Evropsko CSGO prvenstvo održano u Oradei se nedavno završilo, a nakon praćenja i playoff faze takmičenja, te samog finala u kojem je trijumfovala Sjeverna Makedonija, vrijeme je da se nešto više fokusiramo na put crnogorske reprezentacije.
Kao bivši kapiten najbolje mogu da posvjedočim s koliko se problema reprezentacija suočavala u prošlosti, pogotovo kada su sastavi ekipe u pitanju, jer je ono uvijek bilo neizvjesno do zadnjeg časa. Ipak, za ovo prvenstvo smo zaista očekivali da će sve proći kako treba i da neće biti iznenadnih promjena do kojih je na kraju nažalost došlo.
Naime, jedan od najnovijih, ali i najtalentovanijih igrača “Perspektive”, ekipe koja je i predstavljala reprezentaciju, Armin “Siz” Šukurica, u posljednjem momentu je odlučio da ipak neće moći da zaigra u Rumuniji, a kao zamjena sam se našao ja. Znajući da posjedujem iskustvo i donekle dobro razumijevanje s preostalim igračima ekipe, vjerovali smo da bi to u posljednjem trenutku bila najbolja odluka, ali svjesni s kakvim hendikepom polazimo na takmičenje, čemu je dodatno doprinosila i činjenica da smo se našli u jednoj od najtežih grupa. U grupi B smo se našli s Rumunijom, Izraelom i Norveškom.
Prognoze su donekle postojale i prije samog turnira. Rumunija kao najbolja ekipa usljed činjenice da ekipno vježbaju jako dugo i da su na proslogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Izraelu osvojili srebrnu medalju.
Zatim, Izrael koji je sastavljen od izuzetnih individualaca koji se jako dobro poznaju i od kojih se takođe, bez problema, očekuje da prođu grupu. I na kraju, Norveška od koje se najmanje očekivalo, i iako su bili favoriti u odnosu na nas, negdje smo imali u glavi da protiv njih imamo najviše šanse, pogotovo jer je naš prvi meč bio protiv njihove ekipe, te da se igrao BO1 format u kojem je najvjerovatnije da se desi iznenađenje. Ipak, na kraju mi nijesmo napravili nikakva iznenađenja, ali daleko od toga da ih nije bilo.
Ulazeći u meč protiv Norveške, pokušali smo da igramo svoju igru i nijesmo im pokazali previše poštovanja, čak smo se dosta dobro i držali, te u jednom momentu smanjili zaostatak na 9:5, iako je i to moglo da bude dosta bliže. Na kraju se taj meč završio 16:7 za reprezentaciju Norveške, a nas je očekivao odlučujući meč protiv Izraela, koji su očekivano u prvom meču izgubili od Rumunije.
U taj BO3 meč smo ušli dosta bolje, poveli smo na mapi Inferno i održavali rezultat sve do 5:5, kada su oni uspjeli da “pobjegnu” sa svojom igrom i na kraju dobiju meč 16:6. Druga mapa je bila Mirage, i s obzirom na to da je bila njihov odabir, mogu slobodno reći da smo veliki dio meča bili čak i bolji od njih u nekim momentima. Vodili su veliki dio meča, ali smo se konstantno vraćali, iako nam je falilo timske igre, i najveći dio pobjeda smo ostvarili individualnim potezima. Glavni momenat meča svakako da je bila runda na 12:10 koja je bila prekretnica i u kojoj smo imali prednost, ali smo je izgubili i time na kraju i čitav meč rezultatom 16:10.
Iako nijesam zastupnik podržavanja i traženja svijetlih tačaka u porazima, ne bi bilo fer, a da ne pohvalim našu ekipu i njenu borbenost tokom ovih mečeva. Iako smo izgubili sve tri mape, ni u jednom momentu se nije osjećala predaja i posustajanje. Svi smo bili na istoj strani i u svakom momentu vjerovali da možemo da se vratimo. Bilo je tu i nervoze u nekim momentima, ali sve je to bio produkt velike želje za pobjedom, što je i normalno. Nijesmo bili zadovoljni rezultatima jer smo znali da možemo bolje, ali poštujući protivnike i rad koji su uložili pred takmičenje, lakše je bilo suočiti se s neuspjehom.
Slijedili su odlučujući mečevi naše grupe za Rumuniju, Izrael i Norvešku i to je ono što je najviše i iznenadilo sve gledaoce i igrače. Meč za prolaz grupe između Rumunije i Norveške je otišao u korist Norvežana, a u narednom meču je i Izrael dosta lako prošao pored Rumunije koja je bila favorit. Dosta neočekivani ishodi, ali već se u kasnijoj fazi turnira pokazalo da su Norvežani bili zapravo jedna od jačih ekipa na turniru, baš kao i Izrael, a što je otišlo na konto toga da nas rezultat protiv takvih ekipa, uz postojanje činjenica s kojima smo se suočili prije polaska na turnir, uopšte nije loš, što se na kraju pokazalo i na finalne plasmane, gdje je Crna Gora od ukupno 16 zemalja Evrope, zavrsila 13.
Moramo biti svjesni i da je Crna Gora jedna od najmlađih esport zemalja, te biti ponosni na rezultate koji naši reprezentativci u različitim naslovima ostvaruju godinama unazad, ali i vratiti se u realnost i gledati šta se i na koji način može poboljšati.
Ne smijemo se zadovoljavati učestvovanjem i kvalifikacijama za ovakva takmičenja, jer znamo da smo sposobni da dođemo i do mnogo boljih plasmana, čak i medalja.
Potrebno je samo vrijeme i shvatanje, prvenstveno igrača, da nikakav uspjeh ne dolazi preko noći, da se mora predano raditi na igri i shvatati CS:GO kao posao, što on i jeste. A svaki posao zahtijeva uložene sate, zalaganja i odricanja, a talenat i znanje sam siguran da kao nacija imamo.
Kada sam ja u pitanju, svakako da mi je bila čast da još jednom obučem dres reprezentacije, ali se i nadam da neću morati više da idem na ovakva takmičenja u svojstvu igrača, već da to prepustim momcima koji mnogo više vremena ulažu u igru i takmičenje. Ostaću tu za momke svakako, bilo u svojstvu menadžera, ili neke druge pozicije koja nije igrač, i truditi se da jednog dana s njima kao Savez elektronskih sportova Crne Gore, podignemo pehar, baš kao što je to uradio Sjeverno makedonski savez sa svojim momcima na posljednim prvenstvima. Crna Gora može i mora da radi, jer su elektronski sportovi budućnost i veliki potencijal naše zemlje, iz kojih svako može na neki način da se ostvari i dođe do rezultata, bilo karijernih ili materijalnih.
Za kraj samo treba spomenuti i koliko su ovakva takmičenja bitna za društvene odnose između zemalja. Koliko su bitna druženja na njima, koliko se predrasuda razbije koje, nažalost, i dalje postoje donekle u našem društvu. Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, ali i Izrael, Ukrajina i sve ostale zemlje koje su učestvovale su pokazale da ni teritorijalne, ni jezičke, ni političke barijere nijesu dovoljno snažne da bi na bilo koji način smanjile doživljaj i druženje, baš kao što je inače slučaj u E-sportu. Kada vas spaja snažna ljubav i želja prema nečemu, sve razlike se gube.
Bonus video:
