, kao i u glumačkoj profesiji, želiš da ti sve ide lako, kao voda koja teče, želiš nekako da u sve budeš siguran i da vladaš novim situacijama kada se dese. To bismo svi željeli. Međutim, ne možemo to uvijek dosegnuti. Nekada čovjek nije ni svjestan samoga sebe i svojih sposobnosti dok se ne baci u nepoznato i u nešto čiji je ishod neizvjestan. Mislim da je suštinski u tome čar, stavljati sebe u pozicije koje nijesu jednostavne, koje ti prave neku vrstu nelagode i koje te podstiču da istražuješ, da se usavršavaš... Svakako, uvijek treba imati na pameti da u svakom trenutku možeš da se vratiš par koraka unazad, u ono što je već ostvarena sigurnost i što ti niko ne može oduzeti. Bitno je da ne tapkaš u mjestu, već da izazivaš sebe, da pokušaš, pa i da tako stvoriš neku novu sigurnu zonu, pa novu i sve tako iznova.
Koliko na taj način, kroz svoj poziv, istražujete sebe kroz karaktere u koje ulazite i gradite, ili istražujete njih ostavljajući sebe po strani?
To je sve neodvojivo, usko je povezano. Kada kreneš da istražuješ i shvataš ulogu, ti počinješ da istražuješ i samoga sebe i počinješ od nečega što si ti, što bi bio tvoj set reagovanja na određene situacije. Tog trenutka počinješ da upoznaješ drugog sebe, što je mnogo važno i lijepo. Moraš imati izuzetno jaku bazu i temelj, a to je samo i isključivo na tebi. Tu spada upoznavanje sebe i razumijevanje samoga sebe, da bi uvijek imao čemu da se vratiš - samome sebi.
Publika iščekuje i nastavke serija “Državni službenik” i “Besa”. Da li biste otkrili šta nam donose nove sezone?
”Besa” bi trebalo uskoro da se dogodi, a tu su se izdešavale neke zanimljive stvari usljed kojih se i fokus serije malo proširio, ali je veoma interesantna, makar jednako.
Dužnost je umjetnika da seciraju stvari, da budu kritički nastrojeni
Svjedočimo nezavidnoj situaciji u kinematografiji i umjetnosti uopšte, a posebno nakon različitih afera, od seksualnog zlostavljanja, nezadovoljstva ljudi u struci, niskih budžeta... Ipak, i dalje se stvara i radi. Otkud sve to i kako prevazići?
Sve to se dešava zbog sistema koji kaska... Komplikovano je i potrebno je mnogo truda i rada da bi se stvari iščistile. Mislim da je pročišćavanje put kojem treba težiti. Važno je da zdrava sredina bude težnja većine.
Što se tiče konkretno umjetnosti, bavljenje umjetnošću jeste bavljenje društvom u kojem živiš i opominjanje, ukazivanje na stvari, provociranje. Ne vjerujem u apolitičnost ili u apolitičnu umjetnost, niti mislim da je politika nužno samo partija za koju glasaš, već je politika mnogo više od toga. Politika je stvar tvog ličnog identiteta, odnosa prema životu, kolegama, porodici, sebi, prostoru, državi. Politika je mnogo šire od onog svođenja na glasanje, koje nije ključni segment politike. I taj pojam je zamršen, kao i sve drugo. Dužnost je umjetnika da seciraju stvari, da budu kritički nastrojeni. Mora se razvijati svijest o tome zbog čega je umjetnost bitna i zbog čega se mora čuvati. Umjetnost nije profitabilna grana i ona tim više mora da bude nezavisna u sistemu ili sistem mora da stvori tržište za umjetnost. Neophodna nam je i svijest zbog čega je umjetnost neophodna u društvu.
Sa druge strane, budžet za umjetnost određuje vladajuća stranka... Mora biti nepolitička odluka da nam je umjetnost potrebna, ali društvena. Jer je umjetnost okrenuta ka društvu i ljudima, a ne ka poltiici. Ako se umjetnost okrene ka politici onda ona direktno zavisi od političke volje i samim tim su ruke svezane. To je limb u kojem je teško funkcionisati. Zbog toga je važno shvatiti da li nama na ovim prostorima treba ili ne treba umjetnost. Ako nam umjetnost treba onda je moramo štiti, jer je lako uništiva, a primjer toga je upravo situacija sa piraterijom. Kao društvo je moramo štititi, zarad nas samih... Mnogo toga je važno i nije jednostavno to realizovati. U nekim društvima i sistemima umjetnost je prepoznata kao bitna društvena grana koju čuvaju ljudi, a ne politika.
Sve je to kompleksno da bi se kroz jedno pitanje i jedan odgovor dalo nešto konkretno. To je sve mnogo široko, a što se više ulazi u to pitanje sve se više pora otvara, što nije loše, samo treba dovoljno prostora za sve to.
Bonus video:
