Pisanje se može i ovako definisati: pretakanje u riječi onih slika u glavi koje otkrivaju istinu ispod svih laži. Takvu jednu sliku, kada iskoči, treba držati pred sobom, kao uspomenu dijaprojektovanu na zidu.
Muškarac u bademantilu, na primjer.
Mekani, ružičasti trbuh, viri kroz labavo zapojasan bademantil, svileni ili od frotira. Oko njega uvijek nešto šljapka; šljapkaju krupna stopala po skupom, ugrijanom mozaiku, šljapkaju usne, u njima cigara, mokra od pare i tuširanja. On radi, naporno radi, nervira se, stvara i dok se njeguje, potrebna mu je . . . Masaža!
Odmah znamo: negativan lik.
Užitak nije potpun dok lik ne dobije željenu masažu, tek će se tada osjetiti sigurnim, zadovoljenim, kao što je to bio u majčinim rukama, u ručnik uvijena beba nakon kupanja. Taj pomiješani osjećaj moći i sigurnosti; topline. Od toga malo šta može biti bolje. A neko se oko toga pobrinuo, neko ko sve oprašta i prihvata - majka. Žena koja radi za njega.
Ovdje mislim prvenstveno na Harvija Vajnštajna, no lik poput ovog prisutan je u svakoj industriji. Koliko poslodavaca više ili manje suptilno ucjenjuje svoje radnice tom prokletom masažom, koju mogu otići i platiti profesionalnim maserima i maserkama, stvarno se opustiti, pobijediti bol u ramenu ili preponi? No, nije u tome rješenje. Traženjem masaže od zaposlenice koja je došla potpisati ugovor, a šefa je zatekla u badematilu - neugodno joj je, razmišlja hoće li pristati ili izgubiti posao, glas joj drhti - seksualna želja skoči na vrh željometra. Ovo je, izgleda, jedan od najmoćnijih afrodizijaka: poniženje. Sprovode ga oni koji ga najviše zavređuju, i to duboko u sebi prepoznaju. I sam je Vajnštajn za pripadnike svog svijeta izjavio da mu se '...oni svi gade jer su od svih ljudi kojima treba laskati odabrali baš mene.'
Jedan je Vajnštajnov veoma poznati kolega rekao, za jednu jednako veliku zvijezdu: “Čak i ona, tako poznata i slavna, sve bi uradila za ulogu; tako su grozne, uradile bi sve, čak i meni”.
No, nemojmo ipak žaliti ove mogule, koji očito sami sebe duboko preziru.
Od žena koje za njih rade, oni u najmanju ruku traže masaže; od muškaraca - bezuvjetnu odanost.
Baš kao i kod nedavno preminulog i masovno ožaljenog Hjua Hefnera, pisci, redatelji, glumci, umjetnici, moguli iz šoubiza, dolazili su i kod Vajnštajna na partije, a.k.a. noćne poslovne sastanke, na šampanjac, kokain i ponuđena im ženska tijela, a da niko o tome nije pisao. Moć, politika, seks, novac. Četvoročlana, jako povezana porodica, unutar koje vlada strah, i koja vlada utjerivanjem straha. I dugo, već predugo tako živi.
Širli Templ, tada dvanaestogodišnjakinja, bila je zlostavljana od strane filmskog mogula koji je pred njom skinuo pantalone i pokazao joj svoju mušku opremu. Širli, koja je tada prvi put bila s tim suočena, nervozno se nasmijala, što je moćnika iznerviralo. Odmah je zbacio iz studija.
Feti Arbakl ubio je mladu glumicu Virdžiniju Rejp jer mu nije dopustila silovati je. Džoan Kroford, Džejn Mejnsfild, Merilin Monro tek su neka od imena koje su svjesno pristale na seks s vlasnicima velikih studija, jer, kako je u svojoj biografiji napisala Monro: “Ti su ljudi bili najbliže što sam mogla prići filmu”.
U ime umjetnosti, zdrav je razum predala opijatima i nesretna Marija Šnajder, nakon što su je, za potrebe čuvene scene s puterom, Brando i Bertoluči nagovorili da to bude 'stvarno dok se snima, jer će samo tako biti umjetnost.'
Izgleda da su novi mediji, poput Tvitera i Fejsbuka, oduzeli plate prodanim dušama od novinara, koji nisu htjeli napadati moćnike. To mi izgleda kao najlogičnije objašnjenje za talas ispovijesti o seksualnim napadima Vajnštajna, pa i ostalih, od sredine devedesetih do najskorijih, iz 2015. godine. U međuvremenu, u toj se skupini našao i Polanski, Bil Kozbi, Bil O'Rajli, Rodžer Ajls, Bil Klinton, Donald Tramp. A i žene su se više solidarisale, što je posebna sociološka plima i oseka; naime, kad god se žene solidarišu i vidljiv bude pokret za osnaživanje njihovih prava, izmisli se neki “veći” problem, čak i rat, da bi se žensko vratilo u primarnu ulogu njegovateljice i seksualne partnerice.
Tekst Šaron Vaksman za “Njujork tajme” o osvetoljubivosti i seksualnoj agresivnosti Harvija Vajnštajna, bio je spreman za štampu još 2004. godine. Vajnštajn je je Vaksmanovu odmah počeo zastrašivati i ucjenjivati, a zatim su se protiv objavljivanja borili i Harvijeviprijatelji Met Dejmon i Rasel Krou, i to tako što su autoricu, Vaksmanovu, zvali direktno, poručili joj da se “ostavi te priče”, a njen je urednik, Džonatan Landman cijelu priču zaključio riječima kako “to, uostalom nije ni važno”, te da “Vajnštajn nije neki javno odabran politički zvaničnik”.
No, mnogi su ga politički zvaničnici štitili, javni tužioci, predsjednici, lobisti. On je plaćao njihove kampanje, organizovao okupljanja za sakupljanje novca. Na raznim dodjelama nagrada, Vajnštajnusu se glumci i glumice zahvaljivali taman koliko i Bogu i Spilbergu. Nesporno je da je znao napraviti dobre filmove, a planirao je osnovati i školu za žene redatelje, u okviru filmskih studija Univerziteta u južnoj Kaliforniji. Tako su tvrde priče o predatoru preokretane u priče o zaštitniku i onome koji ispunjava snove - slično kao u slučaju Huja Hefnera - dok su žrtve svoje prave verzije događaja dugi niz decenija sakrivale, svjesne da bi ih mediji prikazali kao wanna-be's kojima talent nije bio dovoljan, već da dio svog uspjeha duguju i nemogućnosti da se odupru poniženju i strahu, te su, u zamjenu za slavu, godinama o tome šutjele.
Duga je i ljigava istorija povezanosti seksualnog predatorstva, ucjena i filmske industrije, ali nije mnogo drugačije ni u ostalim industrijama, osobito ako se u njima vrti veliki novac. Pa, i bez velikog novca.
Sjećam se mlade beogradske glumice s kojom sam se družila tokom studija i koja mi je povjerila: “Spavala sam s tim rediteljem, a opet vidim da neću dobiti ulogu”. Nasmiješila se i odmahnula rukom.
Mladost će sve to zaliječiti. Na pamet joj nije palo da se ikom relevantijem požali oko toga. Karijera bi joj tada sigurno bila stopirana. Ovako, još je postojala šansa.
Fotografije i tekstovi o uspješnim ženama na vodećim pozicijama u politici i korporacijama mogu biti inspirativne, no isto toliko i obeshrabrujuće, jer svaka se druga prosječna žena ne uspije domoći važnije funkcije ukoliko nije pristala na neku vrstu ucjene - o tome se ne piše, i to nije lako fotografisati. A trebalo bi.
Čovječanstvo je i dalje na veoma niskoj razini, dok god je kod onih što finansiraju napredak i uspješne projekte obavezno prisustvo karakterne crte nekontrolisanja seksualnog predatorstva, bulinga i bahatosti. U njima je takođe prisutna golema ambicija, te uvjerenje da im je sve dopušteno; oni se hrane strahom “žrtve” na koju su se namjerili, najčešće su u prednosti što se tiče fizičke snage. Gotovo da na svemu tome počiva povijest odnosa prema ženama. Nemali broj moćnih muškaraca i dalje razmišljaju iz istog ugla, koji je Harvi Vajnštajn definisao u jednoj rečenici, upućenoj mladoj glumici i manekenki filipinsko-talijanskog porijekla, Ambri Batilani Gutijerez: “Dođi ovamo na pet minuta, pa nećeš valjda zbog pet minuta upropastiti svoje prijateljstvo sa mnom?”.
Harvi Vajnštajn osnivač je “Miramaksa”, jedne od najvažnijih nezavisnih filmskih kompanija, koja već trideset godina producira hitove poput: “Dobri Vil Hanting”, “Seks, laži i videotrake”, “Moćna Afrodita”, “Zaljubljeni Šekspir”, “Engleski pacijent”, “Petparačke priče”. Nema sumnje da je u svom poslu ekspert, i da ima njuh za dobru priču. Takvima se mnogo, i previše toga oprosti, pa nasrću još dalje. U neku je ruku dobro da u ovo vrijeme Vajnštajnovog pada, Hilari Klinton nije predsjednica Amerike. Ova bi se lavina na njoj slomila, opet zbog grešnog supruga, Bila, uz kojeg je stala kada je optužen za seksualno predatorstvo. Ovako, tu je Tramp, koji kaže: “Pa znao sam”, i naravno da je znao, jer je isto to radio i dok je prolazilo, prolazilo je.
Mnoge su se poznate glumice sada usudile progovoriti o torturi koju su prošle, neke prije dvadeset godina, neke ne tako davno; neke još i davnije. Asia Argento, Andželina Džoli, Gvinet Paltrou, Ešli Džad, Mira Sorvino, Rozana Arket, Šarliz Teron, uz veliku podršku Meril Strip, Nikol Kidman, Džorža Klunija.
Harvi Vajnštajn pokušao se braniti izjavama o njegovoj zabludi da su glumice, TV voditeljice, manekenka, i ostale koje je napadao, pristajale na to; zatim da je odrastao 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, kada se takvo ponašanje smatralo normalnim. Njegovi su “razlozi” ismijani, njegova je supruga, posramljena, izjavila da će ga napustiti, a on je otišao u kliniku za odvikavanje od seksualne ovisnosti, gdje će odmarati dok se oluja ne slegne. Budući da je holivudska filmska industrija najprodorniji kritičar sopstvenog društva, vjerujem da će se producentske kuće boriti oko prava na pravljenje filma ili TV serije o ovoj temi.
Hoće li neki pristati igrati sebe? Hoće li se šou nastaviti?
Bonus video:
