Vlaška magija u posljednje vrijeme sve je inspirativnija scenaristima, pa se pominje u sve većem broju filmova i serija.
Najznačajniji projekat koji je ovaj okultni obred pokušao da približi ljudima je serija “Crna svadba”, koja je bila veoma gledana. Ovom fenomenu međutim niko nije pristupio na način kao što je to uradila ekipa koju čine glumac Bane Jevtić koji je glavni protagonista dokumentarca “MAG i ja” i reditelji Milina Trišić i Dušan Vojvodić. Oni su posjetili neke djelove istočne Srbije, gdje izolovano žive grupe ljudi koje praktikuju magijske rituale stare više od hiljadu godina, te pokušali da otkriju na koji sve način “pomažu ljudima”. Njihovo istraživanje trajalo je godinama, pa i ne čudi zašto je dokumentarni film “Mag i ja” privukao toliku pažnju jer ono što su snimili teško da bi ijedan scenarista ili pisac mogao da zapiše i osmisli. Nakon uspješnog prvog, publika je imala priliku da vidi nastavak koji nosi naziv “Magija Medija”, a ovaj trio planira da uskoro predstavi i treći, ujedno završni dio ove trlogije.
Više o svemu tom Bane Jevtić priča za “Vijesti”....
Kako ste došli na ideju da napravite dokumentarac “Mag i ja”?
Na ideju su zapravo došle moje kolege Milina Trišić i Dušan Vojvodić, koji imaju bogato iskustvo u dokumentarnom filmu kao takvom, radeći velike i zanimljive projekte među kojima su Pink Panteri o kradljivcima dijamanata, i “Tajna Dunavskog Vilenjaka” o brodovima u Dunavu tokom Drugog svjetskog rata itd... Priključio sam im se 2013. godine kao koautor i protagonista kada su shvatili da, zapravo, nema mnogo glumaca koji bi se upustili u ono u šta ja jesam. A ideja, sama po sebi, se nameće već jako dugo, jer je tema vrlo atraktivna i egzotična, a zapravo nikad, do našeg filma nije na ovaj način tretirana što istraživački, što filmski.
Koji je bio prvobitni cilj ekipe koja je radila na ovom projektu, šta ste željeli da prikažete?
Cilj je bio da iz samog jezgra vlaške magije demistifikujemo donekle cio taj fenomen, da ga obradimo sa svih aspekata, ali i da prikažemo da skoro ne postoji osoba koja se nekada nije obratila za “pomoć” bijelom ili crnom magu. Željeli smo da prikažemo što više slojeva ljudskog bića koje, u problemu, pribjegava traženju utjehe na mjestu koje bi, na prvi pogled, bilo posljednje od svih mjesta koje pruža pomoć. Takođe smo želeli i da prikažemo kako sve to izgleda iz prvog lica, sa svim mojim impresijama sa konkretnog mjesta gdje se rituali obavljaju.
Koliko dugo su trajale pripreme za snimanje i jeste li se odlučili da posjetite “naučinkovitije” vračare i vračeve, ili Vam je bilo svejedno s obzirom na to da svi oni imaju svoje rituale i način na koji “skidaju magiju”?
Pripreme su trajale dugo, kao i samo snimanje. Cijelom procesu smo posvetili nešto više od sedam godina. Od prvog sastanka i odlaska na lokaciju, do premijere na Martovskom festivalu. S obzirom na to da svi imaju svoje rituale, koji se međusobno razlikuju, željeli smo da snimimo samo najbolje u tom “poslu”, tako da smo uz pomoć insajdera i zahvaljujući upornosti, i došli do najboljih, i uz nebrojene vratolomije - njih i snimili. S obzirom na to da ih u Timočkoj krajini i predjelu Homolja ima preko 200, mi smo obišli pedesetak, a u film ubacili nekoliko najpoznatijih, i prema narodnim govorenjima - najboljih.
Obično kad novinari rade istraživačke tekstove o nadriljekarima, gatarama, vračarama predstavljaju se drugim imenom, često je i “životna priča” zbog koje ih navodno posjećuju izmišljena. Međutim, Vi ste odlučili da im otkrijete svoje ime, čime se bavite... Jeste li se plašili njihove reakcije i potencijalno toga šta bi moglo da Vam se desi nakon posjete njima?
Nismo se plašili, ali smo bili obazrivi. Vrlo suptilno smo im prilazili, obrađivali, koketirali s njima, kako bismo dobili ono što nam treba, a to je sama srž vlaške magije. Ono što nas razlikuje od drugih koji su se bavili ovom temom, jeste to što smo mi, osim istraživača, i filmski radnici. A tu strah ne smije da postoji, tu je bitan dobar i efektan kadar i suštinski dobra priča koju će konzumirati svaki filmski gledalac. Što se mene tiče, koji sam prolazio kroz sve rituale, iskreno sam jedva čekao da se “nešto” dogodi. Straha nije bilo, ali to je već do mene i moje lucidnosti.
Morali ste da pratite ono što Vam kažu i učestvujete u njihovim ritualima. Čak ste kod jedne vračare bili više od osam sati. Koji Vam je momenat tokom snimanja bio najjeziviji?
Osim tog rituala koji jeste trajao više od osam sati, i koji je fizički bio najnaporniji za sprovesti, najteži momenat za mene lično su bili razgovori sa porodicama ljudi koje je ubio Nikola Radosavljević, vinovnika devetostrukog ubistva koje je, kako sam u filmu kaže, počinio “isključivo zbog crne magije”. Najjeziviji momenat je svakako posjeta vračari koja govori sa mrtvima, jer uključuje moj duboki emotivni angažman.
Svi su Vam pričali drugačiju priču - da li je iko od njih išta iz Vašeg života pogodio?
Nije niko, ali i jesu svi. Pojasniću... svi imaju svoj arsenal opštih mjesta koja su primjenjiva na većinu ljudi. Tako da te neke opšte stvari jesu “pogodili”, ali konkretno zapravo ne. Tu smo dolazili u nekakve boks klinčeve, od toga da ja njih navodim na pogrešan put, do toga da oni žele potpuno da mene ubijede u ono u šta je i meni samom teško da povjerujem.
Jeste li istraživali koliki postotak ljudi uopšte vjeruje u magiju?
Nismo radili konkretnu statistiku, ali subjektivni osećaj je da je to negdje oko 90 odsto.
Mnogi nijesu željeli da se snimaju, pa ste morali da se dovijate na razne načine kako biste napravili zapise. Zašto se toliko boje kamere, kad, kako kažu, “pomažu ljudima”?
Boje se iz mnogo razloga - od toga da su nakon velikog medijskog afirmisanja doživjeli progon koji je regulisao zakon. Kamera se boje samo zato i to uslovno rečeno, ali suštinski kameru vole jer su svjesni da im one donose mnogo novih klijenata. A naša dovijanja su izgledala tako što čekamo u kolima dva dana i dvije noći da budemo primljeni, ali i tako što smo pokušali da snimamo olovka-kamerama, ubacivanjem kamere na kvarno čak i pod uslovom da dobijemo tužbu. Svakako nismo željeli da odstupimo i u to ime smo pribjegli svim mogućim sredstvima opstajanja u tom sistemu.
Prvi dio nastao je šest godina prije drugog dijela dokumentarca “Mag i ja”. Zašto ste se napravili toliku pauzu i zašto se nijeste vratili kod istih magova, već ste nastavili priču posjećujući druge vračare?
Zapravo je i drugi dio nastajao paralelno, kad smo shvatili da priču možemo da transponujemo na mnogo širu sliku, i na isti način seciramo medijsku i političku scenu kako domaću tako i globalnu, kako mejnstrim tako i alternativnu. Jesmo se vraćali kod istih magova, to ćete vidjeti u trećem dijelu, ako ga pogledate, ali znam da hoćete, sudeći po dosadašnjoj gledanosti koja je prešla 50 hiljada gledalaca, čime je film obezbijedio sebi status komercijalnog filma, što je apsolutni uspjeh jednog dokumentarca.
Ipak, dokimentarac “Mag i ja” ima najbolji završetak, gdje poslije svih nevjerovatnih priča i rituala, starica koju ste sreli Vam daje najbolji zaključak kompletne priče. Jeste li tokom serijala sretali ljude poput nje, ili je više bilo onih kao što je taksista - ne vjeruje u to, ali ipak ne želi da im se zamjera i ide dalje sa Vama?
Starica koju smo sreli je zapravo starica sa kojom sam razgovarao dugo van kamera, a onda je jedva ubijedio da mi bar dio priče ispriča i kad upalimo kamere. Slažem se da je dala najbolji zaključak, i utisak cijele naše ekipe filma jeste da je zapravo ona naša heroina, a koliko čujemo - trenutno je jako popularna u selu, i uživa u svojoj popularnosti, koju je i te kako zaslužila. Što se tiče takstiste, on je jedan od naših tzv. insajdera, ali i jedan od mnogih iz tih krajeva koji navodno ne vjeruju, ali ipak ide s jedne na drugu lokaciju, uglavnom s klijentima.
Nakon priče o magovima, riješili ste da se u nastavku pozabavite “Magijom medija”. Koliko su upravo mediji doprinijeli tome da ovakvi ljudi izađu iz sjenke, jer jedno vrijeme konstantno su se pojavljuvali, imali svoje emisije na raznim kanalima?
Moć medija je najveća moć na svijetu, budimo iskreni. Ne postoji društvena pojava koju mediji ne mogu da uzdignu do zvijezda ili zgaze u obilnom blatu. Kako su mediji svojevremeno izdigli vračeve iz sjenke, tako ih i održavaju, ali i daju nama priliku da možemo da napravimo ovakav jedan film, slobodno ću reći dobar film.
Kao što spomenuh, drugi dio posvećen je “Magiji medija”. Koliko je bilo teško opravdati uspjeh prvog dijela, i koji se publici više dopao?
Svakako je teško, jer je drugi dio ono što mora da opravda prvi dio. Većini publike se više dopao prvi dio jer smo ga više i reklamirali, samim tim ga je i veći broj vidio, ali postoji znatan broj ljudi, prije svega naučnika i medijskih radnika koji su prvi dio samo preletjeli da bi se dočepali drugog dijela, i njega analizirali, tako da jedva čekam da objedinimo sve zajedno jakim trećim i posljednjim dijelom.
Mediji odavno kreiraju stvarnost, utiču na stavove šire javnosti. Ko ima veću moć - magovi ili mediji?
Mediji evoluiraju, mijenjaju se, postaju hibridni, živimo u vremenu infodemije. S tim u vezi, sada su mediji već i društvene mreže sa svim svojim novim opcijama i kanalima informisanja. Kako kaže jedna sagovornica iz “Magije medija” “Vijest u kojoj nema više od sto mrtvih - više i nije vijest”. Mediji imaju najveću moć, s tim u vezi svaka društvena pojava koju ne obrade mediji - nije se desila. Mediji imaju ogromnu moć, i svakako su, po mom mišljenju, najveće ljudsko čudo koje lebdi iznad svih svjetskih čuda.
Bonus video:
