Ova, horor, misteriozna, avantura iz prvog lica sa supernaturalnim elementima je treća u nizu igara istog žanra koju sam imao prilike da pređem do kraja. Za razliku od prethodnih, poput Amnezije i “Dragi Ester”, u ovoj igri imao sam prilike da iskusim samo jedan pravi, kako ga mi gejmeri zovemo, “džamp sker”(iznenadni prepad).
Glavni lik
Igrač je u ulozi glavnog lika, Paula Prospera, supernaturalnog detektiva čija titula ima opravdane razloge. On je istražitelj supernaturalnih događaja, poput posjete dolini Crveni potok sa ciljem rješavanja misterije koja kruži oko nestanka mladog dječaka kao i nekoliko morbidnih ubistava sa supernaturalnim tonom; ali i sam posjeduje magične moći poput viđenja prošlosti putem nekoliko spiritualnih slika koje u njegovom umu ožive. Ispitivanjem tragova, rekonstruisanjem mjesta zločina, kao i ponavljanjem događaja iz prošlosti Paul uspijeva sklopiti kockice te otkriti događaje koji su doveli do nestanka samog Itana Kartera. Ukoliko ste kao ja, to “slaganje kockica” bi moglo potrajati, jer je svijet doline Crveni potok apsolutno očaravajući, te sam proveo dosta vremena jednostavno uživajući u pejzažima istog.
”Ova igra je narativno iskustvo koje vas ne drži za ruku”, prve su riječi prilikom pokretanja ove igre i, priznajem, istinite. Uvod u ovu horor avanturu je veoma kratak, poput: Itan Karter napisao je pismo paranormalnom Paulu Prosperu i pozvao ga u pomoć. Sve nakon toga je u Paulovim, vašim, rukama. Relativno je lako shvatiti kako stvari funcionišu, zato ne dozvolite da vas nedostatak tutoriala odbije od ove avanture.
Nema niti jedne strelice koja bi uputila ka sljedećem koraku ili objektivu; nema, po meni, dosadnih scena u ranom dijelu igre koje bi vas uputile da pritisnete određenu tipku da protagonist Paul odradi datu akciju. Sve ovo doprinosi nevjerovatnoj imerzivnosti u prelijepi, ali i jeziv svijet Itana Kartera i njegove doline. Zahvaljujući tome moguće je preskočiti dosta tragova, dokaza ili zamki, ali ne i mjesta zločina, s obzirom na to da su veoma očigledna. Moguće je čak i riješiti mjesta zločina potpuno nasumičnim redosljedom.
Ipak, nakon kratke uvodne scene na šinama ispred tunela, igrač eventualno dolazi na jedini most koji ga uvodi u jezivu dolinu. Na mostu se nalazi stara, zarđala, lokomotiva koja će vam privući pažnju te ukoliko joj priđete dodatno vas uputiti na kurblu koja nedostaje da bi se lokomotiva pokrenula. Zanimljiv je način na koji vas igra usmjerava ka ovom, prvom objektivu i upoznaje sa meni prvi put viđenom mehanikom. Kada interaktujete sa mjestom na kojem nedostaje kurbla pojaviće se mnogo “kurbli” u pisanoj formi koje lebde po ekranu i predstavljaju misli samog protagoniste koji nakon što spojite sve te ipisane kurble promrmlja:
”Mislim…kurbla…kurbla? Kurbla? Kurbla? Moram pronaći kurblu… i upaliti lokomotivu.”
Iako ovo izgleda kao da vas igra drži za ruku, ne brinite, samo je jedna ovakva situacija koja vas upoznaje sa mehanikom igre, nakon toga, sve je na vama. Postoji mnogo detalja koji se lako mogu propustiti, te ukoliko se potrudite da ih sve primijetite igra će vas dodatno nagraditi predivnim scenama, konfuznim i pomalo jezivim pričama, kao i morbidnim, horor detaljima.
Lebdeće riječi, instrukcije i monolozi su samo početak Paulovih sposobnosti. Nakon pronalaska svih tragova, dokaza i materijala za određeno mjesto zločina te postavljanja istih na svoje mjesto, Paul dobija moć projektovanja slika u fizičkom smislu na nekoliko ključnih pozicija u vezi sa određenim zločinom.
Nakon pronalaska svih ovih slika na vama je da odredite hronološki redosljed istih. Da li je par zavirio u grobnicu prije ubistva na groblju, ili pak poslije? Nakon što uspješno odredite redosljed dobijate mogućnost da odgledate kako se scena odvijala u stvarnosti.
Ukoliko pak pogriješite, scena će se odvijati do trenutka dje ste napravili grešku, te vas obavezati da iznova pokrenete jezivo kolo koje vam dozvoljava da istu ispravite.
Nakon prvog uspješno riješenog slučaja bio sam veoma uzbuđen načinom na koji su se stvari odvijale. Koliko god nesvakidašnje zvučalo, nestrpljivo sam iščekivao sljedeće mjesto zločina da bih mogao pogledati još jednu scenu sličnu prvoj. Ima nekoliko takvih scena, ali prva je i dalje ostala na vrhu liste uzbudljivosti, dok je posljednja toliko lagana i pravolinijska da je čak i bez razmišljanja očigledno koji je pravilan hronološki redosljed.
Postoji i nekoliko različitih “puzli” odnosno zagonetki u igri. Jedna zahtijeva dobru memoriju, u čemu sam obično veoma dobar, ali zbog preskočenog koraka sa njom sam imao najviše problema! Druga je neka vrsta spajanja simbola da bi se otvorila ogromna tajna vrata, dok treća predstavlja zamoran zadatak pronalaska pravog puta u dubini mračnih tunela. Četvrtu ostavljam vama da otkrijete sami. Unikatne su i veoma zanimljive, te uprkos blagoj nervozi uživao sam rješavajući ih.
Atmosfera
Nestanak Itana Kartera nije toliko strašna, koliko je jeziva i netrepljiva igra. Iako postoji samo jedan “sker džamp” trenutak u cijeloj igri, postoji mnogo trenutaka u kojima sam se iscimao. Zbog same atmosfere straha i usamljenosti čak sam poskočio na Paulovu iznenadnu odluku da nakon višeminutne ćutnje promrmlja na glas. Tenzija u ovoj igri, za razliku od drugih, nije zbog konstantnih pokušaja da vas prepadne, već zbog konstantnog osjećaja da biste mogli biti prepadnuti u bilo kom trenutku. To je po mom mišljenju najbolja vrsta tenzije i u potpunosti uspješna.
Sa druge strane, dolina Crveni potok je zahvaljujući nadrealnoj mašini četiri ispunjena predivnim pejzažima, veoma realnom prirodom i osjećajem čistog zraka. Osvjetljenje, tekstura, pažnja posvećena lišću i prostranstvu natjerali su me da se nerijetko zaustavim i uživajući u pogledu zaboravim na zadatak protagoniste i jezivu prirodu istog. Pogled sa visoke brane prema ogromnom jezeru ili pak pogled sa jezera prema visokoj brani, pejzaž sunčevih zraka koji se probijaju kroz gusto granje obližnje šume, divljenje prelijepo odrađenom propadanju napuštenih domova, vrhunski napravljen most, prelazak istog… Uprkos mrtvim tijelima na sve strane, mnogo puta sam poželio živjeti u dolini Crvenog potoka.
Ljepota vanjskog svijeta otežava odlazak u mračne rudarske tunele duboko ispod zemlje koji su definitivno najslabija karika igre. Tuneli su prepuni lutanja istim u potrazi za pravim skretanjem koje bi vas odvelo do sljedećeg mjesta zločina i zanimljive zagonetke. Problem sa tunelima je što, kao da su pravljeni u žurbi, izgledaju isto, tmurno, pomalo i dosadno u poređenju sa vanjskim svijetom na koji vas igra prethodno navikne. Dobra strana je da ukoliko ste dobri sa pamćenjem i posjedujete dobru osobinu snalaženja u prostoru nećete provesti mnogo vremena u ovim tunelima. Zagonetka na kraju će vam, doduše, oduzeti dosta.
Prelijepi svijet je takođe ogroman, te iako to nije neophodno loša stvar, moram priznati da mu nekako fali aktivnosti. Flore ima mnogo, pejzaži vam oduzimaju dah, ali fauna jednostavno ne postoji. Nekoliko je puteva kojima možete hodati satima i uživati u pogledu, ali osim pogleda nema ničeg drugog. Podsjeća me pomalo na “Dragi Ester” iz 2012. godine koji je imao sličan pristup i u kojem sam priželjkivao malo veću dozu aktivnosti.
Performanse
Za ovu igru potrebne su vam relativno slabe komponente poput Intel Core2 Duo procesor, 6GB RAM memorije, DirectX11 grafika podobna sa 1GB VRAM i Windows 7+, mada da biste njenu ljepotu iskusili u punom kapacitetu predložio bih Intel i5 procesor, NVIDIA GeForce 660TI grafičku karticu, 4GB RAM memorije, 9GB HDD kao i Windows 7 ili noviji.
Lično iskustvo
Što se tiče priče, pogotovo ove sa supernaturalnim elementima, programeri Astronauta su odradili vrhunski posao. Pokazali su dozu uzdržanosti, posebno u vidu jako rijetkih audio informacija koje su u ostalim igricama toliko učestale da ponekad poželim da jednostavno prestanu. Tokom dugih šetnji od jednog do drugog mjesta Paul ima prostora za davanjem nebrojeno mnogo informacija, ipak, on veoma rijetko promrmlja po koju riječ, misli su mu kratke i jasne. Čak i scene koje se odvijaju nakon uspješno riješenog mjesta zločina su dosta kratke, ali precizne. Nestanak Itana Kartera izvlači maksimum iz svake riječi, kojih ima malo, te ostavlja igraču slobodu da ih sam iskoristi kako najbolje zna.
Vremenski, rekao bih, igra nije preduga. Meni je trebalo sedam sati da je pređem do kraja i to sa čestim stajanjem i divljenjem prema ovom jezivo prelijepom svijetu. Vjerujem da se može preći i za tri ukoliko ste dovoljno brzi i imate iskustva sa sličnim igrama. Mislim da je s obzirom na priču, to sasvim dovoljna dužina te da su Astronauti odradili vrhunski posao u predstavljanju iste. Obrt radnje ili plot tvist na kraju je kao šlag na torti ovoj predivnoj igri.
Nedostatak manualnog sistema čuvanja progresa igre je malo stresan i nepotreban. Jedne noći našao sam se u situaciji da treb da napustim igru, ali zbog nedostatka ove opcije ostao sam u njoj još sljedećih petnaestak minuta dok nijesam vidio ikonicu “autosave” koja se pojavila nakon riješenog ubistva, u strahu da ne izgubim prethodni progres.
Unikatno iskustvo, na momente čudno, zbunjivo ili pak stresno, ali uvijek zadivljujuće. Misterioznost me je gurala naprijed sa željom da saznam šta me čeka iza sljedećeg ugla. Nestanak Itana Kartera ima odličnu priču iako ne onu koju očekujete.
8+
ocjena igrice
Bonus video:
