Dokumentarni film “Laudato Si i psi”, Milene Đukić, prikazan je u okviru 16. Smotre kratke video-forme, koja je krajem decembra održana u Podgorici, uz kratke aktivističke filmove “Sirovo” Katje Jovanović, “Tarik” Danice Kovačević i “Otisak mladosti” Tare Simović, a koji su snimljeni kao rezultat filmske radionice aktivističkog dokumentarnog filma koju je održao Mladen Ivanović.
”Papa Franjo je pozvao na ekološko obraćenje i novi stil života apelujući na vjernike, ali i sve ljude dobre volje da se zauzmu za očuvanje životne sredine. Sutomorski župnik, don Dejan Turza posvećeno radi da pruži svoj doprinos boljem odnosu prema prirodi i zaštiti životinja. Na dan svetog Roka, don Dejan prvi put u Sutomoru organizuje blagoslov kućnih ljubimaca i pasa lutalica”, sinopsis je kratkog ostvarenja Đukić.
Autorka ovog dokumentarnog filma bavi se organizacijom i promocijom kulturnih događaja i manifestacija kao što su Podgorica film festival, Festival dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest, Nagrada mlade publike (Young Audience Award Montenegro), a sarađuje na kreiranju i sporovođenju društveno angažovanih kampanja za nevladine organizacije poput Sigurne ženske kuće.
U razgovoru za “Vijesti” osim o “Laudato SI i psi”, pričala je i kako se prvenstveno zainteresovala za snimanje filmova.
“Tokom studija u Beogradu, 2015. godine sam volontirala na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs. U pitanju je fenomenalan festival i beskrajno sam zahvalna što sam imala priliku da budem dio organizacije, jer mi je to pružilo jedan novi uvid u svijet dokumentarnog filma kroz upoznavanje i razgovore sa brojnim značajnim producentima/kinjama i rediteljima/kama”, pojasnila je ona.
“Par godina kasnije na Fakultetu za kulturu i turizam u Podgorici, imala sam predmete tehnike snimanja i tehnike montaže gdje sam se prvi put i sama oprobala u filmskim vježbama. S obzirom na to da danas svi imamo pametne telefone sa kamerama, na ovim predmetima smo pored važne i zanimljive teorije imali i dosta praktičnih vježbi putem kojih smo savladavali osnove kadriranja i rada na programu Premiere. Iako to tada nisam mogla da pretpostavim, ove vještine su mi bile izuzetno korisne”, nastavlja Đukić.
”Nakon fakulteta počela sam da radim na filmskim festivalima i u organizaciji programa filmske edukacije. Manje ili više posredno, filmom se sve vrijeme bavim. Konačno, kada sam vidjela oglas za školu kratkog dokumentarnog aktivističkog filma odlučila sam da prvi put i sama pokušam da budem autorka”, dodala je ona, a zatim objasnila kako je postala jedna od četiri učesnice projekta Mladena Ivanovića.
”Slučajno sam na Facebooku vidjela oglas za školu i odmah sam se prijavila. U jednom programu su bila spojena dva moja velika interesovanja - film i aktivizam. Obično filmske škole, i formalne i neformalne, imaju auru elitizma što me je uvijek odbijalo. Ova škola je predstavljena nepretenciozno i dostupno svima bez obzira na umjetničke talente ili prethodna iskustva što mi se jako dopalo i ohrabrilo me da se prijavim”, istakla je sagovornica “Vijesti”.
Kako kaže, voljela bi da u budućnosti snimi još dokumentarnih, aktivističkih filmova, a otkriva i zašto.
”Kada malo razmislim, čini mi se da su svi moji omiljeni dokumentarni filmovi manje ili više aktivistički. To ne znači da su oni snimani sa željom da pošalju neku aktivističku poruku ili da utiču na društvo (ili pojedince) na određeni način ali, konačni proizvod - dokumentarni film na kraju to radi”, smatra Đukić.
”Aktivistički potencijal dokumentarnog filma ne mora biti samo u izazivanju velikih promjena u društvu. Dobri dokumentarni filmovi mijenjaju naš svijet i na suptilnije načine, nenametljivo nam pružajući uvid u izazove marginalizovanih osoba, skretanjem pažnje na probleme koji ne izlaze na naslovnicama novina ili jednostavno izazivajući u nama empatiju koja nam je prijeko potrebna. Voljela bih da i sama radim na takvim filmovima”, zaključuje autorka filma “Laudato Si i psi”.
Ona otkriva i kako je nastala ideja da snimi ovo ostvarenje, te koju je poruku njime željela da pošalje.
”U okviru škole prošla sam kroz nekoliko različitih ideja za film. Željela sam da ukažem na problem devastacije kulturnog i prirodnog naslijeđa i počela da radim na filmu o Ratcu. Tokom priprema za snimanje upoznala sam sveštenika don Dejana Turzu koji mi je mnogo pomogao pružajući mi uvid u i dalje žive tradicije i vjerske običaje koje mještani Šušanja i Sutomora i dalje poštuju”, prepričava Đukić.
”Slučajno, kroz razgovor sa don Dejanom saznala sam za običaj blagosiljanja životinja na dan svetog Roka. Don Dejan me je uputio u sam običaj kao i u sopstveni plan da u okviru tog događaja u Sutomoru organizuje prikupljanje sredstava za napuštene životinje. Mislim da nam je većini na tu informaciju prva asocijacija - dokon pop i jariće krsti (iako don Dejan besomučno naglašava da on životinje blagosilja, a ne krsti)”, poručuje ona.
”To me je nagnalo na razmišljanje ne samo o problemu našeg često surovog odnosa prema životinjama već i na problem nerijetko još surovijeg odnosa prema ljudima koji se bore za prava ugroženih. Aktivisti za prava životinja su uglavnom u zajednici okarakterisani kao ‘dokoni popovi’ kojima bi bilo bolje da se bave nečim pametnijim. I da budem sasvim iskrena, s obzirom na to da sama mnogo volim životinje, mislila sam da će sam događaj i snimanje biti izuzetno zanimljivo i zabavno, bez nekih većih planova o poruci koju želim da pošaljem”, iskrena je autorka filma.
”Tako je došlo do samog snimanja, i paralelno sam radila na filmu o Ratcu i filmu o blagosiljanju životinja. Kasnije u montaži sam shvatila da u tom trenutku ne želim da radim na filmu koji ukazuje na devastaciju, nemar, nerazumijevanje i podjele u našem društvu, a priča o Ratcu, na žalost, to trenutno jeste. Toliko smo zatrpani lošim vijestima da sam imala potrebu da za promjenu ukažem na nešto dobro što se dešava”, ističe Đukić.
Snimanje ovog filma, kako kaže, trajalo je svega nekoliko sati, ali je rad u montaži bio višestruko duži - tri mjeseca.
”Na snimanju sam imala pomoć mog momka Ivana Čojbašića koji je po struci reditelj i godinama se profesionalno bavi snimanjem filmova. Takođe, i moja prijateljica Tamara Čurović koja je po struci zapravo pravnica i nema iskustva u filmu mi je dosta praktično pomogla, asistirajući u snimanju zvuka. Snimanje filma je timski rad i ovo iskustvo je bila jedna značajna lekcija jer sam po prirodi više sklona individualnom radu”, odgovara Đukić.
”S obzirom na to da sam na ovom snimanju prvi put imala priliku da i sama snimam profesionalnom filmskom kamerom, glavne prepreke su došle u montaži, jer je dosta materijala bilo neupotrebljivo, ali obzirom na to da sam se zaljubila u snimanje i u međuvremenu dosta naučila, nije mi žao zbog toga, štaviše, drago mi je što nisam samo režirala već i sama uzela kameru u ruke (iako nisam znala čemu služi većina dugmića)”, šaljivo prepričava sagovornica “Vijesti”, koja ističe i pomoć koju je dobila od Ivanovića.
”Mentorska podrška tokom cjelokupnog trajanja škole učinila je da na stvari ne gledam kao na prepreke već kao na zanimljive izazove. Naučila sam da se ne opterećujem greškama već da se fokusiram na ono što je dobro”, tvrdi Đukić, a potom otkriva i kakvi su njeni dalji planovi na polju filma.
”Nastavljam svoj rad na filmskim festivalima i projektima filmske edukacije, a zbog škole dokumentarnog aktivističkog filma imam kako priliku tako i želju da nastavim da se bavim snimanjem dokumentarnih filmova”, kaže ona.
”Trenutno istražujem nekoliko tema za kratke dokumentarne filmove i planiram da ih snimim tokom 2022. godine. Posebno se radujem i radu u produkciji jednog dugometražnog dokumentarnog i jednog kratkog igranog filma mladih crnogorskih autorki”, nagovijestila je Đukić.
Kako mali čovjek, malom akcijom doprinosi velikoj promjeni
Kako kaže Đukić, tokom montaže njenog filma, trudila se da uobliči jednu priču koja će ukazati kako jedan mali čovjek u malom mjestu, jednom malom akcijom može doprinositi velikoj promjeni koja nam je potrebna na globalnom nivou.
”Don Dejan nije izazvao globalnu ekološku revoluciju, ali je uticao na sve nas koji smo ga upoznali da budemo makar mrvu obzirniji, pažljiviji i ljubazniji prema životinjama i ljudima oko sebe. Mislim da je to najznačajniji vid aktivizma”, smatra ona.
Na pitanje koliko je zadovoljna reakcijama publike, ali i krajnjim rezultatom odgovara: “Prezadovoljna”.
”Svjesna sam grešaka u filmu i brojnih stvari koje sam mogla da uradim bolje. Ipak se trudim da se time ne opterećujem, jer sam srećna što sam film uspjela da završim i znam koliko sam naučila kroz sam proces snimanja i montaže. Reakcije publike su bile divne, ljudima uglavnom nije bilo pretjerano stalo do nekih tehničkih grešaka koje su mene mučile. Drago mi je kad čujem da je nekome film bio zabavan i smiješan, jer sam se pribojavala da li ću uspjeti da prenesem specifičan humor na pravi način”, priznaje ona.
Bonus video:
