Politika je oduvijek bila i ostala jedna od najzastupljenijih tema. Uticaj i važnost politike u svim oblastima i sferama društva je istina od koje ne možemo pobjeći. Umjetnost je uvijek rezultat posebnog konteksta, nju je nemoguće odvojiti i izolovati od društvenog i političkog okruženja u kojem nastala. Svaki trag kulture u sebi suštinski sadrži onovremenu diskurizivnu praksu, čitav svijet značenja je lociran u umjetnosti i on se jedino može odgonetnuti uz pravilno tumačenje okolnosti koje su dovele do njene kreacije.
Politika nije zaobišla ni umjetnost, jer kako je već poznato, umjetnost i umjetnički izraz se često koristio za kritiku ali i za pohvalu trenutnog stanja u društvu, ali i iskazivanja želja, nada, nostalgija i drugih raznoraznih osjećanja za prošlim i budućim vremenima. Ne bi li vas bolje uputili u japansku pop kulturu, a najviše anime, Danilo Burzanović i Matija Miljanić će vas uputiti u višestruku konekciju između animea i politike.
Savremena japanska umjetnost
Savremena japanska umjetnost, pa tako i anime, je oblikovana traumom Drugog svjetskog rata. Poslije gubitka u ratu, Japan je bio okupiran od strane Sjedinjenih Američkih Država i upravo su Ruzveltovi liberali bili zaduženi za formiranje sadašnjeg japanskog ustava, kao i svih političkih institucija. Možemo reći da se početak savremenog Japana vezuje se za Drugi svjetski rat, to jest da interpretacije ratnih i poslijeratnih događaja služe kao osnov za razumijevanje samog identiteta Japana. Nije ni čudo što jedan od najznamenitijih savremenih vizuelnih umjetnika, Takaši Murakami, kaže da je Drugi svjetski rat doveo do kastracije tradicionalnog japanskog duha, te da je ta trauma prožeta kroz čitavo japansko biće.
Iako postoje prethodne iteracije kao i važne preteče, prvi animirani film koji je u potpunosti egzemplifikovao anime estetiku, jeste film “Velika avantura Horusa, princa sunca” (1968) (“The great adventure of Horus, Prince of the Sun”/”Taiyo no Oji Horusu no Daiboken”). Same produkcijske okolnosti ovog animea otkrivaju njegovu ideološku pozadinu. Naime, ovaj film je uveliko rezultat angažmana tri osobe - Hajao Mijazaki, Isao Takahata i Jasuo Ocuka. Njih trojica su istovremeno bili zapaženi članovi sindikata produkcijske kuće u okviru koje je ovaj anime napravljen i kao što je bilo tipično za članove sindikata, oni su bili posvećeni ljevičarskoj politici.
U tadašnjem periodu Mijazaki je bio tvrdokorni marksista koji je gajio simpatije prema maoizmu, dok je i Takahata sebe smatrao marksistom. Mijazaki je kasnije izjavio da su njegova politička uvjerenja tada bila pod uticajem rata u Vijetnamu, gdje je on podržavao Vijetkong. Samim gledanjem filma “Velika avantura Horusa, princa sunca” (1968) marksistička ubjeđenja kreaatora postanu očigledna. Kraj filma predstavlja podršku studentskim i sindikalnim protestima, dok se u filmu stavlja akcenat na žrtvovanje individualnog interesa radi kolektivnog dobra.
Mijazaki i Takahata su imali tipična ljevičarska shvatanja Drugog svjetskog rata, kao i japanskog učešća u njemu. Smatrali su da je Japan počinio teške zločine i da nije učinio dovoljno da se iskupi za svoje grijehe. Takvo viđenje ratnih događaja je dovelo do jedinstvenog pacifističkog promišljanja u kojem se zahtijeva da Japan bude vojno neutralna sila, koja će kultivisati prijateljske odnose sa azijskim komšijama i koja će u potpunosti abolirati sopstvenu vojnu silu.
Ovakav antiratni pacifizam je vidljiv posebno u kasnijim djelima Hajaà Mijazakija. U jednom od njegovih najboljih filmova, “Porco Rosso” (1992), Mijazaki eksplicitno daje podršku pacifizmu i osuđuje fašizam. U samom filmu glavni karakter biva proklet i transformisan u svinju jer se usprotivio nastajućem italijanskom militarizmu, a i poznati citat iz filma koji glasi “bolje biti svinja nego fašista” govori dovoljno o Mijazakijevom stavu.
Međutim, umjetnička djela Mijazakija su znatno komplikovanija od jednostavnog pacifističkog stava. Tako je Mijazaki kreirao slabo poznatu mangu pod imenom “Tigrovi u blatu” (1998) (“Doromamire no tora”). Ova manga se bavi stvarnim vojnim aktivnostima njemačkog tenkiste Ota Kariusa koji se proslavio zbog umijeća na Istočnom frontu (navodno je sam uspio da uništi 150 neprijateljskih tenkova). Ono što je zanimljivo kod ove mange jeste da nudi pozitivan prikaz njemačkog vojnika, i da uzdiže njegove tenkovske sposobnosti dok istovremeno u potpunosti ignoriše njemačke ratne zločine i ciljeve.
Slično se može reći i za Mijazakijev posljednji animirani film “Vjetar se diže” (2013) (“The Wind Rises”/”Kaze Tachinu”), u kojem je pružen prikaz života Đira Horikoija, dizajnera japanskih ratnih aviona. Kao i u prošlom slučaju, radi se o stvarnoj osobi koja je podržavala teritorijalne ambicije i ratne aktivnosti svoje zemlje. Mijazaki je zbog ovog filma bio optužen da je ublažio pravi karakter Đira Horikošija, jer se u njemu nalaze izmišljene epizode koje se tiču Horikošijevog otpora japanskoj tajnoj policiji. U tom smislu, djeluje da Mijazaki ima manje jasan odnos prema ratu nego što se to generalno pretpostavlja.
Isto se može reći i za njegovog kolegu i prijatelja, Isaa Takahatu, koji je je najpoznatiji po svom remek djelu “Groblje svitaca” (1988) (“Grave of the Fireflies”/”Hotaru no Haka”). Ovaj film, koji govori o patnji dvoje djece u Japanu tokom Drugog svjetskog rata, se smatra za jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena. Filmski kritičari su u početku ovaj film svrstavali u antiratne filmove, međutim sam Takahata se nije slagao sa tim opisom. Naime, Takahata navodi da je film zapravo o patnji djece koja je prouzrokovana njihovom izolacijom od društva, dok je cilj filma bio da izazove osjećaj poštovanja kod mladih osoba prema starijim ljudima koji su preživjeli ratna dešavanja. Film uspijeva da predstavi Japan kao izvršioca zločina, ali istovremeno i kao ratnu žrtvu.
Ove nejasnoće i nedosljednosti u djelima prethodnih autora ne čine njihova djela manje važnim ili gorim. Naprotiv, one daju dozu kompleksnosti koja je oskudna u jednostavnim, didaktičnim naslovima. Sagledavajući širu sliku, djeluje da se oba umjetnika nalaze u jednom identitetskom rascjepu između pacifističkih poriva i sopstvenog patriotizma, kao i divljenja vrhuncu japanske vojne tehnologije. Ovi autori najbolje predstavljaju japansku poziciju poslije Drugog svjetskog rata, ne pretvarajući se da imaju odgovore na sva pitanja.
Kulturna diplomatija i meka moć
Kulturna diplomatija predstavlja uspostavljanje, razvijanje, njegovanje odnosa između država putem razmjene kulturno-umjetničkih sadržaja, dok meka moć predstavlja moć države da na miran način ostvari svoje ciljeve u međunarodnim odnosima, čime se grade pozitivni stavovi i mišljenja o zemlji među inostranim građanima. Anime, iako već veoma popularan vid umjetnosti, usljed kreiranja velikih streaming platformi, poput Netflix-a, Cruncryroll-a, Disney+, ulazi veoma jako na zapadno tržište i prvi put, iz domena alternativne kulture, kako se kotirao na zapadu, postaje mejnstrim među generalnom publikom. Time, anime i manga, postaju jedan od najvećih kulturnih izvoza Japana, što je sama Vlada Japana prepoznala i iskoristila - promovišući turizam, tehnologiju, hranu, kao i video igrice među novostečenom masovnom publikom, pa time uspješno počela da ostvaruje veće doprinose svojoj ekonomiji. S obzirom da Vlada Japana kroz svoja diplomatska i konzularna predstavništva, sve više i više prepoznaje i ulaže u okupljanja koja su inspirisana animeom i mangom, poput anime konvencija, nadamo se da će i naša organizacija u nekom narednom periodu uspjeti da takav jedan event organizuje u Crnoj Gori.
Anime i političke ideologije
Kroz anime se prožima veliki broj političkih ideologija, lijevih i desnih, od konzervativnih do liberalnih. Možemo uzeti za primjer, jedan od trenutno najpopularnijih anime naslova, “Napad Titana” (2013 - 2023) (“Attack on Titan”/”Shingeki no Kyojin”) koji na jedan svojstven, inovativan i krajnje kritički oslikava život ljudi u državi u kojoj vladaju ideologije fašizma/totalitarizma. Naravno ovakvi sadržaji jesu najviše posvećeni publici u adolescenciji, te s toga možemo reći da na jedan moderan način, prilagođen publici, vrši kritiku ovakvih ideologija i režima. Interesantno bi bilo spomenuti i anime “Bilježnica smrti” (2006) (“Death Note”) čija radnja prati etičke i moralne dileme glavnog karaktera tokom njegove implementacije “pravde” nad drugim ljudima - implicirajući gledaocima važnost postojanja kontrolnih mehanizama i balansa moći kada je u pitanju sprovođenje pravde i kreiranja što boljeg društva.
Ekološke teme u animeu
Ekologija i važnost zaštite životne sredine je jedna od tema koje se pojavljuju i prije njihove eksplozije u društvenom diskursu. Neka od najpopularnijih djela, najprepoznatljivijeg anime reditelja Hajao Mijazakija (Hayao Miyazaki) i Studija Đibli (Studio Ghibli) obrađuje baš ove teme, poput “Nauśika iz Doline Vjetra” (“Nausicaä of the Valley of the Wind”/”Kaze no Tani no Naushika”) i “Princeza Mononoke” (1997) (“Princess Mononoke”/”Mononoke-hime”).
Specifično govoreći za film “Princeza Mononoke” (1997), veoma je interesantno što se film već 1997. godine na jedan veoma ozbiljan način bavi temom ekologije, suživota i harmonije čovjeka i prirode - radnja filma se odvija oko uticaja industrijalizacije na prirodu tj. malog rudarskog gradića i šumskih duhova i životinja. Film u sebi nosi duboke poruke i prijetnje koje se odnose na važnost balansiranja ljudskog napretka i širenja i potrebama prirode i njenog stanovništva.
Feminizam i anime
Jedna od najzastupljenijih analiza danas, iz diskursa ljudskih prava, jeste način prikazivanja ženskih karaktera u animeu i mangi, ali i sami položaj i zastupljenost žena u industriji. Naravno, ne možemo davati nikakve generalne ocjene i komentare na ovakva pitanja, jer zavisno od autora do autora, prikaz ženskih karaktera može puno da varira.
Ukoliko želite da pogledate neke od animea koji ženske karaktere prikazuju na način koje izmiču rodnim stereotipima, evo nekoliko preporuka: “Revolucionarka Utena” (1997) (“Revolutinary Girl Utena”/”Shōjo Kakumei Utena”); Mjesečeve Ratnice (1992 – 1997) (“Sailor Moon”/”Bishōjo Senshi Sērā Mūn”) ili bilo koje od ostvarenja Studija Đibli (kao već gorepomenuti Nauśika iz Doline Vjetra” (“Nausicaä of the Valley of the Wind”/”Kaze no Tani no Naushika”) i “Princeza Mononoke” (1997) (“Princess Mononoke”/”Mononoke-hime”)).
Bonus video:
