Revija predstava “Beo art” istoimene produkcijske kuće biće zatvorena večeras u Kotoru i to komadom “Crna kutija”. Nakon što je preksinoć odigrana u Nikšiću, a sinoć u Podgorici, predstava iza pera Ane Đoršević biće večeras izveden u Kotoru.
Ovaj komad inspirisan je italijanskim hit filmom “Savršeni stranci” Paola Đenovezea iz 2016. godine, a godinu dana kasnije pod režiserskom palicom Andreja Nosova postavljena je u Beogradskom dramskom pozorištu.
Zajednička večera sedam dugogodišnjih prijatelja pretvara se u okupljanje u kojem zavisnost o modernoj tehnologiji pretvara u igru istine. Pametni mobilni telefoni - razgovori, poruke, komentari na društvenim mrežama svakog od njih, na početku igre radi, postaju svima dostupni, a kako veče odmiče oni otkrivaju koliko malo znaju jedni o drugima. Sve je da li su bliski prijatelji, bračni drugovi ili samci.
Uloga Mikija u ovom komadu povjerena je sprskom glumcu Milošu Petroviću Trojpecu, no u prvoj postavi istu je tumačio Petar Benčina. Pored Trojpeca u predstavi igraju Nataša Marković, Ljubinka Klarić, Ivana Nikolić, Ivan Zarić, Nemanja Andrej Šepetkovski i Aleksandar Vučković.
Trojpeca publika zna po ulogama u serijama “Senke nad Balkanom”, “Tajkun”, “Ubice mog oca”, “Klan”, ali i filmovima “Šišanje”, “Južni vetar”, “Vikend sa ćaletom”. Diplomirao je na Akademiju lepih umetnosti u klasi Nebojše Bradića i Andreja Šepetkovskog, no nakon završenih studija, dok je čekao da mu se ukaže šansa da zaigra u nekom projektu, radio je i druge poslove - bio je pomoćnik na građevinskim poslovima, ali je i završio obuku za fitnes instruktora.
O svemu tome, Miloš Petrović Trojpec priča za Vijesti...
Igrate u predstavi “Crna kutija”, no nijeste bili u prvoj glumačkoj postavi ove predstave. Koga ste zamijenili i jete li imali bojazan kako ćete se uklopiti i hoće li publika prihvatiti Vas kao zamjenu?
Zamijenio sam Petra Benčinu, no nijesam imao nikakvu bojazan. To je uobičajeno u našem poslu - uskakanja i izlaženja iz predstave. Već dugo sam u Beogradskom dramskom pozorištu, pa svi ti ljudi sa kojima igram predstavu “Crna kutija” dosta dugo poznajem. Zato mi je bilo i lakše da se priključim ekipi.
Kakav utisak na Vas ostavlja priča “Crna kutija” i jeste li gledali predstavu i prije nego ste zaigrali u njoj?
Predstavu u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta nijesam gledao, ali jesam film koji je poslužio kao inspiracija za istu. Dramatizovan je tekst i preveden na naš jezik, sveden na neke naše okolnosti, ali je suštinski sve to rađeno po italijanskom filmu. Volim da igram Crnu kutiju, zanimljivo je režirana, brza je, dozvoljava dosta improvizacije. Skoro sam saznao informaciju da je to najobrađivaniji film, jer u raznim zemljama postoje razne izvedbe - da li predstava ili snimljenog materijala za seriju ili film na osnovu tog ostvarena. Ta sama činjenica najbolje govori da je riječ o zanimljivom tekstu jer je u pitanju primjenjiva tema u sadašnje vrijeme.
Kako Vam je legla uloga Mikija i koliko ste se, gradeći istu oslanjali na ono što ste gledali u filmu?
Nije preslikan film. Priča je prilagođena našim okolnostima i podneblju, tako da mi to što sam odgledao film nije puno značilo. Poznavanje teksta kao teksta jeste, kao situacije isto. Kad sam pozvan, nijesam ni imao previše vremena da se za to spremam, niti sam imao mnogo proba, ali mi je legla uloga.
Za razliku od filmova i serija gdje su Vam do sada uglavnom bile dodjeljivane uloge kriminalaca, kakva je situacija u pozorištu? Imate li prostora da kroz te uloge iskažete Vaš glumački talenat?
Za sada više u pozorištu imam prostora da se pokažem, nego kroz filmske i televizijske projekte. Siguran sam da će i to biti u jednom trenutku promijenjeno. Trenutno mi pozorište više dozvolja da da pokažem svoj glumački dijapazon.
U seriji Senke nad Balkanom igrate makroa Stavrea, u seriji Ubice mog oca tjelohranitelja pjevačice Bibe, dok ste u filmu Južni vetar šef obezbjeđenja kriminalca Goluba. Čak i u seriji “Klan” takođe igrate kriminalca, a i u filmu “Vikend sa ćaletom”. Plašite li se da će Vas režiseri svrstati u jedan koš i da ćete doživotno na ekranima igrati ovakve uloge i negativce?
Ne plašim se ničega. To je sastavni dio mog posla. Ne sumnjam da će doći momenat da ću i na malim ekranima uspjeti da dobijem uloge koje će izlaziti iz tog kalupa. Imao sam neke manje role i to i relativno skoro, koje nijesu vezane za kriminalni milje. Generalno jesu do sad bile ove koje navodite. Na početku karijere nemate puno prostora da birate ili da se plašite da ne upadnete u kalup, jer sreća je baviti se poslom za koji ste se školovali i koji ste dosta dugo čekali. Spoznao sam šta znači baviti se poslom koji nije vaš i ne volite da radite. Jednostavno sam srećan, i prihvatam posao svaki koji mi dolazi. Nijesam još došao do momenta da treba da se plašim toga, iako su mi se na filmu i serijama vezali karakteri uglavnom za negativce. Mislim da će doći vrijeme kada ću pokazati da mogu uspješno da igram i drugačije karaktere.
Znači li to da ne postoji uloga koju biste odbili za sad?
Ne, naravno. Odbijao sam i do sad uloge. Iako ulazim u kalup, kad osjetim da mogu nešto novo da pokažem, to ne bih odbio. Kada prepoznam u nečemu da postoji neko “meso”, pa makar i minijaturno, kao na primjer u Južnom vetru, gdje osjetim da mogu nešto da pokažem od svog glumačkog umijeća - to ne odbijam. Ali, nisam neko ko prihvata sve što mu dođe pod ruku. Bitan mi je scenario, ko je reditelj tog projekta. Do sada sam odbio projekte u čiji kvalitet ne vjerujem, i nijesam mnogo brinuo o tome jesu li u kalupu ili ne.
Posljednje vrijeme bilo da su serije ili filmovi u fokusu su krimi priče, a kriminalci su glavne face. S obzirom na to da su upravo glavni glumci (poput recimo Bikovića) idoli mlađih generacija, jesu li ovakve priče i koliko poučne ili čak te tinedjžere mogu ohrabriti da i sami pokušaju da budu dio nekog krimi klana?
O ovom pitanju mogli bismo mnogo da diskutujemo. Filmovi nijesu edukativni program. To su igrani filmovi. Oni se ne puštaju u školama djeci i u sastavu su nekog predmeta da bismo mi mogli da pričamo o tome da li to utiče na klince na taj način. Naravno da se među onima koji gledaju takve filmove nađu i oni koji se “lože” na sve te likove. Pa i ja sam se ložio na Kuma i tako neke filmove, i to ne na način da sam zbog njih htio da budem kriminalac. Meni je u tim filmovima bila fascinantna priča o porodici i ljubavi, odnosu oca prema sinu. Tu mnogo ima više od priče o kriminalu i ne znam zašto se toliko površno gleda. Biković je i sam svjestan toga da ove priče možda utiču na dio mladih, ali on radi i dosta drugih projekata. Recimo, jedan od njih je predstava “Baal” u Beogradskom dramskom pozorištu. Ima on dosta uloga koje su sušta suprotnost onoj gdje igra Maraša. Eto neka djeca će doći da ga vide u toj predstavi koja možda isto nije edukativna, ali je dobro da pogledaju Brehta. Istina je da se posljednjih godina dosta snimaju krimi priče, ali nažalost, to nam je okruženje i realnost i onda ne možete kriviti reditelje, pisce ili glumce koji igraju u takvim projektima. Jednostavno, takvo je naše podneblje. Da nije tog Južnog vetra našao bi se neki drugi uticaj, samo što film ne bi bio naš, niti bi Biković igrao u njemu, pa se onda ni mi ne bismo toliko bavili tom temom.
Ima jedna sjajna šala, napisao je neki momak na mrežama upravo nakon prvog dijela Južnog vetra kako se potegla priča da li film popularizuje kriminal i kako takvi filmovi utiču na djecu da kradu kola. On se našalio i rekao da su on i brat nakon što su odgledali Terminatora “utripovali” da je on Terminator, a brat onaj negativac napravljen od tečnog azota, pa su pošli u toplanu na Novom Beogradu i skočili u topionicu.
Ali svakako, iz ovog Vašeg odgovora lijepo je čuti da u Beogradu tinejdžeri idu i u pozorište, pa makar i zbog Bikovića.
Pozorište nije moderno kod te mlađe generacije. Međutim, u Beogradu se dešavaju te neke stvari u pozorištu, konkretno mislim na Beogradsko dramsko koje sa programom uspijeva da privuče i uopšte pridobije dosta mlađe publike. Nije u tim razmjerama u kojima bi moglo da bude i zbog kojih bismo svi bili srećni. Međutim, ta neka popularnost glumaca može da se na taj način iskoristi, zašto ne.
Mi planiramo, a Bog nam se smije
Jedan ste od rijetkih glumaca koji je nakon završene akademije radio druge poslove. Naime, radili ste kao građevinac, a takođe dobili licencu za fitnes instruktora. Jeste li u tom periodu razmišljali da odustanete od glume i nađete posao od kojeg možete da živite?
Trenerski posao sam i izabrao baš zbog toga. Položio sam licence i krenuo da putujem u Dubai i tamo radim. Međutim, mjesec dana pred odlazak Dragan Bjelogrlić Bjela me je zvao za “Senke nad Balkanom” i od tada kreće sve ono što se dešava. Ima jedna izreka jako dobra - Mi planiramo a Bog nam se smije. I ja sam eto, tako nešto planirao, a Bog je rekao - ne nego će da bude drugačije. To sam i osjećao u duši da će se jednog dana desiti, da ću se baviti glumom. Trenerski posao volim, građevinski nijesam u početku, ali sam kasnije i njega zavolio. Neko sam ko prihvati situaciju u kojoj sam, pa pokušavam da zavolim to što radim. Jedino me to i može zadržati u tom poslu. Kada sam zavolio građevinu, naučio sam dosta toga. Čak i tu imam neke licence.
Trenutno sam samo glumac, ali me čekaju režija i produkcija
Dosta Vaših kolega upušta se i u produkciju i režiju, te sami realizuju i osmišljavaju projekte. Imate li Vi takve ambicije?
Imam i mislim da imam osjećaj za režiju, i da će se i to desiti u jednom momentu. Sad, za produkciju morao bih da budem u malo boljoj poziciji, što finansijskoj, što onoj vezanoj za branšu, pa bih se onda i prihvatio toga. Osjećam da me sve to što ste naveli čeka u jednom trenutku, ali sam trenutno samo glumac i za sad bih se bavio isključivo samo tim poslom. A Bože zdravlja, negdje mislim da će i ovo ostalo doći.
Bonus video:
