Industrija dovoljno ne cijeni glumca

Nikšićanka Ana Drljević živi svoj san. Ima privilegiju da se bavi glumom o kojoj je maštala još kao osnovka. Iako je pokušala da kroz psihologiju “nađe sebe” na kraju je ljubav prema glumi presudila, te je upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu.

Danas je članica Nikšićkog pozorišta, a za “Vijesti” govori o glumačkoj profesiji, dobijanju uloga, ali i otkriva sa kojim se izazovima susreće i koliko je teško kombinovati majčinstvo i karijeru u današnje vrijeme...

Ne krije da je dva puta bila na prijemnom Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, te je na kraju odlučila da okusi sreću u Sarajevu i Akademiji scenskih umjetnosti koja važi za jednu od najboljih na Balkanu.

“Na cetinjskom FDU oba puta sam ušla u uži krug, međutim, nisam prošla dalje. Znate, ima onih ljudi koji nekako dobijaju stvari lako, a ja za sve što volim moram dobro da se pomučim. Valjda je to neka moja sudbina. Tako da sam nakon toga razmišljala gdje bih još mogla otići na prijemni. Znam, da je kod nas u Crnoj Gori prva stanica na koju krećemo - Beograd, ali s obzirom da sam našla informaciju da je sarajevska Akademija jedna od najboljih na našim prostorima jer se njihov sistem i profesori nijesu promijenili, te sam odlučila da odem tamo i probam da upišem istu”, priča Drljević za “Vijesti”. Sarajevo je prvi put posjetila još kao tinejdžerka na polumaturskoj ekskurziji, a upravo istu pamti jer je u centru grada posmatrala snimanje jednog filma.

“Kada sam došla na prijemni ispit u Sarajevo, sjetila sam se tog događaja i pomislila kako u životu zaista ništa nije slučajno. U Sarajevu sam živjela skoro sedam godina. U tom gradu sam odigrala svoju prvu predstavu, snimila prvi kratki film i seriju, imala i prvu filmsku premijeru na Sarajevo film festivalu. Tako da, Sarajevo je moja ljubav, zauvijek će biti moj grad i dio mog srca će uvijek pripadati njemu”, ne krije glumica.

Tako je Anja Drljević ostvarila svoj cilj i završila Akademiju scenskih umjetnosti. Međutim, diploma nije bila garancija da će lako doći do uloga. Anja se osvrnula i na činjenicu da se na Balkanu često kastinzi ne objavljuju javno, te je veoma teško za njih saznati i konkurisati za uloge.

“Prije dva mjeseca je bio kasting kod čuvenog Boba Vilsona. U pitanju je fantastičan pozorišni režiser svjetskog ranga. On je organizovao kasting za novu predstavu koja će se raditi u Parizu. Dakle, da sam znala da će biti taj kasting, mogla sam da kupim kartu, platim smještaj i odem u Pariz na kasting. A kod nas glumci ne dobijaju informacije o audicijama tog tipa. Iako ih ima, ima ih vrlo, vrlo malo. Kasting agencije neće da odgovore na mejl u 80 odsto slučajeva”, požalila se ona, te dodala da dobijanje uloge često ne zavisi od vještina jednog glumca ili glumice, već od toga kako se ko svidi agentima.

“Kasting agenti su sad čak počeli javno da pričaju da sarađuju samo sa ljudima koji im se dopadaju. Što bi bilo recipročno tome, da odem u pozorište da igram predstavu i onda vidim nekog čovjeka ili ženu u publici koji mi se ne dopadaju i kažem da neću da igram predstavu ako taj gospodin ili ta žena ne izađe. Znači, ti kastinzi kod nas su jako loše organizovani, vrlo često ih i nema, nisu raspisani. Za neke dobre projekte kastinzi ne postoje”, dodala je mlada glumica.

Ona je objasnila da video-format audicije takođe predstavlja jedan veliki izazov za glumce jer ih tome ne uče na fakultetu, a virtuelni način predstavljanja je dosta komplikovan:

“Teško je raditi scenu, a da me snima moj suprug ili neko iz kuće, ili da se sama snimam, jer treba sve to da odigram u nekoj kućnoj atmosferi. Druga stvar, na akademiji nas tome niko ne uči. Prvi put se susrećemo sa tim onog trenutka, kada dođemo do posla i same prakse. I tako poluizgubljeni lutamo, ne znamo kako se to radi”, iskrena je ona.

Anja je tokom karijere imala i dobrih i loših momenata na kastinzima, a jedan joj se urezao u sjećanje:

“Posljednji kasting koji sam radila mi je totalno promijenio percepciju. Uvijek sam polazila od toga, da sa mnom nešto nije u redu kada ne prođem kasting. To mi je bilo normalno i logično, jer ne volim da krivim bilo koga drugog za neke svoje neuspjehe. Mislim, da je čovjek sam kovač svoje sreće i sudbine. Naravno, uz neku pomoć energije koja nam dolazi od gore. Međutim, na tom kastingu za određenu seriju sam bila jako dobra, to mi je rekla kasting agentkinja iz Beograda koja me je zvala. Ali, na kraju, tu ulogu nisam dobila. Taj kasting je bio prekretnica, naučio me je da ne krivim sebe za nešto u čemu nisam trenutno uspjela. To ne znači da nisam dobra, to prosto znači da se u tom trenutku traži nešto drugo”, ohrabrujuće je rekla Anja.

Sigurna je da i njene kolege nijesu zadovoljne kako funkcionišu kastinzi u Crnoj Gori.

“Mi uopšte ne pričamo iskreno i otvoreno o tom problemu, već u foajeima, bifeima, iza scene, rijetko ko hoće da izađe javno i da kaže kakva je situacija. Vjerovatno, zbog toga što je glumce strah da i ono što potencijalno mogu da dobiju, neće dobiti”.

Pored toga, Anja je pomenula još jedan značajan problem svoje profesije, a to je potcijenjenost glumaca.

“Ne mislim da jedan glumac treba da zarađuje 50 miliona na mjesečnom nivou od filmova, ali mislim da treba da zaradi onoliko koliko mu je dovoljno da može da živi i da pošteno obavlja svoj posao. Producenti uzimaju najveći dio novca. Na primjer, ako je budžet za snimanje jedne reklame 30 hiljada eura, glumac dobije honorar od hiljadu, ako bude i toliko. Dakle, na našim prostorima glumac se uopšte ne čuva. Ne kažem da glumac treba da bude neki idol ljudima, niti da se prema njemu odnosimo sa nekim strahopoštovanjem, ali mislim da industrija dovoljno ne cijeni glumca”, razjasnila je glumica.

Ona je dodala da problem nije samo u industriji, već i u samim glumcima koji potcjenjuju svoj rad, a stoga i rad kolega, jer dok jedan glumac neće da pristane da radi određenu ulogu za 500 eura, drugi će je prihvatiti i za 300. Ovaj problem često se tiče mladih glumaca.

“Mislim, da se i mladi glumci i glumice eksploatišu. Uzimaju ih za predstave, daju im vrlo komplikovane zadatke, fizički i psihički, a na kraju su potplaćeni. Prosto se podrazumijeva da će mladi glumac na početku karijere raditi i za dnevnicu od 50 eura i pristati na sve jer će se na kraju izboriti. Žao mi je što se o tome ne priča otvoreno. To me boli, i voljela bih da se tu nađe neka solidarnost, jer jedino zajedno možemo nešto promijeniti”, sigurna je Anja.

Tokom svoje karijere Anja je imala šansu da se oproba na daskama koje život znače, ali i kroz filmske i televizijske projekte. Na pitanje šta preferira i gdje se više pronalazi, odgovara:

“Otkako sam počela da radim mnogo sam više u pozorištu. Međutim, to još uvijek ne mogu i ne želim da dijelim. Za mene su i film i pozorište divni mediji koji nude ogromni dijapazon mogućnosti. Tako je pozorište jedan momenat trenutka, ovdje i sada, na određenom mjestu, koji se nikada više ne može ponoviti. A film kreira istoriju, ostavlja trag i svjedočanstvo. Možeš ga gledati poslije dvadeset godina, tako da su mi oba medija prekrasna i obožavam ih”.

Ističe da voli glumu u svakom obliku, te da joj ista najlakše pada tokom cjelokupnog procesa. A voli i poeziju, filmove, serije, angažovani politički teatar, i fizički teatar, tako da bi voljela u svemu da se oproba, s tim što je na ovim prostorima, kako tvrdi, izbor veoma uzak.

“Žao mi je što smo ograničeni. Kod nas su predstave jednolične, bavimo se nekim bazičnim stvarima, posebno ako uporedimo sa svjetskim projektima. Voljela bih da i mi počnemo da se bavimo podrobnije i temeljnije našim poslom. Kada kažem kod nas, ne mislim samo na Crnu Goru, već na cijeli Balkan. Meni je teško to da odvajam”.

Što se tiče uloga koje bi joj predstavljale izazov, ali sa kojima bi se rado uhvatila u koštac, rekla je da su to jake ženske uloge, kako je opisala Jasna Đuričić, one “koje imaju tačku preloma, koje imaju šta da kažu, koje će ostaviti pečat i trag, koje imaju razvojnu liniju lika”. Anju inspirišu uloge poput onih koje dobijaju Kejt Blanšet i Kejt Vinslet, one sa kompleksnim temama, koje dokazuju da “ženina funkcija nije samo da bude lijepa”...

“Volim likove sa margine. Volim likove koji su odbačeni, jer u njima se zaista krije pravi suštinski život. Volim malog čovjeka, ne volim ovo što smo mi danas postali - da si ono šta nosiš, i ono koliko novca imaš. Smatram da je čovjek mnogo više od toga. Zaista volim duhovnost i psihologiju, volim da vjerujem u to, da smo mi jedna božanska bića koja još uvijek nijesu uspjela da razviju svoj kapacitet i svoju sposobnost onoga što zaista mogu,” naglasila je Anja.

S obzirom na višegodišnje iskustvo u glumi, krajem prošle godine, Anja je zajedno sa Matijom Memedovićem otvorila Međunarodni festival glumca u njenom matičnom pozorištu, gdje je počela da radi još kao pripravnica:

“Posle Akademije su me pozvali tu da igram jednu predstavu, a nakon toga sam tu odradila i pripravnički, pa sam dobila posao, i nekako mi je sve to divno. Uvijek sam između toga da idem što dalje i da se ne vraćam u Nikšić i između toga da ne idem nigdje. Lutajući sam putnik. Živjela sam u Sarajevu, pa po Crnoj Gori, sad u Beogradu, stalno sam na relaciji Crna Gora-Srbija, ne mogu da budem statična u tom smislu. Imam priliku da radim i po Bosni i Hercegovini, i po Srbiji, svuda, te shodno tome mogu da imam uvid u situaciju. Međutim, Nikšić me jako veže, to je moj rodni grad, voljela bih da ga učinim boljim koliko god to mogu”, kaže glumica, te sa ponosom ističe činjenicu da je Festival glumaca odlično prošao - karte su rasprodate i prije istog, sala je svako veče bila puna, publika je uživala.

Međutim, ono što je zapazila jeste činjenica da u gledalištu nema mlađe publike.

“Primjetila sam da srednjoškolci nemaju nikakvu zainteresovanost za teatar, osim pojedinih koji to vole i žele da se bave ovim poslom. Bilo bi lijepo da možemo da pozovemo neke od srednjih škola u pozorište, pa nakon toga organizujemo kao neku diskusiju o predstavi. Čak skoro smo radili Nušića, koliko se sjećam imali smo ga u srednjoj školi za lektiru, osim eto ako su ga sad u ovo bizarno doba izbacili iz obaveznog čitanja”, pita se ona, te dodaje da Nikšićkom pozorištu nedostaju profesionalci koji znaju kako se određeni posao obavlja, kako bi mogli još bolje da rade i zauzmu svoju poziciju u državi.

“Mislim da Ministarstvo kulture i medije uopšte ne pridaju dovoljno pažnje Nikšićkom pozorištu, te su ovaj Festival glumca sponzorisali opština Nikšić i Nikšićko pozorište. Uputila bih apel Ministarstvu kulture ovim putem, jer Nikšić je jedan od najvećih gradova Crne Gore, i bio je među prvima koji je imao pozorište i bioskop”, podsjetila je glumica ne želeći da priča o budućim projektima.

“Ne volim da pričam o tome. Imam nekoliko zakazanih predstava. Uvijek bude posla, vidjećete me u skorijoj budućnosti sigurno”, zaključuje ona.

Osjećam dužnost da stanem na stranu potlačenih i ugnjetavanih

U sklopu Panevropskog ansambla, Anja trenutno putuje po Evropi sa predstavom “The Handke Project”, čiji producenti dolaze iz Njemačke, Italije, Bosne, Kosova i Srbije. Prethodne godine su bili i u Crnoj Gori na FIAT festivalu, gdje su dobili gran-pri za najbolju predstavu. Naravno, predstava je na engleskom jeziku koji joj, kako kaže, ne predstavlja nikakav problem jer ga uči od malenih nogu.

“Otkrila sam da koliko sam nedarovita za matematiku i prirodne nauke, toliko sam za jezike talentovana. Govorim i italijanski, razumijem španski, francuski pomalo, engleski fluentno. To je za mene svakako izazov, a ja volim izazove i nove stvari koje će da me natjeraju da napregnem svoj mozak,” povjerila nam se Anja.

Što se tiče predstave, Drljević je objasnila da se tema vrti oko nobelovca Petera Handkea koji je porekao genocid koji se desio u Srebrenici.

“Oko toga je postojao i postoji veliki skandal, te smo mi uzeli tu temu i obradili je, postavili pitanje: ‘koliko čovjek koji je umjetnik i javna ličnost mora da snosi odgovornost, bez obzira na to što je dobar umjetnik i dobar pisac?’ On ne može da dobije Nobelovu nagradu jer je čovjek koji propagira fašizam”, smatra Anja koja je bila sigurna da evropska publika nije svjesna šta se sve dešavalo devedesetih na Balkanu, međutim iznenadila se.

“Mislila sam da kad odemo u Veneciju, Dortmund, Prag sa ovom predstavom, ljudi nas neće ništa razumjeti, međutim shvatila sam, da je Evropa i te kako svjesna nepravde u Jugoslaviji i one koja se desila nad bosansko-hercegovačkim narodom. Publika je dirnuta. Svaki put dobijemo ovacije. Ljudi plaču, govore da nisu znali šta je Evropa učinila Jugoslaviji. Mada, zaista mislim da su svjesni da je Jugoslavija bila jedna moćna velesila koju su Evropa i Amerika pripomogle da se uništi, kao što danas uništavaju Palestinu. Žao mi je ako nekom ovo smeta, ali ja u ovom trenutku kada se dešavaju ovakve stvari prosto ne mogu da ne pozajmim svoj glas onima koji su bez istoga ostali. Osjećam ljudsku dužnost da stanem na stranu potlačenih, ugnjetavanih i onih koji gube svoje živote zbog vjerskih ideologija”, naglašava glumica.

Otkriva da je pomenuta predstava povezana i sa današnjim vremenom.

“Ta predstava mi je prekrasna. Slobodno možemo da povučemo paralelu njene tematike sa današnjim vremenom, genocidom i ratom koji se dešavaju nad narodom Palestine. Imamo hrpe ljudi, hrpe državnika na čelu raznih država koji dopuštaju da se ovako krvoločno ubija preko 20 hiljada ljudi. Tako da naša predstava je od velikog značaja za čovjeka”, objasnila je.

Majčinstvo je čini boljom

O roditeljstvu Anja govori kao o najplemenitijem i najtežem “poslu” u njenom životu.

“Zamjeram na simpatičan način starijim generacijama koje uopšte nisu o majčinstvu pričale onako iskreno. Nisu rekle koliko je zapravo teško biti roditelj, ne samo majka, već i otac. To je najteža stvar u životu koju sam radila, ali i najljepša, najsvrsishodnija i najplemenitija”.

Već nakon četiri mjeseca od porođaja otputovala je sa bebom i majkom u Prištinu kako bi počela rad na predstavi “The Handke Project”.

“Divan je momenat, kada je moj kolega iz predstave ‘The Handke Project’ Arben Bajraktaraj napisao pismo, a u jednoj rečenici pomenuo: ‘Anja, ja nikad nisam upoznao hrabriju osobu od tebe, da si došla sa djetetom od četiri mjeseca da radiš predstavu, pa to je revolucionarno’. Ne želim da kombinujem, već da napravim najprirodniju simbiozu toga kako je to biti majka i kako istovremeno raditi svoj posao”, istakla je Anja jer smatra da je bitno da žena radi.

“Imam neutaživu potrebu za stvaranjem, često imam dane kada sam kući sa djetetom i nemam nikakvu predstavu u procesu. Slobodna sam, igram se sa sinom, radim oko njega i po kući, ima hiljadu stvari koje treba da uradiš. Na kraju dana budem isfrustrirana, zašto ja sad nisam pročitala 15 stranica jedne knjige, nisam ništa uradila, a zapravo sam se cijeli dan bavila jednim malim stvorenjem,” podijelila je mlada majka svoje iskustvo.

Majčinstvo je inspiriše da bude što bolja osoba i uzor sinu, kojeg zajedno sa mužem želi da nauči pravim vrijednostima. Svakako, kombinovati majčinstvo i karijeru veoma je komplikovano, ali u Anjinom slučaju to je podstiče na usavršavanje, uči je da cijeni svaki trenutak i otkriva joj sve veću snagu volje:

“Teško je kada odem na četiri dana, a moja ili suprugova majka čuvaju sina, jer ne mogu da se opustim sto odsto i da igram predstavu, da popijem piće. Jedan dio mozga mi je stalno ‘sa djetetom’. Osjećam i grižu savjesti što ostavljam svoje dijete. Međutim, kada izađem na scenu taj osjećaj ispari. Čovjek prosto mora da se hvata u korak sa vremenom i sa svime što želi ili bi želio da postigne,” motivisano je rekla Anja Drljević.