Dragana Mićalović jedna je od popularnijih glumica mlađe generacije.
Glumačku karijeru je započela 2010. godine, kada se prvi put oprobala u glumačkoj profesiji, igrajući ulogu Jelene (Jece) u tinejdžerskoj seriji “Priđi bliže”. Kasnije je učestvovala u serijama “Nepobjedivo srce”, “Zvezdara”, “Santa Maria della Salute”, a najveću popularnost na samom početku karijere donijela joj je uloga Kasije u seriji “Sinđelići”, rađenoj po španskoj seriji “Seranovi”.
Umjesto glume završila je Fakultet za kulturu i medije i sve to vrijeme uspješno igrala u raznim projektima. Tek, 2019. godine upisala se na Fakultet savremenih umjetnosti u klasi profesora Hadži Nenada Maričića. Od tada je ostvarila ogroman uspjeh kroz uloge u serijama “Istina i laži” i “Igra sudbine”, zahvaljujući kojima je postala jedna od najpopularnijih glumica.
Za naslovnu ulogu u “Ani Karenjini”, dobila je nagradu Zoranov brk za najboljeg glumca na 30. festivalu “Dani Zorana Radmilovića”, 2021. godine.
Mićalović je za ‘Vijesti’ ispričala kakva je svakodnevnica glumaca i ispričala neke detalje o istom, planove, ali i otkrila kako vrednuje porodicu, i šta je bitno u ostvarivanju snova i ciljeva...
Izgleda li Vam smiješno to što niste uspjeli da se upišete na Fakultet dramskih umjetnosti 2015. godine, ipak uprkos tome danas ste se toliko ostvarili u toj profesiji, te ste na kraju svakako upisali glumu u klasi profesora Hadži Nenada Maričića? Da li su prijemni na fakultetu presudni po Vašem mišljenju?
Iskreno, ne bih baš da komentarišem po tom pitanju. Smatram, da sam upisala tada kada je Bog to za mene isplanirao. Ono što mislim da je najvažnije u cijeloj toj priči jeste da sigurno nisam bila spremna u tom periodu 2015. godine za ovaj fakultet. Ipak, to mogu da kažem poslije svih ovih godina rada u toj sferi, ni kad je u pitanju zrelost, ni glumački. Pitanje je da li bih ja došla dovde ili bih možda odustala ranije.
Sve mi je ovo dokaz da čovjek treba da vjeruje u svoje snove i da za onim što želi ide najiskrenijeg srca i sa puno volje, truda i rada. Tada će sigurno ostvariti sve na svijetu što zamisli. Sigurna sam da sam dovde došla iz velike ljubavi prema tom poslu. Ne mislim da bi išta drugo bilo presudno. Znači, želja, volja, trud, pošten odnos sa kolegama i pošten rad.
Koje su to karakteristike koje treba da posjeduje jedna glumica/glumac?
Nema tu neke karakteristike, svak je glumac za sebe. Lično smatram da je kod mene presudilo to što sam pomenula. Ne mogu da pričam u tuđe ime, jer svak’ je drugačiji, svak’ treba da ima nešto za sebe. Da smo svi isti, bilo bi Vam dosadno. Ono što smatram da je bilo presudno kod mene, jesu ta želja, volja, trud i odgovrnost, koju mislim da sam ponijela od kuće.
Jedna sam od odgovornijih ljudi u svom okruženju, generalno, što se tiče života, a onda i što se tiče profesije, vrlo sam `control freak`. Štreber sam i vodim se time da kada uzmem neki zadatak, ili ga radim ili ne radim.
Koliko ste osjećali povlastice, privilegije, očekivanja od drugih ljudi u Vašoj glumačkoj profesiji zbog oca Dragana i sestre Slobode, koji su odavno u toj oblasti? Da li ste osjećali pritisak zbog potrebe da opravdavate očekivanja?
Mislim da se svako, ko želi da se oproba u profesiji u kojoj radi neko iz kuće, susreće sa pritiscima, pogotovo kada ste u javnom svijetu, te ste pod lupom cijele zemlje. Kada se bavite nekim anonimnijim poslom, uglavnom se nalazite u domenu ljudi koji se bave tom profesijom.
Odgovornom se osjećam i dan-danas. Smatram da je to normalna stvar i da su oni svi dosta prije mene izgradili svoja imena i svoje profesije, a ja treba da se dokažem, da idem tim putem kojim su oni išli. Treba da težim ka tome da budem kao oni. Naravno, zato što se nikada nismo miješali jedni drugima u posao, smatram, da sam ja izgradila sebe potpuno drugačije i od oca i od sestre. Svako od nas ima svoj način rada, kao što sam ranije pomenula, svako je drugačiji, te baš zbog toga ne treba svi da budemo isti, kako bi svi imali mjesta.
Da li mislite da imate glumački talenat po ocu, ili je sve stvar teškog rada? Konsultujete li se sa sestrom o poslu?
Naravno, konsultujem se i sa majkom, i sa sestrama, zetom, prijateljima, kolegama, sa svima do čijeg mišljenja mi je stalo i čije mišljenje cijenim. Tako da, apsolutno da.
Ostvarili ste dosta bitnih uloga tokom karijere, posebno u posljednje vrijeme. Kako birate ulogu koju želite da prihvatite? Idete li na kastinge ili Vas zovu za ulogu?
Sve zavisi od reditelja i produkcije, kao i u svemu. Imate nekog reditelja ili producenta koji želi baš tu glumicu, a imate onih koji nisu sigurni pa vas zovu na kastinge. Sve zavisi od samog projekta i od njih. Uglavnom, idem na kastinge.
Sa kojim režiserima i glumcima/icama najviše volite da sarađujete?
Sa svima sa kojima sam do sad sarađivala, bilo mi je divno. Imam želju da sarađujem sa dosta naših reditelja, jer smatram, da imamo nevjerovatne reditelje koji su jedni od najboljih na svijetu. Zaista imam želju i sigurna sam da će se to desiti ako budem dovoljno željela. Bilo mi je zadovoljstvo i uživanje sarađivati sa svima sa kojima sam sarađivala. Sa Zdravkom Šotrom, Milanom Karadžićem, Mišom Vukobratovićem - sve su to fantastični reditelji koji imaju ogromne karijere.
Isto se tiče i kolega, tu mogu da kažem da sam imala čast da sarađujem sa Borisom Komnenićem, Vojom Brajovićem, Pavetom Popovićem (Bane Popović), Vesnom Trivalić, Danicom Maksimović. Sve su to zaista velika imena. Naravno, tu su i moje mlađe kolege koji su isto svi divni glumci. Uvijek nađem uživanje u svakom od njih.
Kada smo ugovarali intervju pomenuli ste kako ste na snimanjima po minimum 12 sati dnevno. Da li Vam je naporan tempo kojim živite? Kako se relaksirate posle teškog radnog dana? Kako postižete istovremeno da održavate lični život?
Opet ću reći, pomaže mi to što sam ‘control freak’. Kada legnem uveče, prvih pola sata moj mozak radi na maksimumu, jer tada treba da isplaniram dan od momenta kada ustanem, to biva između pet i pet i po, pa sve dok ne legnem. Bukvalno mi je isplaniran svaki minut: kada treba da jedem, pijem vodu, a kada da idem na snimanje, na trening, sastanak, predstavu, ili na neki ‘event’ (događaj). Računam koliko mi treba da vozim od tačke A do tačke B, na kojoj pumpi i gdje mogu da stanem da pojedem hranu iz činije.
Na početku je bilo pomalo opterećujuće, a sada sam se navikla. Nekada ljudima oko mene to zna da bude naporno i haotično, ali ja drugačije trenutno ne umijem. Mislim, da je sve to, što tako živim i što se odričem mnogih stvari, na žalost, najviše u privatnom životu, jeste rezultat svega što sam do sad uradila.
Jeste li igrali ulogu za koju možete reći da je Vaš alter ego, najbliži Vama? Ili lika, čija Vam ličnost nije bliska?
U svakom možete pronaći nešto vaše, to može da uradi svako od nas. Pogotovo ako krenete da kopate po sebi, što mi glumci radimo uvijek pri gradnji nekog lika. Onda se začudite jer pomislite: “Nisam ja takav, nemam ja to,” a onda shvatite da imate.
Ne znam za koga bih rekla da mi je toliko suprotan. U svakom možete naći nešto slično vama. Uglavnom, bježim od toga da idem lakšim putem, da su likovi slični meni. Mi glumci više težimo da pronađemo nešto što mi nismo. Da odvojimo jedno od drugog.
Da li ste se ikada izgubili granicu između sebe i ličnošću Vašeg lika?
Zaista nisam nikad. Mislim, da je tata zaslužan za to, odmalena nas je učio da moramo da odvojimo kuću od posla, i da je to zapravo ključ svega.
Tokom snimanja u kojoj seriji ste najviše napredovali kao glumica?
Svaki projekat je takav, da što više radite, to više shvatite koliko prije niste ništa znali, a bili ste ubijeđeni da znate sve. Mislim da je tako i sa životom, što više mislite da znate, to više ne znate. Kroz predstave i snimanja mi glumci sve više napredujemo, kao što su sportisti sve bolji sa svakim treningom. Ako je drugačije, mislim da se treba zapitati šta se dešava sa nama, zašto stagniramo. Tako nama svaka predstava, odnosno svaki projekat snimljen, predstavlja trening. Kao kada plesači nauče koreografiju, pa je toliko dugo igraju i ponavljaju, da su sigurni u njoj i u sebe. Tada počnu da se igraju sa koreografijom. Na takav način i mi glumci počnemo da se igramo sa ulogama. Veoma je bitno osjetiti granicu, da znate kada treba da stanete, kako ne bi pretjerali u igranju i samim time pogoršali situaciju. Mislim da svaki projekat, svaka odigrana predstava, svaki novi dan snimanja, promijene mnogo toga.
Gdje se nalazite u svojoj glumačkoj karijeri? Da li osjećate da ste dostigli vrhunac karijere?
Ja od sebe još dosta toga očekujem, tako da ne mislim da sam na vrhuncu. Mislim da do tog vrhunca ima da se guli još onoliko.
Što se tiče popularnosti, za 13 godina otkako sam u ovom poslu, ovo mi je do sada najveće dostignuće, ali apsolutno mogu reći da još nije vhunac.
Da li mislite da će popularnost glumačke profesije početi da opada, zbog toga što omladina sve više gleda ‘Youtube’ i prati društvene mreže, a TV je pošao u zaborav?
Nisam o tome nešto razmišljala, ali rekla bih da ne mislim tako. Glumac prosto mora biti živ.
Veseli me što su pozorišta sve posjećenija tokom proteklih nekoliko godina, od kada je krenula korona. Tako da mislim da sve ide u suprotnom smjeru, ljudi se sve više približavaju tim nekim stvarima. Čak kažu da je većina populacije koja posjećuje kulturna dešavanja - mladi, tako da ne mislim da će tako biti.
Bonus video:
