Dejvis: Bolje razumijem siromaštvo od većine ljudi

Svi su radili na tome da nas oblikuju u savršene bijele glumce. Oni su postavljali standard, kao da su bolji od nas. Ja sam crnkinja sa dubokim glasom. Šta god radila, koliko god trenirala, kada izađem napolje ljudi će me i dalje vidjeti kao crnkinju sa dubokim glasom

6150 pregleda 1 komentar(a)
Vajola Dejvis, Foto: Reuters
Vajola Dejvis, Foto: Reuters

Kao i mnogi drugi širom svijeta i američka glumica Vajola Dejvis tokom “lockdowna” zbog korona virusa tražila je nešto čime će prekartiti vrijeme, a u tome joj je najviše pomoglo pisanje. Sebi je postavljala egzistencijalna pitanja poput: Ko sam ja? Šta moj život predstavlja?

”Izgubila sam um tokom pandemije. Samo sam lutala bezciljno po svojoj kući”, prisjeća se uz osmijeh Dejvis u intervjuu za Guardian, dodajući da se njeno pisanje iz tog perioda pretočilo u memoare pod nazivom “Finding Me”, a koji će biti objavljeni 26. aprila.

Pisanje na knjizi na kratko je zaustavila zbog rada na filmovima “The First Lady” u kojem tumači bivšu prvu damu Sjedinjenih Američkih Država Mišel Obamu, ali i istorijske drame “Kingdom of Dahomey”.

”Kada postanete mirni, tihi, ostavite sve drugo, tada se vaš život nađe u fokusu. Ipak, nije samo pandemija uticala na mene. MIslim da je sve to počelo da se dešava kada je moja karijera krenula uzlaznom putanjom. U početku sam samo bila uzbuđena. Ali ono što vam niko ne govori o tome šta se dešava kada si na vrhu je koliko te to košta, koliki je pritisak, odgovornost...”, objašnjava glumica.

”Osjećaš se kao da si pronašao nešto što voliš da radiš, a onda dođeš do nivoa gdje je praznina, pitaš se šta tvoj život znači... Morala sam da se vratim na početak svog života, da se prisjetim svojih priča, da pronađem svoj dom i sebe. Jer sam bila izgubljena”, zaključuje Dejvis, koja je 2016. godine osvojila Oskara za sporednu žensku ulogu u filmu “Fences”.

Tada je postala prva Afro-Amerikanka koja je osvojila Oskara, Toni i Emi, ali i crna glumica za najviše nominacija u istoriji Oskara, dok ju je New York Times svrstao na listu najvećih glumaca 21. vijeka.

Kako kaže, da nije njenog supruga Džulijusa Tenona i kćerke Genezis, pehare bi držala u podrumu.

”NIsu moj stil, jednostavno su previše. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije da ne pogledam u Oskar i kažem sebi - ovo je impresivno. Veoma sam zahvalna, ali ne možete živjeti samo od toga. Čim siđete sa bine nakon što preuzmete statuu zapitate se - šta sad?”, ističe ona.

U svojim memoarima, Dejvis se prisjeća djetinjstva, a sebe opisuje kao djevojčicu sa pocijepanim čarapama i u prevelikim cipelama koju je na putu od škole do kuće uvijek jurila grupa rasistički nastrojenih dječaka. Živjela je veoma siromašno sa majkom i četiri sestre.

”Bolje razumijem siromaštvo od većine ljudi, pa ne romatizujem tako nešto. Znam kako izgleda kada si lišen svega, a još bolje kako je živjeti bez saosjećanja drugih. Vidjela sam drugu stranu života, što je potpuno suprotno od sjedenja na koktel žurkama i pričanja o siromaštvu. To je kao da pričate o Pikasovim slikama. Ja sam imala stolicu u prvom redu na izložbi”, slikovito je opisala Dejvis.

Pored svega toga, glumica je imala i oca nasilnika, koji bi često pod dejstvom alkohola tukao i djecu i svoju suprugu.

”Moja starija sestra Deloris i ja bi bježale od traume kada bi prebijao mamu koja bi vrištala, glumeći da smo bogate bijele žene sa Beverli Hilsa, sa velikim nakitom i malim čivavama”, piše u memoarima Dejvis, koja se osvrće i na seksualno uznemiravanje.

Vajola Dejvis
foto: Reuters

Na setu serije “How To Get Away With Murder” imala je priliku da radi sa Siseli Tajson, kojoj se dugo divila, pa je upravo sa njom pričala o seksualnom zlostavljanju.

”To se dešava svim ženama. To je naša kletva. To se desilo mojoj majci, ali i njenoj majci. Imam 56 godina i većina žena koje sam upoznala, a upoznala sam zaista puno ljudi u svom životu, bilo je na neki način seksualno uznemiravano. To možete zaključiti na osnovu njihovog ponašanja, partnera koje biraju, načina na koji komuniciraju. To je kao tajna koja polako izlazi na vidjelo, a tajne su destruktivne. To su nuspojave srama i traume, a to zlostavljače čini srećnim”, ističe Dejvis.

Nakon svega što je proživjela u djetinjstvu morala je da se izbori u Holivudu, gdje statistike pokazuju da je oko 90 odsto glumaca nezapošljeno, a samo 2 odsto njih mogu živjeti od tog posla. Kao crna glumica šanse za uspjeh su joj bile još manje.

”Scenarija su bila takva da si za ulogu morala biti ili crna verzija bijelog ideala ili bijelkinja”, tvrdi ona.

”Ne postoji pravilo kako uloga treba biti odigrana. Koji god lik da dobijem odigraću ga drugačije od svojih bijelih koleginica, jer sam drugačija. Moj glas je drugačiji. Govorili su mi da je previše dubok. Mislila sam da za mene nema mjesta. Imam širok nos, debele usne, tamnu kožu...”, prisjeća se Dejvis, koja je u 42. godini dobila ulogu gospođe MIler u filmskoj adaptaciji predstave “Doubt”, uz Meril Strip i Filipa Sejmora Hofmana.

Tih osam minuta omogućilo joj je nominaciju za Oskara i otvorilo joj vrata Holivuda. Prije toga je već osvojila Toni, ali se borila za dobijanje novih uloga, jer sve što joj je nuđeno bili su likovi majki koje su zavisne o narkoticima, a “uloge lijepih žena” nisu joj nuđene čak ni kada su producenti bili crnci.

Njena prva glavna uloga bila je u seriji “How To Get Away With Murder”, gdje je igrala pravnicu i profesorku Analis Kiting. Ulogu je prihvatila pod uslovom da joj u prvoj sezoni dozvole da skine periku.

”Moramo doći do tačke kada serija prikazuje samo ljudsko biće i čovjeka”, obrazložila je ona.

Ipak, kada je dobila ulogu bivše prve dame Sjedinjenih Američkih Država, Mišel Obame, bila je kako sama kaže prestrašena, jer je brinula kako će supruga Baraka Obame reagovati na njenu glumu u “The First Lady”.

Kako bi se pripremila za ulogu gledala je dokumentarac “Becoming” čak 22 puta, odslušala više od stotinu emisija, a provela je dosta vremena i sa Mišel, te pročitala knjigu koju su napisali ona i Barak.

”Ono što mislim o MIšel se razlikuje od mišljenja ostalih ljudi, mislim da je ona zdrava. Ona je zdravo ljudsko biće, jer je odrasla u okruženju gdje je oduvijek bila primijećena i cijenjena. Možda zato što sam tokom svog života puno vremena provela sa umjetnicima, ljudima koji su preživjeli traume, uključujući i mene samu, bilo mi je veoma interesantno da igram nekoga ko je potpuno zdrav”, smatra Dejvis.

Ali kao najdražu ulogu ipak izdvaja majku Džejmsa Brauna u “Get On Up”, gdje je na setu igrala sa Čedvikom Buzmanom.

”Uživala sam radeći u Misisipiju. Voljela sam Čedvika. Bio je sjajan”, prisjetila se ona, a zatim podijelila savjet za mlađe crne kolege.

”Da bi razbili generacijsku kletvu moramo postati svjesni sebe, dijeliti svoje priče generacijama iza nas. Mislim da je to razlog zašto radimo tako naporno. Mi smo motivisani traumama, ali i činjenicom da ako stanemo na neki način nismo vrijedni. To nije istina. Vrijedni ste od svog rođenja”, poručuje Dejvis, koja je glumačku karijeru počela u školi Juiliard kasnih ‘80-ih.

”Bilo je naporno slušati i gledati bijelce, goste koji su predavali glumu. Bijeli projekti, bijeli likovi, evropski pristup radu, način govora, glas, pokret... Svi su radili na tome da nas oblikuju u savršene bijele glumce. Oni su postavljali standard, kao da su bolji od nas. Ja sam crnkinja sa dubokim glasom. Šta god radila, koliko god trenirala, kada izađem napolje ljudi će me i dalje vidjeti kao crnkinju sa dubokim glasom. A kada dobijem ponude za filmove i serije one će biti bazirane na mom izgledu. Morala sam da se pomirim sa tim, ali i da priznam da je mnogo klasika u kojima nikada neću igrati”, ispričala je glumica.

”Tokom školovanja obilježavali smo dan Martina Lutera Kinga i ja sam uvijek govorila na otvaranju. Prve godine sam izašla na scenu i ispričala priču o robu sa Kariba. Uvijek je uspijevao da pobjegne, ali bi ga svaki put uhvatili i pretukli. Na kraju, odlučili su da ga zaustave tako što će ubiti drugog roba i mrtvo tijelo zavezati na njegova leđa. Natjerali su ga da rade sa tijelom vezanim za sebe, da spava sa njim, da jede. Onda je snažni rob počeo da gubi apetit, njegovo tijelo se inficiralo, da bi na kraju umro. Pitala sam ljude u sali koliko je crnaca ovdje koji se osjećaju kao da je mrtvo tijelo vezano za njih. Koliko njih pokušava da živi u kulturi koja nas vuče ka dnu?”, prepričala je Dejvis.

”Zavladala je tišina. Ja sam ispričala svoju istinu. To je bila istina kao rezultat svega što se na mene bacalo godinama. Odjednom borila sam se za sebe. Nakon toga, svake godine sam se borila da dobijem svaki mogući projekat, svaku moguću ulogu”, nadovezala se glumica.

Bonus video: