Gojko Berkuljan crnogorskoj i regionalnoj publici poznat je po filmu “Iskra”, ali i režiranju muzičkih spotova od kojih se izdvajaju oni za predstavnike Crne Gore na Eurosongu, Vanju Radovanovica i Vladanu.
Ovoga puta, u razgovoru za “Vijesti” je izdvojio svoje omiljene domace i inostrane filmove, ostvarenje koje bi volio da je on režirao, kao i onaj koji po njemu nije zaslužio Oskara.
Film koji pamtiš kao prvi koji si pogledao?
Teško da mogu da se sjetim prvog filma koji sam pogledao, koliko god se trudio da to uradim. Ipak, sjećam se filma koji sam kao dijete non-stop gledao, a to je bio Spilbergov “E.T.”. Sjećam se da je neko od poznanika mojih roditelja za nas djecu napravio VHS kopiju filma koji se tada povremeno prikazivao na Rai Uno. Čak se sjećam i reklamnih blokova koji su ostali zabilježeni na tom snimku. Kada sada uzmem u obzir taj društveno-politički haos koji je buktio početkom devedesetih, mi smo tada kao djeca, zahvaljujući roditeljima, a ponekad i pirateriji, imali taj luksuz da uživamo u nekim lijepim stvarima uz pomoć kojih nam je djetinjstvo ostalo sačuvano od raznovrshin užasa koji činili tadašnju zbilju.
Najbolji crnogorski/regionalni film?
Mislim da ne mogu sebi dati toliku slobodu da presudim koji to film zaslužuje titulu naboljeg, ali mogu pobrojati nekoliko njih koje zaista volim i cijenim.
Sobzirom na to da sam rodom sa Cetinja, neodvojivo me neke stvari vežu za taj ambijent, a jedna on tih je definitivno kratki dokumentarni film “900 ruku” Branislava Bastaća iz 1964. godine. Sjećam se kada sam ga kao student po prvi put pogledao. Bio sam očaran tim divnim, pitkim, promišljenim, zanatski savršenim, inteligentnim i često ironičnim pristupom, gdje se reditelj vješto poigravo sa određenim društvenim pojavama koje su se tada u javnom diskursu glorifikovale i idealizovale.
Kada su pitanju recentniji crnogorski filmovi, jedan koji je meni veoma drag je “Igla ispod praga” reditelja Ivana Marinovića. Ovaj film je ostvario nešto što baš i nije učestala praksa na našim prostorima, a to je komunikativnost s gledaocem, a da u tom procesu ni u jednom trenutku nije narušen ili žrtvovan umjetnički rediteljski pristup.
”Klopka” Srdana Golubovića je jedan od onih filmova koji me, dok sam još bio gimnazijalac, ubijedio u neminovno kvalitetnu budućnost regionalne kinematografije.
Za kraj, film koji pretjerano često volim da preporučujem ljudima, do te mjere da postajem krajnje nepodnošljiv, je “H-8” Nikole Tanhofera. Film je nastao 1958. godine, ali po izuzetnim scenarističkim zahvatima i kreativnom reditljeskom pristu, odaje utisak vanvremenskog djela. Način na koji se reditelj poigrava sa pažnjom gledaoca i na koji sve vrijeme gradi napetost je u stilu najvećih svjetskih majstora sedme umjetnosti. Da je ovaj film nastao na američkom tlu tokom pedesetih godina prošlog vijeka, siguran sam da bi danas uživao status svjetski priznatog klasika.
Omiljeni inostrani film?
S obzirom na to da se ukusi i afiniteti mijenjanju kako vrijeme prolazi, zaista vjerujem da je nemoguće imati omiljeni film. Ipak, postoje filmovi kojima sam oduvijek cijenio i kojima sam se uvijek rado vraćao. Na svako ponovno gledanje, kako vrijeme prolazi, tako uvijek otkrivam nešto novo. “Kratki film o ubijanju” Krištofa Kišlovskog ću uvijek s jednakim divljenjem gledati. Pored njega, tu je i “Z” Koste Gavrasa, kao i “Memories of Murder” korejskog reditelja Bong Džun-ho. S obzirom na to da sam oduvijek bio veliki ljubitelj naučne fantastike, posebnu dozu poštovanja imam prema kratkometražnom filmu “La Jetée” Krisa Markera.
Vjerujem da je to jedno od najinteresantnijih kinematografskih poigravanja sa konceptom putovanja kroz vrijeme. Naravno, ova lista ne može da prođe i bez animiranih remek - djela kao što su “Paprika” Satoši Kona i Mijazakijevog “Spirited Away”.
Film koji si najviše puta gledao?
Mislim da je u pitanju “Monty Python and the Holy Grail” i svaki put to radim s jednakom dozom uživanja. Iskreno, dok sada odgovaram, ponovo mi se javlja želja da isti još jednom pogledam.
Koji film je precijenjen?
Plašim se da je mnogo takvih filmova. Priznajem, iako i sam konzumiram stvari iza kojih stoji Marvel i ponekad uživam gledajući njihove filmove i serije, zaista smatram da je većina stvari koje tako manijakalno proizvode najjednostavnija vrsta zabave koja realno ne posjeduje nikakvu umjetničku vrijednost i samim tim većina njihovih proizvoda je opasno precijenjena.
Film koji te je rasplakao?
Nijesam osoba koja ima tako primjetne i jake emotivne reakcije, ali jedan film je uradio nešto što ni sam nijesam znao da je moguće i opasno me emotivno uzdrmao, a to je dokumentarac “Dear Zachary: A Letter to a Son About His Father”.
Omiljeni žanr?
Pa generalno smatram nebitnim kojem žanru neki film pripada sve dok isti zadovoljava određene kriterijume kvaliteta. E sad, to što subjektivno smatram kvalitetnim, nekada objektivno i nije, ali to mi nije od presudnog značaja sve dok određeno djelo meni kao gledaocu nudi neku vrstu novog audio-vizuelnog, emotivnog i intelektualnog iskustva. Bitno je da djelo na neki način komunicira sa mnom. Kada govorimo o komunikaciji između djela i mene kao gledaoca, sebe jedino smatram opasno limitiranim kada je mjuzikl u pitanju. Uprkos trudu, jednostavno sam indiferentan prema tom žanru.
Koji žanr ne voliš?
Gore možete pronaći odgovor na ovo pitanje.
Najbolja adaptacija romana?
Izuzetno je teško dati konkretan odgovor na ovo pitanje, jer je mnogo izuzetnih književnih djela po kojima su nastali nezaboravni filmovi, koji su sami po sebi predstavljali raznovrsne prekretnice u svjetskoj kinematografji. Samo neki od tih su: “Blade Runner” Ridlija Skota je, “Fahrenheit 451” Fransoa Trifoa, “2001: A Space Odyssey” Stenlija Kjubrika (iako su knjiga i film istovremeno nastajali), kao i njegovi “Shining” i “Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb”, “Solaris” Andreja Tarkovskog, “One Flew Over the Cuckoo’s Nest” Miloša Formana, “The Silence of the Lambs” Džonatana Demija, “Rosemary’s Baby” Romana Polanskog, trilogija “Lord of the Rings” Pitera Džeksona, “The Conformist” Bernarda Bertolučija, “Once Upon a Time in America” Serđa Leonea i, naravno, “The Godfather” Frensisa Forda Kopole.
Iako naredna dva filma nijesu nastali po romanima, već po kratkim pričama, nesporno je da su u pitanju djela koja su ostavila naizbrisiv trag u istoriji filma, a to su: animirani film “Grave of the Fireflies” koji je režirao Isao Takahata i, naravno, “Rashomon” remek-djelo Akire Kurosave.
Koji film bi volio da si ti režirao?
Postoje filmovi, posebno klasici, kojima se divim i koje posmatram s enormnom dozom poštovanja, ali nikad nijesam pomislio kako bih volio da sam neki od tih fimova režirao, jer čak i maštanje tog tipa volim da držim u nekim malo skromnijim okvirima.
Ako sam već ljubomoran na neko djelo, onda neka je to djelo makar teorijski i produkciono izvodljivo u granicama naših krajnje ograničenih uslova. Ukoliko bih već morao da biram film na koji sam ljubomoran i koji bih možda, u nekoj paralelnoj stvarnosti, želio da režiram, onda je to vjerovatno danski film “The Guilty” švedskog reditelja Gustava Mulera. Kroz to djelo se na veoma inteligentan način dokazuje to famozno “less is more” pravilo.
Omiljena scena iz nekog filma?
Kako je posljednjih godina došlo do nenormalne hiperprodukcije na planu svjetske kinematografije, a posebno od kada su striming servisi zavladali cijelom zemaljskom kuglom, sve manje i manje pamtim šta sam sve gledao. Ipak, u tom moru stvari koje se veoma lako zaboravljaju i brišu iz pamćenja, postoji nekoliko scena koje iskreno volim i za koje vjerujem da su zauvijek urezane u mom sjećanju. Prva je scena vođenja ljubavi iz filma “Don’t look now” Nikolasa Roeaga, koja je ujedno i jedna od vjerovatno najljepših ljubavnih scena u istoriji filma.
Druga koju sam uvijek sa divljenjem gledao je scena u crkvi tokom božićne mise iz filma “The Hunt” Tomasa Vinterberga. Koliko god puta je gledao, nikada ne ostanem indiferentan, već uvijek kod mene izazove specifičnu emotivnu reakciju.
Koji si posljednji film pogledao?
Prije nekoliko dana sam ponovo pogledao “The Last Black Man in San Francisco”. Dosta je da kažem da svaki film iza kojeg stoji A24 apsolutno vrijedi pogledati.
Najgori film koji je osvojio Oskara?
Teško da mogu bilo koji film kategorizovati kao najgori, i smatram da bi to bilo krajnje neukusno. “Titanic” Džejmsa Kamerona je jedan od onih filmova o kojima se uvijek mnogo pričalo, često sa nevjerovatnom dozom fascinacije, kako od strane kritike, tako i od strane publike. Uprkos tome, prema tom filmu sam oduvijek bio poprilično indiferentan. Nekako mi je uvijek bilo žao što je te godine osvojio Oskara, a ne npr. “Good Will Hunting” ili još bolje “L.A. Confidential”. Naravno, ne sjećam se te ceremonije dodjele Oskara jer sam bio još uvijek mali, ali od kada sam malo porastao i postao svjestan ko je sve bio u najužem krugu za nagradu za najbolji, nekako imam taj čudni osjećaj da je počinjena velika nepravda.
Najbolji dječji film?
”My Neighbor Totoro” Hajaa Mijazakija. Možda nije najbolji, ali ga ja neizmjerno volim. Da se ne lažemo, obožavam svaki film koji potpisuje Hajao Mijazaki.
Bonus video:
