Kroz igrice usavršio komunikacijske sposobnosti na više jezika

Kako je odrastao i spoznavao nove sfere gejminga, prije svega mogućnost takmičenja, shvatio je da je to mnogo više od puke zabave

18798 pregleda 10 komentar(a)
Foto: Miloš Todorović
Foto: Miloš Todorović

Malo je gejmera koji se mogu pohvaliti da su se pored igranja oprobali i u ulozi komentatora, ali i da iza sebe imaju suđenje međeva na svejtskom nivou i sertivikat za ista.

No, iako ima tek 21 godinu, Radovan Vojinović je postigao sve to.

Bio je uspješan i sa ekipom Perspektiva kao CS:GO igrač, a danas prenosi njihove mečeve. Kao sudija pojavio se u Izrael na Svjetskoskom prvenstvu IESF, a nedavno je i zvanično dobio licencu za gejming sudiju od Svjetske i Evropske Esport Federacije IESF I EEF.

O svemu tome za Magazin priča Vojinović...

Već godinama si u svijetu gejminga. Kako si počeo da igraš igrice?

Igrice sam počeo da igram kao i svako drugi, znači kao klinac. U tom periodu je prirodno da vas zanimaju nove stvari, pogotovo jer govorimo o periodu u kom je tehnologija bila u brzom razvoju, pa su i mogućnosti veće. Sve je počelo od interesovanja za nešto što do tad nijesam probao i načina razonode. Međutim, kako sam odrastao i spoznavao nove sfere gejminga, prije svega mogućnost takmičenja, shvatio sam da je to nešto mnogo više od puke zabave. Gejming pruža značajne mogućnosti za individualni razvoj, iako mladi danas često zaboravljaju i ovaj aspekt, a postepeni progres e-sporta u državi i regionu je nešto što me je oduvijek privlačilo i čini da radim još više.

S obzirom na to da kažeš da si u gejmingu od djetinjstva, kako si se tada borio sa predrasudama koje postoje čak i danas?

Uvijek je teško kada neko ne razumije ono čime se bavite i što vas interesuje. U svakom slučaju, prirodno je da vas u tom nekom period stariji, bilo to roditelji ili nastavnici u skoli, usmjeravaju na neke, uslovno rečeno, produktivnije stvari, ali nikada ne treba dozvoliti da vas bilo ko sputava ili odlučuje u vače ime. Vrčnjaci i mladi ljudi su uveliko u svijetu gejminga, tako da sa te strane smatram da nikad nijesu postojale bilo kakve predrasude. Neko je manje, a neko više uključen u čitavu tu sferu, ali svakako da je svako razumije, i staviše, želi i sam da se više uključi. Ljudi napokon shvataju o kakvoj se industriji radi i koliko prilika za razne vrste uspjeha profita postoje, ne stavljajući u prvi plan čak ni finansijsku dobit.

Objasnio bih kako je postojalo nerazumijevanje onog čime se bavim u tim nekim prvim periodima, Osnovne i srednje škole, od strane nastavnika ili ljudi iz okruženja, ali znajući da danas uveliko više od njih zarađujem i ja kao i moje kolege, shvatam da se trud isplatio.

Radovan Vojinović
foto: Miloš Todorović

Fokusiran si na CS:GO. S obzirom na to da je ona jedna od nastarijih igara iz žanra MOBA, jesi li se vremenom šaltao na ostale, čisto da i sam vidiš kako je igrati neke druge pucačke igrice? Ako jesi zašto si se uvijek vraćao Counteru?

Nikada nijesam previše vremena posvećivao nečemu u čemu nijesam pronalazio sebe, prilike i svakako uspjeh. To je možda i glavni razlog zbog kojeg, osim CS:GO-a, zaista nijesam konkretnu količinu vremena proveo igrajući nijednu drugu igricu i svakako razlog zbog kojeg danas sebe ni ne smatram gejmerom u pravom smislu te riječi. Counter je po meni najpoznatija, najkompetitivnija, najlakša za razumjeti i poslovno govoreći igrica koja pruća najviše mogućnosti. Od početka sam se fokusirao na nju, gradio sebe kao igrača, kasnije kapitena, pa sve do poslova komentatora, vođe produkcijskog tima, sudije i organizatora. Vidjećemo šta je sljedeće.

Dvije se ekipe takmiče u CS:GO, jedna predstavlja teroriste, a drugi brane teritoriju. Šta je za tebe veći izazov, koja pozicija?

Kada govorimo o napadu i odbrani govorimo o stranama na kojima se nalazite u određenom dijelu meča. U svakom meču ćete dobiti priliku da se oprobate i na jednoj i na drugoj strani, ali broj pozicija je znatno veći. Svaka ekipa ima svog vođu, to jeste osobu koja koordiniše čitavim timom, znači više taktičkim elementom igre, zatim su tu igrači čiji je posao da na najbolji način prikažu svoje mehaničke sposobnosti, znači taj pucački element. Tu su zatim podjele pozicija u odnosu na izbor arsenala sa kojim se rukovodi, s toga imamo poziciju snajpera itd.

Kroz svoju takmičarsku karijeru rekao bih da je posao vođe, eng. Ingame leader-a, možda i najteži i svakako iziskuje najviše vremena. Pored svog vremena koje ćete provesti vježbajući sa ekipom, morate odvojeno da radite na taktikama, gledate mečeve vaših protivnika, radite na komunikaciji čitave ekipe, te rješavate međuljudske odnose u samoj ekipi.

Gejmeri uvijek potenciraju da se kroz igrice razvija takmičarski duh, brzina razmišljanja, pokreta.... Koju si vještinu i sam razvio za sve ove godine od kako si gejmer?

Često govorim o tome da je takmičarski nivo i kompetitivnost u pojedinim igricama dosta veća nego u tradicionalnim sportovima, te da se kroz igrice stvaraju sjajne mehaničke i duhovne sposobnosti. Dosta više akcije sigurno doprinosi tom shvatanju, ali ja bih se više fokusirao na međuljudske odnose u timu i timski rad. Dok je u fudbalu recimo, verbalna komunikacija na terenu dosta površna, u igricama je to na mnogo većem nivou. Svakog trenutka morate da komunicirate sa svojim saigračima, spremate taktike i realizujete ih, ali i stvarate odnos sa vašim saigračima. Ekipa u kojoj se igrači dobro poznaju, i razumiju poteze jedni drugih, te u svakom trenutku mogu biti spremni na bilo kakvu reakciju, će uvijek biti spremnija i bliža pobjedi.

Takođe, nećete uvijek igrati sa igračima iz vaše države ili regiona, ukoliko nemate svoju ekipu vrlo često ćete se naći u okruženju igrača koji govore engleski, ruski ili bilo koji drugi jezik. U tom slučaju su igrice odlična podloga i za razvijanje jezičkih sposobnosti, što u svakom slučaju mogu i sam potvrditi jer sam kroz gejming karijeru zaista usavršio komunikacijske sposobnosti na više jezika.

Imao si svoju studentsku ekipu, takmičili ste se na raznim turnirima. Kako ste se okupili i ko je bio inicijator da se okušate na takmičenjima?

Iako to ranije nije bilo izdeferencirano i razvijeno, u posljednje vrijeme sve više se organizuju posebni turniri za studente kao ciljne grupe. To je razlog zašto sam zadnjih godinu dana bio i kapiten Perspektive, jedne od najboljih studentskih CS:GO ekipa u regiji.

”Perspektiva” je projekat koji sam započeo prije nekih sedam, osam godina sa željom da bude prepoznata na takmičarskom nivou Kantera, u čemu mislim da smo i uspjeli. Kroz veliki broj turnira, čestih promjena u sastavu, ali ipak sa nekom održivom osnovom koju su uvijek činili mladi ljudi koji su pritom i studenti, našli smo se u sjajnoj poziciji da u protekloj godini Perspektivu orjentišemo kao studentsku ekipu, te osvojimo veliki broj turnira, i dosegnemo ultimativno i status jedne od najboljih regionalnih studentskih ekipa.

No, posljednje vrijeme mnogo te više možemo vidjeti u ulozi komentatora ili sudije CS:GO turnira nego igrača. Znači li to da si se preorjentisao?

Nakon dugogodišnje takmičarske karijere, a usljed brojnih obaveza, shvatio sam da je vrijeme koje mogu da posvetim igri i ekipi nedovoljno za količinu uspjeha koju bih želio, te sam počeo više da radim, nego igram. Trenutno obavljam poslove produkcije CS:GO turnira, u koju je uključeno svakako komentarisanje mečeva, ali sam i sudija za Svjetsku e-sport Federaciju.

Dodao bih i da je e-sport relativno nova i brzorastuća industrija te da postoji mnogo prilika za poslove koji su aktuelni u svijetu: poput novinara, dizajnera, video editora, menadžera. Ovi kadrovi su potrebni i na našim prostorima, pa ne treba samo razmišljati o tom igračkom dijelu, već na elektronski sport gledati kao na priliku za lično i profesionalno usavršavanje.

I sam si mi jednom rekao da kad komentarišeš, dođe ti da i sam zaigraš. Jesi li i dalje aktivan i igraš li sa svojom ekipom makar rekreativno?

Usljed brojnih obaveza i poslova, spriječen sam da se takmičim. Međutim, to nikako ne znači da i dalje ne odigram poneku partiju sa prijateljima i bivšim saigračima. Vještine se ne gube tako brzo, te i nakon određenog perioda pauze, mogu dosta da doprinesem ekipi i, prije svega, da se dobro zabavim. Ipak, za sada mi odgovara put kojim idem i kojim se razvijam, te ne razmišljam o vraćanju takmičarskom nivou.

Radovan Vonjinović i Igor Mitrović
Radovan Vonjinović i Igor Mitrovićfoto: Boris Pejović

Imao si priliku da budeš sudija i na svjetskim takmičenjima. Koliko se razlikuju u odnosu na naša domaća, koliko još treba da učimo?

Što se tiče mog iskustva, moram reći da mi je to bila velika čast i privilegija, prvenstveno, jer je to veliki korak u mojoj karijeri kada su u pitanju elektronski sportovi. Ponosan sam što je to takmičenje koje okuplja, ne samo ekipe, nego i organizacione timove iz čitavog svijeta i mnogo razvijenijih država, a da sam baš ja bio razlog da Crna Gora na jednom takvom takmičenju ima svog predstavnika u sudijskom kadru.

Ekipa SESCG na takmičenju u Izraelu gdje je Vojinović bio sudija za CS:GO
Ekipa SESCG na takmičenju u Izraelu gdje je Vojinović bio sudija za CS:GOfoto: SESCG

Što se tiče samog takmičenja, sam nagradni fond i uopšte cijena čitave organizacije dosta govori sama o sebi, i odvaja takve turnira od ovih domaćih. Međutim, na kraju dana nije baš svaki uspjeh organizacije turnira u njenim tehnoloskim mogućnostima, već i u tome kako se osjećaju igrači i uopšte gosti koji ih posjećuju. Tu bih objasnio da je Crna Gora, iako mala država, izuzetno gostoprimljiva i da mi je čast što sam bio dio organizacije turnira do sada, jer bih istakao da se nijedan takmičar, član organizacije, ili gost, nije vratio kući bez osmjeha na licu.

Kao komentator ne smiješ da držiš ničiju stranu i moraš biti objaktivan dok prenosiš meč. Koliko to nekad zna biti teško?

Kao i u svakom poslu gdje imate objektivnost i subjektivnost, u komentarisanju mečeva morate da budete maksimalno profesionalni. Neće vam niko zamjeriti ako, s vremena na vrijeme, pokažete naklonost nekom igraču ili ekipu u određenom momentu, ali ne treba pretjerivati i u svakom slučaju ni na koji način ne favorizovati nekog. Složio bih se da to može biti ponekad teško, pogotovo ako prenosite meč neke domaće ekipe, ali naglasio bih da je to komentarisanje na kraju dana vaš posao, posao koji morate strogo profesionalno da obavljate, a za koji ste svakako jako dobro plaćeni.

S obzirom na to da kad igraš, upravljaš samo svojim junakom, a dok komentarišeš moraš da gledaš sve strane. Treba li veća koncentracija kad igraš ili komentarišeš?

Sve zavisi od toga koliko ste dobri u svom poslu i koliko ozbiljno želite nečim da se bavite. Uvijek će teže biti profesionalnom igraču, nego prosječnom komentatoru, dok sa druge strane će mnogo teže biti nekom profesionalnom komentatoru koji je opet na mnogo većem nivou, koji mora da zapazi ono što prosječni neće, i na mnogo bolji način da prenese situaciju i atmosferu. Ipak, mnogo je veći pritisak kada ste u ulozi igrača, mnogo više stvari zavisi od vas i vaša reakcije u svakom trenutku mora biti mnogo brža nego što bi to bila reakcija komentatora. Razlika je i na polju posljedica vaših radnji, naročito grešaka. Dobrim komentatorima je neke greške teško i uočiti, dok ako ste igrač, svaka greška košta vas i vašu ekipu.

A šta je sa adrenalinom, ima li ga kad komentarišeš?

Svaki meč donosi nešto novo, i akcije u njima zaista mogu biti jako interesantne i probuditi različite reakcije u komentatoru. Ipak, komentarisanje shvatam kao posao, te ne mogu reći da sami mečevi i akcije u njima bude neku posebnu vrstu adrenalina u meni. Vi ste plaćeni da prikazujete određene reakcije koje možda u datom trenutku nećete ni osjetiti, ali to je i normalno. Adrenalin osjeća igrač koji se nalazi u datoj situaciji, a posao komentatora je samo da taj adrenalin i stanje igrača, na neki način, prenese publici kroz svoj glas.

Da li sebe i za, recimo, 10 godina vidiš u gejmingu i da li kao igrača, komentatora, sudiju ili ipak pri nekoj gejming organizaciji?

Decenija je zaista dug period, s obzirom da trenutno imam svega 21. godinu. Ono što vjerujem da će biti slučaj, s obzirom na neka trenutna razmišljanja i planove, jeste da ću sigurno biti daleko od nekih takmičarskih ili stručnih pozicija na polju s-sporta, poput igrača ili komentatora. U svakom slučaju, bas kao i do sada, nastavljam rad u Savezu elektronskih sportova Crne Gore, gdje ću i dalje da na najbolji način koristim sva znanja i iskustva koja sam stekao, i koja ću tek da steknem, kako na polju e-sporta tako i na polju pravne profesije.

Radovan Vojinović
foto: Miloš Todorović

E-sport je industrija u kojoj se cijeni znanje i rad

Student si prava, međutim već si honorarno zaposlen u Svjetskoj e-sport federaciji. Znači li to da te zahvaljujući gejmingu čeka posao kad završiš studije?

Iako će mnogi pomisliti da pravo i gejming nemaju dodirnih tačaka, moj posao u okviru Svjetske e-sport federacije je upravo u oblasti mojih studija. Od stvaranja pravilnika turnira, ugovora igrača, te njihovog predstavljanja u nekoj ulozi menadžera ili advokata, do suđenja na turnirima i sprovođenja samih pravila. Sve su to neki poslovi za koje morate poznavati prava, biti spremni da ih sami stvarate, ali i sprovedete sankcije u slučajevima njihovog kršenja.

Sto se tiče posla nakon studija, ne bih prerano ulazio u zaključke i buduće planove. E-sport je industrija u kojoj se cijeni znanje i rad, a ja sam izuzetno samopouzdana i harizmatična osoba, te volim da kažem kako nijesam siguran gdje ću uopšte biti kada se dobije diploma fakulteta.

Bootcamp bitan period pripreme za svaku ekipu

Čak i u regionu pojedine ekipe pored ozbiljnih rezultata imaju i trenere, menadžere, sponzore. Kako je to sa ekipama u Crnoj Gori, je li se i koliko razvila svijest kod nas da gejming ekipa može biti poput fudbalske, košakraške...?

Svijest se razvila, ali nažalost ne i ljudi i organizacije koji tu svijest treba da realizuju. Da bi bili na većem nivou takmičenja i budete konkurent najboljim evropskim i svjetskim ekipama, pored sjajne igre, potreban je i veliki stručni kadar upravo u obliku trenera, takmičarskih psihologa, ali i ljudi koji stoje iza organizacije, menadžera, sponzora i direktora.

Dobra vijest je da i Crna Gora polako prepoznaje kakvi su to sve elementi potrebni da bi se ekipe i igrači razvijali, pa je odnedavno Podgorica postala domaćin prvog Bootcamp projekta u organizaciji Saveza elektronskih sportova Crne Gore i FiveG-a. Bootcamp je jako bitan period pripreme za svaku ekipu, jer napokon dođu do stanja kada se svih pet igrača nalaze u istoj prostoriji, maksimalno fokusirani na svoju igru, bez brige o svakodnevnim obavezama i eventualnim problemima koje bi imali kući. Na ovaj način se nadamo da će Bootcamp biti sjajna prilika, ne samo za sve regionalne ekipe koje ćemo ugostiti, već i za naše ekipe kojima će ovaj vid pripreme dobro doći za evropske i svjetske šampionate koji dolaze.

Bonus video: