“Izgleda da je filmski svet dobio novog pretendenta za titulu spasioca žanrovskog filma u regionu”, piše na kultnom blogu Celuloidna mržnja filmski kritičar Milan Krunić.
Riječ je o mladom crnogorskom reditelju Gojku Berkuljanu i njegovom debitantskom ostvarenju – Iskra – čija je premijera zakazana za 2. avgust, u 21 časova, na Kanli Kuli, u okviru Hercengnovskog filmskog festival.
Dimitrije Vojnov u svojoj kritici na uticajnom blogu Crippled Corner govori o “toniskotovskog kompetenciji” mladog crnogorskog reditelja koji “vešto i vrlo odmerenim sredstvima vodi priču sa više vremenskih tokova, očekujući koncentraciju gledalaca koja na svu sreću na kraju biva nagrađena”.
Ono u čemu se regionalna kritika slažu jeste da se radi o vanserijskom žanrovskom ostvarenju – o filmu koji po tonalitetu i strukturi najviše podsjeća na skandinavske trilere. Štaviše, Vojnov tvrdi da je Iskra, uz Poslednje poglavlje Nemanje Bečanovića, “sam vrh crnogorske filmske produkcije”.
Berkuljanov trijumf je u tome veći što se zapravo radi o diplomskom filmu koji je, zbog nedostatka sredstava i podrške crnogorskih kulturnih institucija, sniman gotovo tri godine, na mišiće i uz volontersku predanost svih involviranih. No, kako Krunić zapaža, Berkuljan je “svoje ograničene finansije iskoristio maksimalno” i finansijske nedostatke pretočio u kreativnu slobodu. Vojnov, recimo, primjećuje da je film vizuelno “vrlo kontrolisan, brižljivo planiran i efektan, imali u vidu mikrobudžet ili ne”. Dakle, Berkuljanova autorska vizija i vladanje zanatom su ni od čega napravili film značajan film u regionalnim okvirima. Krunić se čak ne libi da scenu “koja veoma efektno stavlja tačku na čitavu priču filma” okarakteriše “gotovo kjubrikovskom”.
A šta je priča filma? Kako je to sumirano na blogu Celuloidna mržnja: “Petar je inspektor u penziji i sve što mu je ostalo u životu je njegova ćerka Iskra. Kada se ona ne pojavi na poslu nekoliko dana, Petar prekida penzionersku monotoniju i kreće u potragu za ćerkom, usput tražeći pomoć od njenog kolege Igora, ali i svog bivšeg partnera Ranka. Međutim, njihova potraga otvara vrata daleke prošlosti i baca svetlost na stvari koje su možda trebale biti davno zaboravljene.” Poput svojih skandinavskih noir pandana, Iskra je i društveno angažovan film: Berkuljan traumu crnogorskog društva, kao i nemogućnost njenog prevazilaženja u kontekstu sveprožimajuće korupcije, locira u period tzv. Antibirokratske revolucije. Kako Vojnov zapaža, u tome leži i najveća snaga Berkuljanovog filma – u spajanju u post-jugoslovenskog kinematografiji “retko korišćenih žanrovskih obrazaca sa lokalnim miljeom”.
Zamjerke na Berkuljanov film mahom se tiču određenih scenarističkih propusta i glumačkih problema koji proizilaze iz toga, što je donekle i za očekivati od mikrobudžetskog filma snimanog sa velikim prekidima u rasponu od tri godine. Konsenzus je pak da Berkuljanov prvijenac pokazuje da su kukumavke o tome kako je nemoguće snimiti cjelovečernji film za “male pare” – neosnovane.
I dok se mladi crnogorski reditelji utrkuju ko će snimiti što hermetičniji arthouse film koji ne komunicira ni sa kim osim sa njihovim umjetničkim egom, Berkuljan u najboljoj novoholuvudskoj tradiciji spaja žanrovsku disciplinu i zanatsku umješnost sa snažnom ličnom, autorskom vizijom.
Rezultat? Obavezna lektira značajna u regionalnim okvirima.
Bonus video:
