Prva srpska serija koja je prikazana na platformi HBO MAX - “Deca zla” ljubiteljima domaćih filmskih i TV projekata svidjela se širom regiona. Rađena po istoimenoj knjizi sudije Miodraga Majića, ova priča uzburkala je javnost možda zbog priče koja je u fokusu iste.
Tokom deset epizoda priča prati advokata Bobića kojeg igra srpski glumac Radovan Vujović koji zbog dešavanja u svojoj prošlosti na kraju pristaje da brani mladića koji je optužen za ubistvo političara. Pritisak vlasti postoji da se sve zaključi do izbora.
Iako je do sada imao najrazličitije uloge, ne samo u filmskim i televizijskim projektima, već i u pozorištu, Radovan Vujović je ulogom advokata uspio da pokaže svoj raskošni talenat. U Intervjuu za Vijesti otkriva sve o ovom projektu, ali i o svom životnom pozivu- glumi u koji je uplovio veoma mlad...
Serija Djeca zla osvojila je publiku za kratko vrijeme. Jeste li mogli da pretpostavite da će ova televizijska serija izazvati toliku pažnju i pohvale za Vaš i rad Vaših kolega, kako od strane glumaca, tako i ljubitelja serija?
Iskreno, nisam. Cijela ekipa je radila na seriji vrijedno i predano. Kao i uvijek trudili smo se da stvari uradimo što bolje. Ali nisam mogao da pretpostavim da će serija izazvati ovakve reakcije.
Knjiga “Djeca zla” bila je veoma čitana kad je objavljena. Jeste li imali priliku prije scenarija da istu pročitate i kako ste gradili lik Nikole Bobića?
Prvo sam pročitao scenario, pa onda knjigu. Pripremao sam se tako što sam dosta razgovarao sa jednim prijateljem koji je advokat, on mi je mnogo pomogao i pojasnio razne stvari. Takođe, pričao sam s nekim ljudima koji su prošli neke slične traumatične životne situacije kao Bobić i gledao da istražim to što više mogu. Uporedo s tim je išao i rad na scenariju, kako da se scene učine zanimljivijim, dubljim, kako da se izbjegnu opšta mjesta, kako da ostanemo dosljedni liniji lika. I posljednje je na samom setu, na dan snimanja. Treba održati pravu temperaturu, tačnu emociju, ostati u energiji i koncentraciji.
Emotivnost zbog koje je na kraju prihvatio slučaj mnogo je koštala Nikolu Bobića. Da li je nekad bolje ostati dosljedan svojim uvjerenjima, te upravo emocije ostaviti sa strane?
Teško pitanje… vjerovatno zavisi od situacije do situacije. Da se držao svojih stavova, on ne bi prihvatio slučaj i ništa se ne bi desilo. Ali Nikola jeste, vođen svojim emocijama, a uprkos svojim uvjerenjima prihvatio slučaj, i sve kroz šta je prošao zahvaljujući tome, pomoglo mu je da razriješi neke dublje probleme koje je imao.
Tokom Vaše karijere imali ste priliku da igrate najrazličitije uloge. Tokom glumačkih podjela dobijali ste zadatak da utjelotvorite i pozitivce i negativce. Za svakog glumca je dobro ako ga režiseri ne ukalupe, ali nažalost takvih slučajeva je baš malo. Koliko Vam različite uloge otvaraju vidike i koliko je nekad teško iznijeti rolu koja se potpuno kosi sa Vama?
Srećan sam što me reditelji vide u najrazličitijim ulogama i što imam takvu karijeru. Divno mi je i zaista uživam kada imam priliku da spremam uloge koje su raznovrsne i različite. To je super prilika da naučite nešto novo, da dopunite svoje obrazovanje, da shvatite ljude koji se razlikuju od vas, da vidite svijet drugim očima… a što je uloga dalja od vas to je ljepše, a čini mi se i lakše.
Danas, kad imate veliki broj uloga iza sebe, da li Vas više zovu na kastinge ili režiseri već znaju koju rolu da Vam dodijele?
Uglavnom reditelji znaju šta bi željeli da igram, i zovu me. Ali ja volim i kasting. To je uvijek lijepa prilika da glumac sam osmisli kako da odigra zadati lik i može da pokaže mnogo toga.
Mnogi glumci kažu da nema velikih i malih uloga, te da je svaka jednako bitna. Mogu li i male uloge biti prilika da jedan glumac “zablista”?
Mislim da mogu. Nije svaka uloga podjednako važna za priču, ali svaki lik nosi cio svijet sa sobom. Da li će se to vidjeti, ne zavisi samo od glumca. Ako i reditelj isto razmišlja i želi od male uloge da napravi minijaturicu, onda je to moguće.
Interesantno je da ste glumu upisali sa 17 godina. Većina glumaca koji ranije krenu na akademiju ne budu odmah zreli za sve ono što gluma kao poziv nosi. Koliko Vam je u početku bilo teško da potpuno promijenite način života- budete na predavanjima čitav dan, scene ponavljate do beskonačnosti...?
Bio sam jako mlad i nezreo kada sam upisao akademiju. Nisam više morao da idem u gimnaziju i sve to je za mene bila više avantura i provod nego fakultet. Nisam baš bio odgovoran i svjestan šta se dešava oko mene, ali sam imao sreću da me zovu i da imam posla. Tek kasnije, u kasnim dvadesedim - oko tridesete, sam, čini mi se, stao na svoje noge i na pravi način počeo da radim svoj posao i da uživam u njemu.
Bonus video:
