Novo ostvarenje režisera Marka Sopića, film “Ključ” još prije prikazivanja zainteresovao je publiku. Naime, najavljen je kao srpska verzija “Da Vinčijevog koda”, a donosi priču o borbi za sveto istorijsko blago.
Legenda kaže da se u skrivenom blagu cara Despota Stefana nalazi veoma vrijedna Vizantijska relikvija - Konstantinovo blago. Ovu relikviju, koja predstavlja simbol vrhunske moći, želi da posjeduje tajna organizacija katoličke crkve, koja smatra da im ovo istorijsko blago oduvijek pripada. Za taj zadatak spremna je da angažuje i mafijaškog bosa kojeg tumači Branimir Popović i njegovu “vojsku” i da aktivira svoje ljude koji se nalaze u svim strukturama društva, uključujući i policiju.
Ključ koji vodi do blaga vjekovima iz generacije u generaciju štite Vitezovi Reda Zmaja, koji ulogu čuvara nasljeđuju od svojih predaka. Glavna ženska uloga povjerena je Sonji Kolačarić koja igra profesorku istorije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zbog svog znanja postaje meta mafije, a prati je policija dok se oko nje se dešavaju ubistva… Vrtlog događaja zahvata i njen intimni život, a na putu do saznanja da je porijeklom, nasljedno postala Vitez Reda Zmaja i da je u amanet dobila čuvanje tajne Konstantinovog blaga, zaljubljuje se u čovjeka za koga ne zna da li je njen zaštitnik ili potencijalni ubica.
Pored Branimira Popovića i Sonje Kolačarić u ostvarenju između ostalih igraju i Radivoje Raša Bukvić, Mirko Vlahović, Rastko Janković, Ljubomir Ljuba Bandović, a “Ključ” je ujedno i posljednji film preminulog glumca Borisa Komnenića.
O tome kako je bilo na snimanju, ali i o očekivanjima, podršci kulturnih institucija za Vijesti priča režiser Marko Sopić...
Vaš film “Ključ” još prije samog prikazivanja okarakterisan je kao domaći “Da Vinčijev kod”. Hoće li takva poređenja uticati na očekivanja publike? Koliko su ovakve klasifikacije uopšte dobre za jedno novo ostvarenje?
Moram da kažem da sam ja prvi put ovo poređenje čuo nedavno, kada je počela kampanja. Znam da je ideja produkcije bila, kada smo imali prve razgovore, da se napravi film u Bondovskom maniru. To je meni od samog početka bilo vrlo inspirativno i izazovno. E sada, oko uticaja takvih poređenja i klasifikacija zaista nisam razmišljao, uglavnom sam se do posljednjeg sata bavio scenama na unapređenju samog filma i utiska koji ostavlja. Moje mišljenje je da svako poređenje ograničava, jer svaki film ima neku svoju vrijednost koju nosi i koja je specifična za taj film. Ne bih rekao, ako me pitate, da je ovo naš odgovor na “Da Vinčijev kod”. Ali, ako uzmemo u obzir da se kod nas ovakvi filmovi ne snimaju tako često, onda je vjerovatno za kampanju neko smislio da bi bilo dobro to poređenje kako bi se publici predstavilo šta bi mogla da očekuje.
Šta je Vas kao režisera osvojilo dok ste čitali scenario i presudilo da uzmete i režirate “Ključ”?
Pa kao što sam već rekao, produkcija, koja je pokrenula ovaj projekat i prije nego što sam ja pozvan, mi je saopštila da želi da radi “bondovski” film. Pročitao sam scenario koji se nije baš poklapao sa takvim namjerama produkcije. Prvo se, nakon što sam prihvatio ovaj izazov, prionulo u rad na scenariju. Mene je definitivno prelomilo u odluci da se bavim ovim filmom upravo želja da napravim nešto (na nivou likova, samih kadrova i slike) što liči na filmove kakve sam gledao i volio od djetinjstva, pa sve do danas. Mogu reći da je određeni stepen kreativne slobode koji sam dogovorio sa produkcijom na samom početku nešto što je bilo najvažnije prilikom donošenja moje odluke. U nekim odlukama i dramaturškim rješenjima mnogo mi je pomogla istoričarka umjetnosti Branka Ivanić. Ona mi je i otkrila crkvu u Goroviču, koja ima veliki istorijski i duhovni značaj, a i povezana je sa pričom. Koristim ovu priliku da joj se iskreno zahvalim.
Glavne uloge povjerene su Sonji Kolačarić i Raši Bukviću. Jeste li od starta njih vidjeli u glavnim ulogama, ili ste ipak za glumačke podjele organizovali kastinge?
Uglavnom smo pravili kasting, za većinu likova u filmu. Ali za Sonju Kolačarić i Rašu Bukvića sam bio siguran od početka. Njih jako dobro poznajem još od studija na FDU krajem prošlog vijeka, a i nakon toga sam pratio njihov rad, tako da sam znao da su oni sjajan izbor za likove Vere i Nenada. Drago mi je što je produkcija imala razumijevanje za ovu moju odluku. Zadovoljan sam što sam imao priliku da radim sa meni veoma dragim ljudima i mislim da je to bila dobra odluka. Drago mi je i što sam sa nekim glumcima prvi put sarađivao (Branislav Popović, Mirko Vlahović, Isidora Građanin, pokojni Boris Komnenić) i moram da napomenem da mi je bilo pravo uživanje da radim sa njima. Nadam se da je ovo osjećanje uzajamno, jer je svakom reditelju komunikacija sa glumcima i rad sa njima upravo nešto što je osnova svakog dramskog djela.
Snimano je na dosta lokacija, između ostalog i u Crnoj Gori. Je li zbog toga snimanje duže trajalo?
Da. Snimano je na sjajnim lokacijama. Na primjer, Bokokotorski zaliv: ulice Kotora, pa onda crkva u Perastu, Oplenac na Topoli, Manastir Manasija, crkva u Goroviču… Zahvaljujem se cijeloj ekipi koja nam je pomagala na snimanju u Crnoj Gori, koji su učinili rad na ovom filmu ugodnijim i ljepšim. Sjajno mi je bilo to iskustvo, ali sa druge strane mislim da je upravo to nešto što je pravilo velike pauze između snimajućih blokova, jer je trebalo obezbijediti lokacije i pripremiti dolazak ekipe. Mislim da je to jedna od kompleksnosti rada na ovakvom filmu u našim uslovima. To je jedan od razloga zašto je film dugo sniman, definitivno.
Koliko poznajem domaću kinematografiju, čini mi se da ovakvih priča nije do sad bilo kod nas. Koliko su one zanimljive ministarstvima, filmskim centrima i uopšte kulturnim ustanovama na čije konkurse se i dobijaju sredstva za ovakve projekte?
Pa moram reći da je ovaj film snimljen bez ikakve pomoći državnih kulturnih institucija. Producenti su pokrenuli projekat i uspjeli su da zainteresuju sponzore da ovaj film nekako i sprovedu do kraja. Svakako mislim da bi bilo mnogo lakše da je postojala podrška nekog od postojećih fondova, ali to je nešto čime se u ovakvoj vrsti filma bave producenti uglavnom.
Plan je bio da se film predstavi još 2020. godine. Šta je toliko odložilo njegovo prikazivanje, jeste li zbog korone čekali “neka bolja vremena”?
Pa korona je samo jedan od faktora. Posljednje snimanje je bilo organizovano na Oplencu i u Goroviču prošlog ljeta. Tada je zapravo završeno snimanje i onda je još malo vremena bilo potrebno za postprodukciju. Svakako da je i sam rad, kao i kasnije odluke o distribuciji, bio otežan zbog poznate situacije u vezi sa pandemijom. Mislim da je sada to nešto na šta smo se već navikli jer svi imamo proživljena iskustva vezana za koronu.
Zadovoljstvo što je film gotov jače od straha zbog piraterije
Iako domaći filmovi uvijek budu izbor publike u bioskopima, aktuelna pandemija je sve to stopirala. Mnoge Vaše kolege koje su prošle godine prezentovali filmove borili su se sa piraterijom. Jeste li razmišljali kako ćete Vi izaći na kraj sa neovlašćenim kopiranjem i prikazivanjem filma?
Moram priznati da nisam imao vremena da se bavim razmišljanjem o pirateriji. Skoro do same premijere, kao što sam već rekao, bio sam posvećen završavanju i poboljšanju zvuka i slike u ovom filmu. Odmah nakon premijere sam odlučio malo da se opustim. Znate, kada nakon toliko vremena film napokon izađe i krene da živi svoj život, prva reakcija je nevjerica. Jedan period života je završen - period u kojem smo moje drage kolege i ja preživjeli i doživjeli svakojake i lijepe i neprijatne stvari - tako da je zadovoljstvo dominantan osjećaj koji još nije dopustio nekakvim brigama prostor da uđu. Zadovoljstvo da smo uspjeli da završimo posao do kraja i da imamo rezultat sa kojim smo zadovoljni.
Bonus video:
