Troj Kotsur već nekoliko dana funkcioniše sa samo sat vremena sna, ali snagu mu daje euforija nakon osvojenog Oskara za najbolju mušku sporednu ulogu u filmu “CODA”, piše Variety.
Zahvaljujući tom priznanju njegovo ime ostaće upisano u istoriji filma, jer je prvi gluvi glumac koji je osvoji Oskara, a jedino je Marli Mejtlin, njegovoj partnerki iz filma “CODA”, to pošlo za rukom 1987. godine, kada je nagrađena za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu “Children of a Lesser God”.
Kotsur (53) tumači lik ribolovca Frenka Rosija, a do tada je kao pozorišni glumac bio gotovo nepoznat u Holivudu.
U razgovoru za Variety magazin, Kotsur kroz suze odgovara na pitanje koliko mu znači Oskar priznanje.
”Bio sam tako umoran zbog finansijskih problema koje sam imao tokom proteklih godina. Sada, osvajanjem ove nagrade mi je spasilo život, karijeru, porodicu. Dosta puta sam rizikovao, a da nije bilo svih ovih nominacija i nagrada, ne znam šta bi se desilo”, iskren je on.
”Vjerovatno bih radio u restoranu brze hrane ili pakovao namirnice u kese u marketima”, dodaje Kotsur koji je prije Oskara za istu ulogu osvojio BAFTA, Critics Choice i SAG nagrade.
Putovanje ekipe filma “CODA” (skraćenica za dijete gluvih roditelja), a u kojem je u centru pažnje Rubi (Emilija Džouns) koja želi da se posveti svojoj velikoj ljubavi - muzici, ali i da pomogne porodičnom biznisu koji propada, počelo je na Sundance festivalu u januaru 2021. godine.
Uloga u ovom filmu dovela ga je i do predsjednika SAD-a Džoa Bajdena.
”Nikada neću zaboraviti stisak njegove ruke i načina na koji me je smjestio u svoju stolicu u njegovom Ovalnom kabinetu. Osjećao sam se kao VIP”, prisjetio se glumac, koji nije ni sanjao da će kao dijete bivšeg policajca koji je nakon nesreće paralizovan, doći do tog momenta u životu.
O svom ocu Kotsur je pričao i u govoru nakon preuzimanja Oskara, a suze same kreću kada ponovo počinje tu porodičnu priču.
”Imao je isti smisao za humor, isti način na koji govori, ali više nije mogao da koristi znakovni jezik. U potpunosti smo igubili komunikaciju”, prisjeća se Kotsur kojeg mnogi nazivaju Morganom Frimenom zajednice gluvih.
”Ja sam gluv... Pa šta? Šta mogu da uradim po tom pitanju? Mogu i dalje da igram golf, da kampujem, vodim ljubav... moj otac nije mogao. Nije čak bio u stanju ni sam da jede. Ali me je naučio šta je žrtvovanje i hrabrost”, ističe glumac.
Mnogi se nadaju da će upravo on donijeti promjene u Holivudu, koji bi mogao nuditi više angažmana ljudima iz njegove zajednice nakon što je osvojio Oskara, ali Kotsur se plaši da bi sve moglo ostati isto.
U razgovoru za Variety, oskarovac je pričao i o filmu “CODA”, svom životu, ali i tome kako je zbog crtanih junaka Toma i Džerija poželio da bude glumac.
Šta za tebe znači iskustvo koje ti je donio film “CODA”?
Zadivljujuće je doći do ove tačke. Naš film je dotakao veliki broj ljudi. Veoma sam ponosan na to. To je zaista bilo bogato iskustvo za mene.
Sjećaš li se prvoga dana na setu filma “CODA”?
Prvog dana snimanja sjećam se da sam se sreo sa svim članovima ekipe i da su svi bili nervozni, jer nisu znali kako da komuniciraju ili rade sa gluvim glumcem. Sjećam se te tenzije koja je bila veoma čudna. A onda smo sjeli u čamac i zaputili se ka otvorenom moru. Mislili su da mi je potreban dubler, jer je veoma opasno imati gluvog glumca u ribarskom čamcu. A onda su vidjeli da smo se svi veoma brzo snašli i da smo dobro. Tako da su otkazali dublere.
Kada je tvoja porodica saznala da ne čuješ?
Kada sam imao samo deset mjeseci. Moja majka je čistila kuću i ispustila je neke šerpe i tiganje koji su napravili veliku buku. Ja sam bio na podu i nisam reagovao. Samo sam nastavio da se igram. Moja majka je odmah posumnjala da nešto nije u redu. Napravila je još buke. Stala je iza mene i udarala šerpama, a ja se nisam okrenuo prema njoj. Smijao sam se i igrao. Poveli su me kod doktora koji je ustanovio da sam gluv. Moja porodica je bila prestravljena. Kako će izaći na kraj sa gluvim djetetom? Bili su veoma uplašeni. Moram naglasiti da je to bilo ‘60-ih godina prošlog vijeka. Nisu znali šta raditi sa gluvim djetetom. Ali moja porodica je u narednim godinama naučila puno toga. Moj otac mi je rekao da je znakovni jezik veoma lijep i da je to poklon svijetu koji svi moraju da vide.
Bilo je veoma lijepo vidjeti mog oca koji prepoznaje ljepotu znakovnog jezika. Danas se osjećam blagoslovenim što sam bio dio porodice koja čuje, jer su me naučili kako da ostvarim interakciju sa svijetom koji čuje, a ja sam njih naučio puno toga o kulturi zajednice gluvih. Imali smo mogućnost da razmjenjujemo iskustva kulture i dva jezika.
Jedan od najdirljivijih momenata bio je tvoj govor prilikom preuzimanja Oskara kada si govorio o svom ocu i njegovoj paralizi. Možeš li nam otkriti više o njemu?
Moj otac je moj heroj. Naučio je znakovni jezik tokom mog odrastanja. Vodio me je na golf, skijanje u vodi, na kampovanja... A onda se desila ta automobilska nesreća. Ja sam imao 17 godina i to je bilo nekoliko mjeseci prije moje mature. Udario ga je pijani vozač. Njegov automobil se prevrnuo nekoliko puta, a tijelo mu je ispalo kroz šoferšajbnu. On je bio šef policije, a kada su njegove kolege došle da izvrše uviđaj i povele ga u bolnicu, bio je veoma blizu smrti. Bio je paralizovan od vrata na dolje, ali njegov um je ostao jak. Imao je isti smisao za humor, isti način na koji govori, ali više nije mogao da koristi znakovni jezik. Odjednom je morao biti u kolicima. Morali smo napraviti velike izmjene u našoj porodici. Morao bih da tražim mojoj majci ili braći da mi pokazuju znakovnim jezikom šta govori. Nekada je pokušavao da koristi olovku ili tastaturu. Čekao bih nekoliko minuta da vidim šta želi da mi kaže. Bilo je izazovno komunicirati sa njim, ali bio je veoma strpljiv.
Kontroverzna tema u zajednici gluvih je kohlearni implant. Jeste li u tvojoj porodici razmišljali nekada o tome?
To je zaista osjetljivo pitanje. Ovdje mogu iznijeti samo svoje mišljenje. Najbitnija stvar za gluvu djecu je da su njihovi roditelji uključeni u njihov život i obraćaju pažnju na njihove potrebe. Nekada roditelji ne žele da uče znakovni jezik. Žele da poprave gluvo dijete i omoguće mu da čuje. Zapravo mu kažu - govori mojim jezikom. Ali gdje je tu njihov identitet?
Moj otac me je svake godine pitao, dok sam imao 12 ili 13 godina, a ja sam uvijek odgovarao - ne. Cijenio sam to što mi je otac dozvolio da sam biram svoj identitet i zato sam srećan onim što jesam. Zašto bih se mijenjano i prilagođavao svijetu i patio? Ovo sam ja. Ja sam gluv čovjek, a vremenom naučiš da komuniciraš sa ljudima i oni sa tobom. Bio sam strpljiv sa ostatkom svijeta, sada je vrijeme da oni budu strpljivi sa mnom. Mislim da je znakovni jezik prelijep. Imamo toliko jezika na planeti. A mi možemo ćaskati ispod vode, kroz stakleni prozor... Sve su to benefiti znakovnog jezika.
Sjećaš li se momenta kada si poželio da budeš glumac?
Kada sam bio mali gledao sam crtane filmove, uglavnom “Tom i Džeri”, jer nisu imali dijaloge. To su samo mačka i miš koji se jure okolo. Narednog dana bih ušao u školski autobus, a do škole za gluve smo putovali više od sat vremena, pa bih ostaloj djeci prepričavao šta sam gledao dan ranije. Neka djeca u to vrijeme nisu imala televizor. Dijelio sam priču o Tomu i Džeriju i nikada neću zaboraviti sjaj u njihovim očima, njihove reakcije i smijeh. Osjećao sam se veoma dobro zbog toga. Tada mi je kliknulo. Želio sam da nastavim da se tako osjećam. To me je dovelo do pozorišne glume, a zatim televizije i filma. Uvijek je bio sjajan osjećaj vidjeti publiku kako reaguje. Samo me je to zanimalo.
Film “CODA” je premijeru imao na Sandens festivalu gdje je prodat za 25 miliona dolara, što je najveća cijena za festivalski film. Jesi li dobio nešto od tog novca?
Nadam se da ću moći da kupim novi automobil. Zaista sam oduševljen što su uložili toliki novac u naš film. To znači da su prepoznali značaj i vrijednost našeg rada, ali i priče i pozitivne poruke. Jasno mi je zašto su donijeli tu odluku. Osjetili su da je naš film vrijedan i evo gdje smo danas. Zaista sam ponosan.
Jesi li raspoložen za nastavak filma “CODA” ili preseljenje likova na male ekrane?
Ako bismo imali istu glumačku postavu, onda da. Bio bih raspoložen. Imamo zaista jedinstvenu priču koju možemo da ispričamo mnogima. Mi smo disfunkcionalna porodica. Ali van te disfunkcionalnosti tu su i lijepe priče.
Oskar traje samo jednu noć. Neki, uključujući i režiserku “CODA” filma, Sian Heder, plaše se da to neće donijeti značajnije promjene u Holivudu. Da li se i ti tako osjećaš?
Ne, ja ne žalim za ničim. Mislim da ljudi u Holivudu imaju strah. Bio sam strpljiv sa Holivudom. Moramo nastaviti da pomijeramo granice. Sjećam se da je Sian bila uplašena prvog dana snimanja oko uspjeha filma, a ja sam je uvjeravao da će se to desiti. Pogledajte šta se desilo.
Šta ti je ponuđeo sljedeće kada su u pitanju angažmani u Holivudu?
Tu je nekoliko akciono-avanturističkih scenarija, ali i nekih istorijskih ličnosti. Imamo veoma bogatu istoriju u zajednici gluvih. Imamo tragedije, uspjehe, ali niko ne zna za te priče. Ignorisali su nas veoma dugo. Želim da prenesem to bogatstvo.
Bonus video:
