Zahvaljujući pandemiji koja je na izdisaju, mnogi su se okrenuli prirodi. Ima i onih koji su gradsku gužvu zamijenili životom na selu, a sve je više mladih koji se odlučuju da se vrate selu.
Jedan od onih koji slobodno vrijeme provedi u Fundini, mjestu odakle su njegovi preci, je i nekadašnji novinar Filip Rašović. Zato je odlučio da kroz svoj prvi dokumentarac “Primjeri - Fundina” približi ljudima kako se u njegovom selu živjelo nekad, a kako mještani istog vrijeme provode danas...
Prije godinu dana publici si predstavio prvi dokumentarac iz serijala “Primjeri”, o selu Fundina. Koliko ti je to što si i sam porijekom sa Fundine olakšalo da napraviš priču o svom selu?
Za Fundinu me vežu neka od najupečatljivijih sjećanja iz djetinjstva. Kako vodim porijeklo iz tog sela, cijelog života upoznajem njegove specifičnosti, što me je i navelo da za temu svog prvog dokumentarnog filma izaberem upravo Fundinu.
Ono što je karakteristično za Fundinu je da u tom selu žive pripadnici tri vjere, ali da se bez obzira na sve što su proživjeli vjekovima i dalje odlično slažu. Za ovakve priče i primjere u današnje vrijeme kad se ni brat s bratom ne slaže, je li bilo malo samo dio emisije, a da se nabroji sve ono što su stanovnici Fundine prošli?
Pored prirode koja je puna kontrasta, gdje su kamen i plodna zemlja u suživotu, bilo mi je interesantno kako se razlike između ljudi različitih nacionalnih i vjerskih identiteta u Fundini ne primjećuju. Naprotiv, složni odnosi su ojačani međusobnim prijateljstvima, brakovima i kumstvima.
No, priča sa Fundine donijela je i neke istorijske podatke. Jedan dio dokumentarca pominje se 14. 8. 1876. kada se dogodila bitka na Fundini. Jesi li se i koliko vodio istorijskim podacima, ili si prosto prepustio da priču pričaju stanovnici Fundine koji su o tome slušali od svojih đedova i prađedova?
Prilikom pravljenja filma sam se vodio isključivo pričama koje su pričali stanovnici mog sela. Kako oni kažu, o samoj važnosti bitke se malo učilo u školama i istorijski podaci su se prenosili uglavnom usmenim putem, pa sam se u filmu “Primjeri Fundina” i ja fokusirao na priče mještana.
Na ovo selo osvrnuo si se i kroz njegove prirodne ljepote. No sve ovo bilo je dovoljno tek da zagolica maštu gledalaca. Misliš li da se na ovakav način mogu popularizovati mjesta koja su blizu grada, a koja nude potpuno drugačiji ugođalj, prirodu, mir, čist vazduh? Koji je bio tvoj motiv kad si se odlučio da napraviš ovaj dokumentarac? Jesi li se i sam uvjerio u neke ljepote poput cvijeta pčelica koji je rijedak, a raste i u Findini?
Primarni motiv za pravljenje dokumentarca bila je želja da u svijet filma uđem kroz upoznavanje sebe i svojih korijena. Mislim da je dobro da se ovakvim i sličnim projektima skrene pažnja na mjesta koja se nalaze nedaleko od grada, širom Crne Gore, a takođe je važno biti svjestan značaja očuvanja prirode. Nijesam imao priliku da vidim pčelice - o tim rijetkim i fascinantnih biljkama sam saznao od jednog od mojih sagovornika, Budimira Rašovića, koji krije njihovu lokaciju da bi ostale netaknute.
S obzirom na to da si sve sam radio, koliko je bilo teško naći sagovornike, jer mnogi koji nijesu javne ličnosti imaju tremu od javnog nastupa?
Većinu sagovornika sam poznavao od ranije, a sam tok snimanja filma je išao u pravcu otvorenog i srdačnog razgovora, tako da nisam primijetio da je iko od mojih sagovornika imao takve barijere. Takođe, ljudi u Kučima su odavno poznati kao vješti govornici, što je bila još jedna olakšavajuća okolnost.
Planirao si da nastaviš serijal “Primjeri”. Koje je naredno selo koje ćeš predstaviti i jesu li u pitanju i dalje Kuči ili ćeš se baviti i ljepotama nekih drugih krajeva?
Za sad sam i dalje okrenut Kučima. Tokom prošlog ljeta sam razgovarao sa mještanima Kučkih k
orita, kao i onima koji tamo borave u svojim vikendicama. Razgovarali smo o stočarskoj tradiciji, kao i o ljepotama tog selanu kojima ljudi mogu da uživaju danas. Većinu materijala sam snimio, tako da je film sada u fazi postprodukcije.
Šta si i sam snimajući ove dokumentarce saznao o svom rodnom kraju?
Nadam se da sam ovim primjerom možda inspirisao još nekoga da se bavi svojim krajem na ovaj način. Time bi se shvatilo da mještani, koliko god vole svoju njivu ili izvore, nijesu svjesni da je to nedovoljno iskorišćeno blago za bolji život.
Ovakvi projekti nijesu za široke narodne mase. Koliko su zainteresovani mediji za ovakve serijale i mogu li se od institucija obezbijediti sredstva za ovakve projekte koji itekako mogu biti korisni i za promociju jedne zemlje?
Prvi film “Primjeri Fundina” dobio je finansijsku podršku Fonda za manjine. Veoma sam zadovoljan finalnim rezultatom tog cjelokupnog projekta. Za drugi film nisam dobio finansijsku podršku, ali vjerujem da će, uz prethodno iskustvo, rezultat možda biti i još bolji. Za buduće projekte se nadam podršci institucija da bih mogao da realizujem projekte na još bolji način.
Priča o Darku Vujoševiću najemotivniji dio dokumentarca
U ovom dokumentarcu nisi se osvrnuo samo da hraborst predaka, već si pomenuo i Darka Vujoševića heroja koji je prije nekoliko godina poginuo spasavajući jednu porodicu. Je li ovo bio najemotivniji dio snimanja i za tebe? Koliko je bilo teško nagovoriti porodicu da priča i o tome i koliko je bitno da se ovakvi ljudi i njihovi gestovi ne zaborave?
Ovaj dio snimanja filma je za mene bio najemotivniji dio cijelog procesa. Na dan kada se desila nesreća, sa Darkom je u čamcu bila i moja sestra koja je svjedok tog događaja. Samo podsjećanje na tu tragediju je bilo vrlo emotivno i teško. Sa porodicom Vujošević smo u kumovskim odnosima i jako mi je teško pala vijest o Darku. Bol i tugu dok su govorili Darkovi roditelji i brat nikada neću zaboraviti i jako sam im zahvalan što su pristali da budu moji sagovornici u filmu.
Bonus video:
