Scenarista, reditelj, pisac Obrad Nenezić voli da kroz svoja djela preispituje i zamisli javnost. Ima ekipu sa kojom već godinama sarađuje i samo je proširuje, a ne voli da režira tuđa djela. Trenutno radi na scenariju za projektu “Čemer”, a otkriva u razgovoru za Vijesti kakve filmove i sam voli da gleda.
Omiljeni domaći film?
”U ime naroda” Živka Nikolića. Nije naknadna pamet, jer sam još na akademiji o njemu pisao eseje, kritike i analize. Možda nijesu samo u pitanju filmski razlozi, već aktuelnost filmske priče. Osjećaj filmskog divljenja, ali i gadosti, koje mi taj film oduvijek i jednako budi - u odnosu na bit i suštinu čovjeka, koju nikada prije nijesam doživio, vjerovatno jer me se mentalitetski tiče. Namjerno kažem mentalitetski. U ovoj zemlji više niko nije politički nevin, ni naivan. A to me se kao angažovanog stvaraoca itekako tiče. A umjetnost koja se gledaoca ne tiče, nije umjetnost, već neko privatno i intimno djelo autora, za sopstvene potrebe.
A strani?
Ne mogu da se odlučim… Ajde ovako - “E.T.”, za mene dječaka; “Hrabro srce”, za mene tinejdžera iz mitomanske sredine iz koje sam ponikao; “Let iznad kukavičjeg gnijezda” za čovjeka koji se buni i otkriva, interno i eksterno; “Forest gamp” za odraslog čovjeka već, koji pokušava da razumije i razluči život i estetiku; “Odiseja u svemiru” za čovjeka koji misli da zna šta je film i šta je život… Opus istraživača Larsa fon Trira za uzgrednog konzumenta koji spoznaje da je estetika filma nepregledno polje nesvjesnog, bez obzira na sva iskušenja novih medija… “Put na mjesec” Žorža Melijesa iz 1902.g, gdje nas još nema, a davno smo pošli… I još stotine drugih…
Film koji pamtiš iz djetinjstva?
”Kekec”, jedno divno djelo jugoslovenskog filma za djecu. I danas tvrdim da je taj film bolja verzija svih igranih i animiranih verzija čuvene “Hajdi”.
Takođe, neka kasnija ostvarenja hrvatske i jugoslovenske televizije iz mog djetinjstva su mi u izuzetnom sjećanju, kao na primjer serija “Jelenko” Obrada Gluščevića. Tek sam mnogo kasnije saznao da je muziku radio Arsen Dedić, što je samo popravilo utisak. Potom, kako da zaboravim sve Diznijeve neprolazne igrane i animirane filmove, pa avanture Toma Sojera i Haklberi Fina; “Bijeli očnjak”, “Togo”, “Zov divljine” koji sam ponovo sa zadovoljstvom odgledao prije neku noć sa Čarlstonom Hestonom u naslovnoj ulozi… Branko Ćopić… i njegovi ekranizovani junaci… neponovljivi… Međutim, nikad nijesam shvatio da je “Gospodar muva” štivo i film za djecu. To je jedini gorak ukus umjetnosti iz djetinjstva.
Film koji si najviše puta gledao?
Najviše? Možda “Bilo jednom u Americi”… i možda vesterne Serđa Leonea i Džona Forda da uporedim koji su bolji i djelotvorniji na nas filmske stvaraoce (da ne zalazim u istoriju i teoriju filma što sam morao da učim, svidjelo mi se ili ne, a i tamo ima svega). Obojica su itekako djelovali na klasičnu i modernu evropsku i jugoslovensku kinematografiju, priznali to ili ne... Onda nešto od Kjubrika, Skorsezea, Ridlija Skota, nešto od Linča i Kopole, intimnog Spilberga, Malika, Stouna, matorog Istvuda ili “ludog” Kurosave,… Pod uticajem prvog pomenutog filma sam napisao svoj prvi scenario za televizijsku seriju “Šetači po mjesecu” koji je dobio nagradu TVCG davne 2000. godine, a kasnije sam prema scenariju napisao istoimeni roman, a po drugim filmovima sam učio. Dvadeseti vijek je bukvar i čitanka filma - i što se tiče scenarija, i kadra, i režije i montaže i glume… Ima sijaset izvanrednih filmova koji su kandidati za “Oskara” i za druge nagrade, koje redovno pratim i gledam, ali bih se raspisao, pa nek ostane na ovim prvim utiscima…
Film koji te je razočarao?
Svaki u kome je očigledno stvaralac kompjuter, režim ili dogma, a čovjek tek nadgradnja. Danas imate korporacije i režime koji vam daju i zadnji cent za posljednji pamflet ili kompjuterske programe koji vam nacrtaju kompletan “storibord” interesa… No, možda će me demantovati era društvenih i video igrica. Vidjećemo kolike su mogućnosti digitalnog vremena, ali i recepcije i percepcije savremenog čovjeka.
Koji ti se scenario za film posebno dopao?
Pa, scenario je igrao veoma važnu ulogu za vrijeme razvoja i dominacije nijemog filma, iako nije bilo zvuka i dijaloga. I tada i danas sve je počivalo na tekstualnom predlošku, koji, opet, nije obavezan… ali samo u nekim tzv. eksperimentalnim filmovima. U “pravom” filmu scenario i “gvozdena” knjiga snimanja je i dan-danas temelj. Neko je morao napisati sinopsis ili tritment, da ne pominjemo scenario. Scenario je važan element, jer na njemu počiva konstrukcija i “arhitektura” za režiju, glumu, kameru i montažu. Beninjijev “Život je lijep” (inspirisan knjigom “Na kraju, pobijedio sam Hitlera…”) školski je primjer dobrog scenarija. Stvoriti virtuelni svijet i život, zadatak je filma.
Takođe, film nije imitacija života, već simulacija, koju Beninji, ali i ostali majstori filma znaju i koriste. Volim odvajkada scenarije Polanskog i Vudija Alena, pa onda scenarije Pekinpoa, prvih Tarantinovih filmova ili danas izuzetne scenarije za filmove Gaja Ričija… Recimo, odličan je scenario “U raljama života” Rajka Grlića i Dubravke Ugrešić; pa djelimično neki scenariji Mihića ili Mirka Kovača i Zafranovića u zajedničkim filmovima… Kad bih odabrao jedan scenario, kao scenarista bih se ogriješio o hiljade drugih.
Na kinematografiju koje zemlje treba posebno obratiti pažnju?
SAD uvijek (jer je Amerika zemlja filma, i, jer, definitivno, novac i kvantitet daju kvalitet), Francuzi i Italijani kroz vrijeme… ta njihova eksperimentalnost je divljenja vrijedna. Francuzi dominiraju nekoliko godina, a onda me vrati neki italijanski film na fabrička podešavanja… Njihova kinomatografija je neposredna, ne znam da li je neko prije tako nazvao, ali je ja tako doživljavam. Skandinavci, Bliski Istok i Rusi posljednjih decenija, Turci… I već se ogriješih jer ne pomenuh južnokorejskog “Parazita”, koji je svojevrsna abeceda savremenog filma, sa svim vrlinama i manama…
Pogrešno je podcijeniti bilo koju nacionalnu kinematografiju. Svi imamo neku braću Limijer, Ajzeštajna, Bazena, Hičkoka, Formana, Almodovara ili Larsa fon Trira… Kako Hičkok reče: film je život bez njegovih dosadnih djelova. A svi imamo živote…
Kojeg bi glumca volio da angažuješ u svom filmu?
Postoji jedna priča, ne znam je li istinita, da je na isto pitanje Živko Nikolić odgovorio: “Kad ne mogu da angažujem Marlona Branda, onda je Petar Božović najbolji od svih sa kojima sam radio”. Od onih sam stvaralaca koji je kroz godine stvorio ekipu koju ne mijenjam, ali dopunjavam bazu. Ne samo sa glumcima, tu su scenografi, kostimografi, snimatelji, tonci… sa kojima iz sata u sat, iz dana u dan - stvaramo naredno djelo. Stvaraocima je čitav život radni dan. To je proces - maraton, koji se iz djela u djelo unapređuje. To je povjerenje.
Film koji te je rasplakao?
Kao profesionalac katkad progutam knedlu, ali obično ne plačem, jer sam proklet pa tokom gledanja filma više učim nego što doživljavam katarzu.
Imaš li omiljeni žanr?
Mislim da je žanrovski film danas “elitistička” vrsta filma. Odani su mu samo filmofili. Autori su prevazišli žanrove i podredili ih svojim poetikama. Uzimaju ono što im se dopada i što im treba da pojačaju utisak na gledaoca. I sam sam to uradio u filmovima “Balkanska braća” i “As pik”… kao i novom scenariju za film “Čemer”, ali o tom potom.
Koji žanr izbjegavaš?
Parodije. Taj žanr mislim da ima etički problem, ukoliko parodija nije usmjerena na propagandne političke filmove… onda, tek, sa zadovoljstvom odgledam.
Dosta knjiga je ekranizovano. Koja filmska adaptacija je ostavila poseban utisak na tebe?
Pa vjerovatno je to “Kum” po knjizi Maria Puza. To treba istaći jer je taj filmski serijal rijedak primjer da je nadrastao tekstualni predložak. Inače, ne volim filmske adaptacije klasične i dobre književnosti. Ne volim ni u pozorištu. Sve smo više svjedoci da se antologijska imena ime autora i djela uzimaju kao markentiški potezi, a ne kao čitanje nekog novog djela, jer od djela ne ostane ništa, osim autor i naslov… a to je loš marketing za savremenog konzumenta koji ne čita, već gleda putem digitalnih medija sve što mu se plasira u “skraćenoj” i tzv. dobronamjernoj” verziji, koja se pretvori u potrošački proizvod.
Koju filmsku priču bi volio da postaviš na daske koje život znače?
Pošto sam radio pozorišne adaptacije za dva djela Danila Kiša: “Grobnica za Borisa Davidoviča” i “Mehanički lavovi”, iako ne režiram tuđa djela, već samo svoja, to je, možda, jedina prilika koju ne bih propustio, bilo u televizijskoj, bilo u filmskoj verziji… ali bih ih spojio i radio kao jedinstveno filmsko djelo.
Omiljena scena iz nekog filma?
Scena plesa iz filma “Jovana Lukina” već pomenutog Živka Nikolića, koja je čista filmska poezija. Ta scena je divan omaž ženskoj i filmskoj estetici.
Voliš li dokumentarce?
Često se pitam šta je postalo komercijalnije - igrani ili dokumentarni film? Ko tu igra igru? I koju? Nijesam od onih da trče da vide sve - sad i odmah, pa sam vrlo obazriv. “Treptači svemira, zapisi o zatvorskoj ludnici”, Božidara Kalezića, film je koji me emotivno dirnuo još davno, a, nešto što sam skoro sa zadovoljstvom odgledao, među rukovetom onog što se nudi na svim platformama, a što bih preporučio, svakako je makedonski film “Zemlja meda” (Kotevska/Stefanov)… Nijedan od filmova nema zadnje namjere, već ljudske.
Koji si posljednji film odgledao u bioskopu?
”Elegija lovora”, prije desetak dana.
Idem povremeno u bioskop, ali priznajem da sam postao filmski komforista, pa koristim blagodeti interneta i televizije. Mislim da je šamar, koji su dobili film i bioskop od digitalnog vremena, bio neophodan da se filmadžije spuste na zemlju… Poslije filmske trake i analogne tehnologije koje su bile nefunkcionalne i skupe - digitalna tehnologija je pružila priliku da se lakše snimaju filmovi, ali su ljudi koji odlučuju, potpomognuti onim drugima iz medija, zadržali aroganciju i bezobrazno visoke cijene i uslove snimanja, distribucije i konzumacije filma… Odnosno, htjeli su sve da promijene osim sebe i svoje interese... do jedne ure. Kao i umjetnička kritika, uostalom kroz decenije i vjekove. No, izgleda da je došlo novo vrijeme i nova pravila… koja će se opet mijenjati… nadam se na dobrobit filma.
Ne volim muziku koja smeta filmu
Film koji ima najbolju muziku?
Prilika je da se sjetim Zorana Simjanovića, izvanrednog kompozitora filmske muzike, koji je radio muziku za sijaset jugoslovenskih antologisjkih filmova, a sa kojim sam imao sreću da sarađujem, i koji je uvrstio moje dvije pjesme na njegovom CD filmske muzike iz filma “Balkanska braća”. Iskreno, ne volim muziku koja smeta filmu. Kao što ne volim knjigu u kojoj je ilustracija dominantna… ili strip, u kojem je tekst pretenciozan. Ne volim pozorište u kome dominiraju reflektor i mikseta, jer oni nijesu iskonski pozorišni elementi, već novokomponovani. Muzika mora da bude u funkciji filma. Da gura radnju naprijed, a emociju u dubinu i širinu lika i filma, onda je to pravi odnos.
Animacija mi je uvijek bila bliska
Gledaš li animirane filmove i koji ti je omiljeni?
Kao čovjek koji je odrastao na stripovima, animacija mi je uvijek bila bliska. Takođe, kao zemljak jednog oskarovca - Dušana Vukotića, i filmadžija, ne propuštam priliku da odgledam nešto što se nudi na televizijama i internetu. Ali je ta ponuda prilično siromašna za odrasle (ovdje ne računam filmove koji se služe animacijom kao sporednim elementom). No, ne propuštam priliku da kupim DVD na sajmovima, u knjižarama ili marketima gdje se nudi sijaset animiranih filmova za djecu, koji su izvanrednom nivou: “Alfa”, “Kralj lavova”, “Pinokio”, “Mali princ”… Takođe, na televizijama i YouTube servisu gledam sve što se može naći, od Sunđer Boba do Simpsonovih…
Bonus video:
