Još prije 20 godina Miloš Todorović je svojim fotografijama pomjerio tadašnje granice, pa i danas ističe da je ona njegova najveća ljubav. Već neko vrijeme uspješno se bavi i video produkcijom, a iza njega su brojne reklame, spotovi.
No, Todorović nije želio da se zadrži samo na kratkoj formi, pa je snimio dokumentarni film “Put prazne šake”, posvećen istoriji crnogorskog karatea.
Upravo njegovo ostvarenje na nedavno završenom 11. međunarodnom festivalu sportskog filma na Zlatiboru osvojilo je priznanje za najbolji srednjemetražni dokumentarni film.
”Režija i film su me zanimali od malih nogu i odavno sam planirao da se okušam snimajući isti. Iako me igrani filmovi više zanimaju od dokumentarne priče, odlučio sam se za ovu drugu upravo zbog finansija. Film je jedna ozbiljna priča, a institucije često nemaju sluha za umjetnike, pa ostajemo bez podrške. Uglavnom smo prepuštni sami sebi, jer rijetko se dešava da neko iz državnih institucija pomogne ovakve projekte. I kada se to desi, to budu neke sume koje su nedovoljne da pokriju i osnovne troškove “, objašnjava na početku razgovora Todorović.
No, i pored skromnog budžeta kojim je raspolagao u konkurenciji srednjemetražnog filma na festivalu na Zlatiboru pobijedio je i ostvarenja o čijim budžetima je Torodović mogao samo da sanja.
”Čak sedam, osam filmova u mojoj konkurenciji imalo je budžete na kojim bi im pozavidjeli i cjelovečernji igrani filmovi. Zamislite da jedan dokumentarac ima 250 hiljada eura budžet. To su zaista sve ozbiljne produkcije od Sport kluba do nacionalnih javnih servisa Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine. Trijumfovati u takvoj konkurenciji gdje su ozbiljne produkcije zaista pokazuje da ono što sam napravio je dobro i kvalitetno”, ističe Todorović čiji film potpisuje Extrime production.
On je i sam, upuštajući se avanturu snimanja filma još na samom početku znao da je u pitanju zahtjevan projekat.
”Svemu što radim pristupam studiozno, a svaki projkat koji sam realizovao morao je da prođe kroz mnogo filtera da bi ga drugi vidjeli. Samokritičan sam i težak”, priznaje autor filma te otkriva zašto je baš došao na ideju da napravi film o sitoriji karatea.
”Pokojni Goran Brnović, karatista i reprezentantivac Crne Gore bio je moj pobratim. Ušao sam u tu priču sa karate klubom Budućnost i moja prva želja je bila da se on posveti njemu. Uspio sam u tome, no ovaj film nije samo omaž njemu već mnogim ljudima koji su sebe dali kroz ovaj sport”, otkriva Todorović dodaćuji da je o Brnoviću posvećen dio koji govorio o tituli šampiona iz Đera 2002. godine. On ne krije da je planirao da “Put prazne šake” ima više nastavaka, međutim nedostak finansija je kriv što ova ideja nije ispunjena.
Kroz Brnovića je upoznao karate kao sport, no posebno ga je zavolio kroz ćerku Đurđu koja je takođe članica KK Budućnost i tokom svoje karijere osvojila je brojne medalje.
”Već četiri godine Đurđa je u tom klubu, već ide na ozbiljna takmičenja i trenutno je prvakinja Crne Gore u svojoj kategoriji. Kroz nju i njeno angažovanje dodatno sam zavolio i karate kao sport i klub. Povezao sam se sa ljudima iz Budućnosti i tako došao na ideju da svoj prvi film posvetim ovom sportu”, otkriva on.
”Karate je jedna ozbiljna priča. Sve te legende grada trenirale su karate. Iako je u pitanju možda naizgled mali sport u odnosu na fudbal, košarku gdje se okreće veliki novac, vrlo malo sredstava se ulaže u karate, zato i nije puno iskorišćen”, smatra Todorović koji je kroz svoje ostvarenje pokušao da prikaže početke karatea, osnivanje karate kluba Budućnost, Titograd iz tog perioda, kao i život u staroj Jugoslaviji...
”Jedan od sagovornika je i doktor Ilija Jorga najveće živo ime na svijetu iz karatea. Ovo je mnogo interesantna priča, a cilj mi je bio da kroz film sve to što je nekad bilo prikažem i na neki način sačuvam da to i mlađe generacije vide. Prikazali smo kako su nekad karatisti bili samostalni, kako su se družili, kako su kuburili sa finansijama i nijesu imali za kimona, ali im to nije smetalo da na takmičenjima postižu rezultate”, ispričao je sagovornik Magazina.
Posebno je gledaocima interesantan dio koji govori o pojavi filmova u kojima je glavni glumac Brus Li.
”Kada su naši roditelji, babe, djedovi u bioskopima gledali filmove sa Brus Lijem nisu mogli da veruju šta on sve može, dok je današnjim generacijama to smiješno. Zato je to dobro da mlađi vide ovaj film jer znamo svi u kakvim vremenima živimo, a ipak je kroz ovo ostvarenje poslata lijepa poruka”, smatra Todorović.
Iako je najtrofejniji sport u Crnoj Gori, karate ni kod nas, ali ni u svijetu ne uživa veliku popularnost.
”Karate je najmasovniji sport u svijetu, mislim da je čak po broju onih koji ga treniraju masovniji od fudbala. Međutim, zašto nije popularan i u svijetu i kod nas, to je već pitanje politike, sportskih organizacija i Federacija jer u karateu imate nekih pet, šest federacija koje nikako da se slože i upravo karate ispašta zbog toga. Kao što sam i svom djetetu, tako preporučujem i svim klincima da idu na karate i treniraju. Ljudi koji su završili DIF, sportisti, znaju da je karate prvi i osnovni bazični sport, a tek poslije njega je gimnastika, pa ostali sportovi. Iz karatea se često ide u dalje sportove, a ima i tu sjajnu poruku jer je u pitanju istočnjačka mudrost za koju znamo koliko je duga i kako je opstala, održala se. U pitanju je sklad uma i tijela. Prednost karatea je i ta što, oni koji se bave ovim sportom imaju veliko samopouzdanje, kontrolu, strpljenje, da ne pričamo o fizičkim sposobnostima”, napominje Todorović koji je tokom snimanja otkrio mnogo o karateu, ali i upoznao mnogo ljudi.
”Karate je sport za pametne ljude jer morate u djeliću sekunde da odreagujete. Zato su karatisti obrazovani ljudi, ima ih u svim sferama. Kako kaže Beli Selhanović u filmu ‘Karate nije borba rukama i nogama, već umova i karaktera’. Mnogo sam srećan što sam sam predstavio sve to kroz ovaj film”, tvrdi Todorović koji je snimanje dokumentarca odužio, ne samo zbog finansija, već i zbog još uvijek aktuelne pandemije.
”Nije bilo lako toliko sagovornika smjestiti u 60 minuta, pa mi je upravo veliki kompliment bio na tom festivalu na Zlatiboru kad su mi rekli da je film veoma dinamičan i interesantnan”, pohvalio se Todorović.
Pomenuti Jorga, Dragan Kopitović, Milojica Dakić, Milorad Terzić, Puniša Vojičić, Duško Smonović samo su neki od sagovornika u Miloševom filmu.
”Žao mi je samo što nijesam jedno uspio da odradim jednu stvar. Naime, u periodu korone imao sam vremena, međutim ne i finansija da mi jedan od sagovornika bude čuveni glumac Žan Klod van Dam. Podgorica je prije nekoliko decenija u ovom sportu bila čudo. Ovdje je održavan Kup oslobođenja koji je okupljao mnoge karatiste svijeta. Među njima je bio i Van Dam koji je tada imao 16, 17 godina. Zato mi je žao što ga nemam u filmu, jer bi to isti diglo na veći nivo. Takođe sam imao ideju da se u filmu pojavi sada već pokojno hrvatski kik bokser Branko Cikotić koji je amaterski karijeru počeo kao karatista”, otkriva saovornik Magazina.
Pored Brus Lija i Van Dama zahvaljujući kojima su mnogi zavoljeli ovaj sport, Miloš podsjeća da smo i mi u Crnoj Gori imali i imamo sjajne karatiste koji su mogli da im pariraju na tatamiju.
”Naš karatista, koji je sada trener Budućnosti Dragan Kopitović je negdje 70-tih ili 80-tih godina od strane Italijana proglašen za najbržeg bijelog čovjeka na svijetu. Pokojni Samir Usanagić je dva puta bio prvak Evrope, Peđa Stojadinović prvak svijeta, Vesko Mićović je bio dva puta viceprvak svijeta... Tu je i Rajko Vujošević, jedan od najboljih trenera na svijetu i ujedno jedan od najboljih Jorginih učenika. Puno je onih koji su u ovom sportu ostavili traga. U filmu se govori i o tome da ako postaneš prvak Crne Gore, automatski postaješ i prvak Jugoslavije jer je Budućnost imala 15 godina ozbiljnu dominaciju u SFRJ, toliko smo imali dobre karatiste”, napominje Todorović.
Zahvaljujući trejleru koji je objavio na svom Youtube kanalu, za njegov film su saznali organizatori festivala sportskog filma na Zlatiboru.
”Nijesam ni znao za taj festival jer vođem našom pričom i odnosom institucija prema onome što radim nijesam ni razmišljao o učešću na sličnim manifestacijama. Međutim zvali su me i otišao sam na Zlatibor bez velikih očekivanja. Bilo mi je značajno i to što će se moj film naći u takvoj konkurenciji i eto ispalo je da sam odradio dobar posao. Ipak pobjednici iz svih tih grupa idu dalje na festival sportskog filma u Milanu. Kultura i sport su najzdraviji djelovi društva i obično umjetnici i sportisti najbolji ambasadori jedne zemlje, pa se nadam da ću makar imati podršku za odlazak u Italiju”, smatra Todorović.
Za sada film se ne može odgledati, ali se Miloš nada da će brzo biti prikazan na nekoj domaćoj televiziji.
”Dobio sam nekoliko ponuda sa festivala, pa bih to ikoristio prije nego ga zvanično postavim na nekoj platformi”, obećava Todorović.
Bonus video:
