Erl Kameron prvi je britanski crnac koji je zaigrao na velikom platnu, nedavno je proslavio stoti rođendan, a tim povodom u razgovoru za Guardian pričao je o svojim godinama, ali i o franšizi o tajnom agentu Džejmsu Bondu i rasizmu sa kojim se često susretao.
Prema njegovom mišljenju, davno je trebalo da se pridruži preminulim kolegama, ali je imao sreće.
Još 1940. godine obolio je od upale pluća, nakon čega je ostavljen u zapuštenom kutku bolnice kako bi tu umro, jer su u to vrijeme kreveti bili popunjeni ranjenim vojnicima Drugog svjetskog rata, a koji su vrijeme skraćivali kladeći se kada će Kameron preminuti.
Tek nedavno na jednoj od zdravstvenih kontrola, rečeno mu je da je ta upala pluća uništila njegovo lijevo plućno krilo.
“Sve ove godine živio sam samo sa jednom funkcionalnom stranom pluća”, uz osmijeh komentariše ovaj glumac, koji je u svojoj mladosti radio kao prodavac ribe na pristaništu, perač suđa u hotelu i prodavac sladoleda.
“Nikada nisam sebe vidio kao začetnika nečega. Tek kasnije, osvrćući se na dio koji je prošao, shvatio sam da zapravo i jesam bio pionir među crnim glumcima”, priča Kameron koji pokušava da stotinu godina sroči u kratak razgovor sa novinarom.
“Molim vas zaustavite me ako postanem dosadan, jer volim da pričam”, iskren je glumac, koji se potom prisjeća svog prvog dolaska sa Bermuda u Britaniju, u oktobru 1939. godine, nekoliko sedmica prije rata.
Ipak najduža profesija kojom se bavio je glumačka, tokom koje je igrao u dramama, a slavu je zaradio igrajući diktatora u jednom od filmova o Džejmsu Bondu. Ipak, Kameron nikada nije dostigao status holivudske zvijezde, ali ne svojom greškom, jer je bilo i drugih faktora, iako ga svi opisuju kao najboljeg crnog britanskog glumca.
Kako ističe, bilo mu je veoma teško da pronađe posao zbog boje kože, ali ga je pozorište prihvatilo bez predrasuda, pa je prvu ulogu dobio u mjuziklu “Chu Chin Chow” i to u vrijeme kada je prao suđe u kafiću.
“U pozorištu nije postojala razlika u boji. Tek kada bi otišli na turneju suočio bih se sa predrasudama, jer bi bili u gradu na jedan dan i tražili smještaj. Sjećam se posjete Dadliju, pozvonio sam na vrata, a služavka je otvorila, bacila jedan pogled i zalupila mi vrata. Umalo me je udarila u nos”, uz smijeh se prisjeća Kameron, dodajući da se odavno uzdigao iznad takvih ljudi.
Bitku protiv rasizma nastavio je u njegovom prvom filmu snimljenom 1951. godine “Pool of London” u kojem glumi mornara Džonija, koji se zaljubljuje u bijelu djevojku.
“To je bio prvi britanski film koji je prikazao miješanu romansu. Meni je ipak sve djelovalo prirodno, poput stvarnog života”, ističe on.
Sljedeći projekat bio je “Sapphire” u kojem je pomaže da se riješi misterija ubistva trudne žene.
“'Pool of London', ' Sapphire', 'Guns at Batasi, 'Flame in the Streets'... Sve su to bili dobri filmovi i dobre uloge. Ali dobijao sam i male uloge, jednako značajne, iako sam im zaboravio imena”, priznaje glumac.
Iako je dobijao veliki broj uloga, režiseri su ga često koristili kako bi fascinirali publiku ili sa njim obezbijedili priču koja nosi snažnu političku poruku, pa je često sam nosio cijele projekte.
“Nema sumnje u to. Osim ukoliko je u scenariju bilo precizirano da je lik crn, nikada ne bi odabrali crnca za junaka. Kao što nikada nisu uzimali u obzir mogućnost da bijeli lik pretvore u crni. To je bio moj najveći problem. Zato sam često dobijao male uloge, što je bilo veoma frustrirajuće, ne samo za mene, već i druge crne glumce”, tvrdi on.
Do sredine '60-ih godina prošlog vijeka Kameron se izborio za svoj status igrajući uz Šona Konerija u “Thunderballu”, a dobio je i epizodne uloge u serijama “Doctor Who” i “The Prisoner”, ipak, najveću promjenu doživio je sa Baha'i religijom, koja propagira harmoniju čovječanstva i jedinstvo sa bogom.
Zbog nje je odlučio da se preseli na Solomonova ostrva, gdje je osnovao Baha'i centar i zarađivao za život prodajući sladoled.
Kako ističe, i danas bi živio tim životom da se njegova prva supruga Odri nije razboljela i preminula.
“Bilo je to 1994. godine... ali i to je život”, sa tugom odgovara Kameron, koji se po povratku u Britaniju ponovo oženio Barbarom, a u 80. je odlučio i da se ponovo vrati glumi.
Ako pogledate pažljivije, vidjećete ga u blokbasterima poput “The Interpreter”, “The Queen”, a igrao je i uz Leonarda di Kapria u filmu “Inception”.
“To je bila jedina stvar u kojoj sam dobar. Uvijek sam imao talenat za glumu. Čak ni sada ne želim da se povučem”, u šali kaže 100-godišnji glumac, koji kaže da se od početka karijere nije puno toga promijenilo.
“I dalje je malo dobrih uloga za crne glumce, ali je i puno dobrih glumaca danas. Na primjer momak iz 'A United Kingdom', Dejvid Ojelovo, briljantan je, a dobro je oživio i Martina Lutera Kinga. Takođe, u '12 Years a Slave', Čivetel Ejiofor je sjajan. Nisam siguran da bih se mogao mjeriti sa njima. U moje vrijeme konkurencija je bila slaba”, priznaje on.
Ovaj glumac prošle sedmice proslavio je svoj 100. rođendan, a kako kaže, za tu brojku nije zaslužan njegov stil života.
“Nisam živio zdravo. Često sam prekomjereno pio alkohol. Ali sa time sam prestao kada sam se okrenuo Baha'i religiji. Tek tada sam došao do tačke u životu kada sam shvatio da ne treba da se okrećem za atraktivnim djevojkama na ulici. To je bila velika slabost. Pravio sam puno grešaka. Mnogo toga bih učinio drugačije da sam bio mudriji”, poručuje on.
Bonus video: