Prošlog mjeseca ruski režiser Klim Šipenko i glumica Julija Peresild postali su prva filmska ekipa, dovoljno hrabra da scene za film “The Challenge” (Izazov) snime u svemiru.
Oni su na Međunarodnoj svemirskoj stanici, a uz pomoć astronauta Antona Škaplerovog, tokom 12 dana boravka u svemiru snimili više od 30 sati materijala, prije nego što su se 17. oktobra vratili na zemlju.Tako su uspjeli da pobijede Toma Kruza i Elona Maska koji rade na 200 miliona vrijednoj filmskoj akciji na kojoj rade sa NASA i Space X kompanijom.
O iskustvu rada na filmu koji prati hirurga (Peresild) koja putuje u svemir kako bi operisala i tako spasila astronauta, Šipenko i ruska glumica pričali su ekskluzivno za “Deadline”.
Veoma je ambiciozan korak putovati u svemir kako bi se snimile scene za film. Šta je bila inspiracija za ovaj projekat i kako je putovanje u svemir za vas postalo stvarnost?
Šipenko: To je bio moj san iz djetinjstva. Mnoga djeca u Rusiji sanjaju o odlasku u svemir, a zbog istorijskih činjenica o velikim podvizima Rusije i SSSR-a kada je u pitanju osvajanje svemira. Odrastao sam tokom ‘80-ih, kada su astronauti bili velike zvijezde, ljudi su ih znali po imenima, pa je bilo uobičajno da ruska djeca maštaju da postanu astronauti. Kada mi je ponuđeno da režiram “Saljut-7” (film iz 2017. godine baziran na priči iz 10985, koja prati dva astronauta koji spašavaju istoimenu svemirsku letjelicu) i kada sam počeo da radim na njemu 2015. godine, snimanje u svemiru nije bila opcija. Morali smo da razmišljamo o tome kako da snimimo scene čija se radnja odvija u prostoru bez gravitacije i učinimo ih uvjerljivim.
Neposredno prije premijere ovog filma naš producent je pričao sa svemirskom agencijom i predložio im da me pošalju u svemir tokom premijere kako bi u direktnom prenosu bio prikazan na velikom platnu. Oni su bili zainteresovani, ali nismo imali dovoljno vremena za pripreme. Ipak, “Saljut-7” je odlično prošao kod publike i na internacionalnim festivalima, a čak se i zvanično dopao ruskoj vladi. Nekoliko godina nakon filma, moj producent i ja smo se upoznali sa Konstantinom Ernstom (Direktor ruskog Kanala 1), a mkoji je imao prijedlog za rusku svemirsku agenciju Roscosmos o snimanju igranog filma u svemiru. Rekao mi je da je o tome razmišljao dvadeset godina, pa me je zamolio da napišem scenario i režiram to ostvarenje.
Šta se nalazi u pozadini priče filma “The Challenge”? Kako ste koncipirali priču o putovanju u svemir?
Šipenko: Znao sam da moram da napravim jednostavnu priču sa kojom se svako može povezati. Došao sam na ideju da osoba koja nikada nije ni sanjala da bi mogla putovati u svemir bude pozvana da to učini. Kako će ona reagovati na to? Kako će se pripremiti? Želio sam da sve bude jednostavno, kako bih napravio konekciju sa publikom koja bi pratila junakinju svo vrijeme.
Julija, zašto si prihvatila ulogu?
Peresild: Volim da sebi postavljam izazove i znala sam da je prilika da snimam u svemiru nešto što se doživi jednom u životu. Ne bih imala drugu ponudu za tako nešto. Morala sam da prođem veoma strog proces selekcije, ali sam od starta osjećala da je to uloga za mene. Kada sam se konačno našla u Međunarodnoj svemirskoj stanici, shvatila sam da se osjećam kao kod kuće. To je bilo moje mjesto.
Nisi astronaut, pa je sve, očigledno, bilo veliki izazov za tebe. Možeš li nam otkriti više o samoj pripremi koju si prošla, fizičkoj i psihičkoj?
Peresild: Što se tiče priprema, ne bi bilo prikladno da kažem da je bilo teško ili izazovno. To je bio cijeli Sosmos trening i procedura u njihovom centru. Ono što smo radili tamo poklapalo se sa limitima ljudskog bića. A opet, imali smo sjajne stručnjake koji su nas odlično pripremili.
Šipenko: Imali smo dosta istraživanja. Napisao sam scenario sa mojim koscenaristom Bakurom Bakuradžeom, prije nego što smo se upustili u snimanje. Juliji i meni je trebalo oko četiri mjeseca da se pripremimo ne samo na put u svemir, već da smislimo kako ćemo snimiti film potpuno sami. Taj proces je obuhvatio klasične fizičke pripreme, ali i poznavanje tehnologije koju ćemo koristiti. Gdje će stojati kamera. Gdje će biti svjetlo? Sve to mi je oduzelo puno vremena.
Živi prenos lansiranja rakete u kojoj ste se nalazili je privuklo veliku medijsku pažnju. Šta vam je tada prolazilo kroz glavu? Je li postojala neka vrsta straha?
Šipenko: Zaista nisam osjećao strah, jer sam razmišljao o snimanju filma. To je bilo ono na šta sam se koncentrisao - kako ću raspakovati kameru i slično. Sa druge strane, istorija je pokazala da su nesreće prilikom uzlijetanja rakete rijetko fatalne, pa sam se zbog toga osjećao lagodnije. To što su nas ispratili prijatelji i porodica je donijelo emocije, jer smo se pozdravljali sa njima, ali tako valjda izgleda svaki odlazak u svemir - pozdravljanje i mahanje najbližima.
Peresild: Prije svega, mislila sam na moje ćerke. Mislila sam na njih tokom samog lansiranja, ali i neposredno prije. Ipak, vjerujem u sudbinu i mislim da je svemir prilično bezbjedan. Mislim da je u raketi sigurnije nego u avionu ili možda od hodanja ulicom. Znala sam da su nas pripremili profesionalci. Sa nama je bio Oleg Novitski, tako da sam se osjećala sigurno.
Klim, da li je bilo izazova prilikom rada sa kamerom u prostoru bez gravitacije?
Šipenko: Bila je to potpuno nova tehnika rukovanja kamerom u nultoj gravitaciji, jer nismo imali ni kamermana, pa je trebalo dosta vremena da se sve podesi, jer nije potrebno da držiš kameru u ruci. Ukoliko želiš da pomjeriš kameru dovoljno je da je samo dotakneš i ona će poletjeti u suprotnom pravcu. Ja sam letio oko ekrana kako bih se uvjerio da je sve u kadru. Takođe sam morao da podešavam fokus, što inače rade drugi ljudi. Morao sam da uskladim rad sa svjetlom jer se tamo osvjetljenje mijenja svakih 40 minuta. Na svakih 40 minuta imate novi zalazak, pa tu minutažu morate dobro iskoristiti.
Ne možete sve shvatiti dok se ne nađete gore, jer to u potpunosti mijenja stanje uma - zemlja postaje pod i obrnuto. To je skoro četvorodimenzionalni svijet, pa postoji hiljadu načina da pozicionirate glumca. Takođe sam morao da shvatim i šta su limiti u odnosu na snimanja na Zemlji, jer čak i sa malim budžetom imate dublere na primjer i druge stvari...
Julija, kako je bilo tebi kao glumici? Kako je nedostatak gravitacije uticao na tvoju glumu?
Peresild: Bilo nas je samo dvoje u ekipi, pa je Klim bio puno toga u isto vrijeme. Bio je kamerman, režiser, majstor svjetla... To je značilo i da ja imam više odgovornosti. Bila sam zadužena za kostime, šminku... Morali smo da osiguramo da sve bude u skladu sa scenariom, a u svemiru to nije lako. Uz sve to morate biti veoma pažljivi, jer ako ispustite nešto, teško da ćete ga ponovo naći.
Još jedan izazov je bio kosa, kao ženi, veoma mi se dopao novi osjećaj sa kosom koja lebdi i nisam željela da je vezujem. Koristila sam vrlo malo šminke. U Rusiji važi pravilo da svemir nije za žene, a ja sam željela da razbijem taj mit. Mislim da je upravo suprotno. Kada si u prostoru nulte gravitacije osjećaš ljubav, kao da si vila i veoma je smirujuće. Recite mi više o ljudima koji su bili na Međunarodnoj svemirskoj stanici i njihovim ulogama?
Šipenko: Bili su glumci u filmu. To je bilo još jedno ograničenje. Znao sam da ne mogu da povedem glumce sa sobom, osim Julije, pa sam morao da koristim astronaute koji su igrali sami sebe. Anton Škaplerov mi je na primjer pomagao sa svim što je trebalo. Pomagali su i ostali. Jedan je stajao iza mene i pazio da ne udarim u nešto dok sam se kretao unazad...
Peresild: Jedan od razloga zašto sam bila tužna zbog povratka na Zemlju je što je gore sjajna atmosfera. Gore je sjajna internacionalna ekipa ljudi. Ne postoje granice i svi su jedno. Znam da prate vijesti sa Zemlje redovno, pa ako čitaju ovo želim da ih pozdravim. Nadam se da ću imati priliku da se opet sretnem sa njima.
PREVELA I PRIREDILA: MIRELA ZOGOVIĆ
Bonus video:
