Kada jednom osjete adrenalin i uzbuđenje koji pruža brza vožnja, ljubav prema-auto trkama vozačima ostaje za čitav život. Prave ili virtuelne staze, nije bitno, bitno je da se vozi i uživa.
Cetinjanin Andrija Roganović imao je priliku da učestvuje u pravim trkama i ima ih desetak iza sebe, a onda se zaljubio i u verziju simulacije Assetto Corsa.
”S obzirom na to da sam i kao dijete jako volio automobile, a sa nekih 12-13 godina počeo konstantno da pratim domaće šampionate auto-trka, sa puno prijatelja uključenih u taj sport logičan splet događaja me doveo do toga da se i ja oprobam u istom. Prvu trku odvozio sam sa 17 godina na domaćoj stazi Crmnica (stari put Podgorica-Petrovac), sa ne baš sjajnim rezultatom, s obzirom na to da nas je bilo samo troje u klasi. Međutim, to je u meni probudilo još veću želju da se time u budućnosti bavim. Automobilizam je ekstremno skup sport, tako da su finansije uvjek problem. Međutim, dvije godine kasnije na nagovor mog rođaka pozajmio sam njegov automobil i vozio trku na stazi Kotor-Trojica. Nažalost, zbog kvara na automobilu nisam uspio odvoziti do kraja drugu vožnju. Kad su moja porodica i prijatelji vidjeli kolika je moja želja za tim, pomogli su mi da kupim svoj prvi trkački auto - Yugo grupe N”, prisjeća se svojih početaka Roganović.
”Počinje sezona na stazi Glava Zete-Bogetići, sa drugim mjestom na zvaničnom treningu i odličnim vremenom vožnje, mislim da je razlika između mene i prvoplasiranog bila 10 dio sekunde (desetinka), za nedelju sam odlučio još više rizikovati, ali nažalost imao sam izlijetanje sa staze. To je bila 2012. godina kada dolazi do raskola između dva Saveza u Crnoj Gori, prekidaju se organizacije trka i razočaran u te odluke odlučim da prekinem”, priča Roganović koji se poslije nekoliko godina opet vratio trkama.
”Kad sam se vratio, bilo je još nekoliko trka, ali nekako za svoj merak bez opterećenja oko rezultata”, dodaje trkač.
U virtuelno trkanje uveo ga je drug Miloš Tatar koji se već duže vrijeme bavio tim.
”Odgledao sam nekoliko live streamova tih vožnji i rekao sebi ‘moram i ja da probam’”, prepričava Roganović kako je zavolio Assetto Corsu. Da je kada je počinjeo da se bavi pravim trkama znao za simulaciju iste, siguran je da bi na stazama postizao bolje rezultate.
”Ako uzmemo u obzir činjenicu da vozači Formule 1 provode puno vremena na simulatorima, doduše dosta skupljim od ovog koji vozim ja, onda sigurno da bi mi olakšala pripreme. Simulacija je slična realnoj vožnji. Potrebna je baš velika koncentracija tokom čitave trke u simulaciji. Postoji i podešavanje automobila, pa tako mogu vrlo lako da isprobam u istom danu više različitih setupova da odvozim dosta krugova ako je u pitanju kružna trka. I sve to iz udobne stolice kod kuće, dok kod pravih trka to nije moguće”, objašnjava razliku između pravih trka i simulacije Roganović.
”Trkački automobili nijesu predviđeni za gradsku vožnju, a brdske staze kod nas su dionice magistralnih puteva koji se zatvore za redovan saobraćaj u toku trkačkog vikenda. Samim tim, osim dva službena treninga i trke, ne postoji način treniranja i isprobavanja auta po stazi”, objašnjava sagovornik “Magazina” koji trenutno ne učestvuje u pravim trkama.
”Automobilizam je skup sport, zato trenutno ne učestvujem na pravim trkama, ali nikad se ne zna. Možda u budućnosti opet sjednem za volan pravog trkačkog automobila. Do tada zadovoljiću se sa virtuelnim trkama koje mi pričinjavaju veliko zadovoljstvo. Pored svih obaveza, uvjek nađem vremena da provozam neki auto i oprobam se sa raznim vozačima sim trka, od kojih veliki dio vozi i prave trke”, otkriva Roganović. Na pitanje je li adrenalin isti kao kad se vozi prava brdska trka i koliko simulacija sve to može da dočara, odgovara:
”Kod simulacije postoji i doza adrenalina i treme koju osjećam tokom prave trke, koja je u nekoj količini manja. Ali, opet tu postoje i profesionalni motion simulatori kod kojih se sjedište pomjera kroz krivine i na neravnine po putu, pojasevi se zatežu, pa na neki način simuliraju i G silu. Imao sam priliku da probam i takvu vrstu simulatora i uživanje je voziti na njima”.
Kao što je i sam napomenuo, kod pravih trka vozio je Yuga jer za ovaj sport neki jači model puno košta. Sa simulacijom može da bira auta koja će da vozi.
”Za ovu sezonu sam odabrao klasu Mitshubisi Lancer Evolution, auto sa pogonom na sva četri točka. Nikad do sad nisam vozio ovaj auto, a privukla me je zaista jaka konkurencija i brojnost klase”, iskren je Roganović.
Tokom pravih trka brojna su pravila, a većina važi i za vožnju simulacije.
”Za ovu sezonu pripremili smo 10 brdskih trka i napravili pravilnik gotovo indentičan kao i kod pravih trka. Svaki vozač mora da startuje sa startne linije, zabranjeno je zagrijavanje guma, osim u predstartu, svako silaženje sa staze sa sva četiri točka se smatra kraćenjem staze (dva točka uvijek moraju biti na stazi), članovi komisije to utvrđuju pregledom snimka, trke a i sama igrica označava takve slučajeve sa nevalidnim vremenom. Svako ko skrati stazu na kraju trke, bude kažnjen sa dodatnim sekundama na ukupno vrijeme. U suštini, sve to postoji i u realnim trkama”, nabraja Roganović.
”Tako smo i napravili pravilo da se najgori plasman od 10 trka briše, staze kraće od četvrtog km, vozimo po dva puta, pa sabiramo ukupno vrijeme iz dvije vožnje. Najdužu stazu - Trento Bontone bodujemo sa koeficijentom 1,5 (računa se kao da smo vozili jednu i po trku), kao nekad našu čuvenu stazu Lovćen, tako da će do zadnje trke biti zanimljivo i neizvjesno što se tiče borbe za generalni plasman”, siguran je on.
Iako vozi i kružne trke, u kategoriji brdskih se bolje snalazi.
”U brdskim trkama sam se više pronašao i mislim da mogu uz dobar trening da budem konkurentan, ali ništa manje ne volim kružne trke. Za razliku od brda, koji traje nekoliko minuta, kružne trke koje vozim traju sat vremena i jako je bitna dobra strategija: u kojem krugu otići na zamjenu guma, koliko goriva dosuti, koju komponentu guma odabrati... I jako je bitna koncentracija, zadržati smirenost, ne napraviti neku veliku grešku, zadržati konstantnost u pravljenju brzih krugova”, savjetuje Roganović.
Brdski šampionat u igrici Asseto Corsa počeo je juče, a imaće ukupno 10 trka. Prošle sezone Andrija se prvi put okušao u brdskom šampionatu.
”Vozio sam Hondu Type R ep3, inače meni jako drag automobil i u realnom svijetu popularan na brdskim stazama. Nekoliko trka nisam vozio, tako da sam na kraju morao da se zadovoljim desetim mjestom. Ali s obzirom na to da sam bio početnik, u veoma dobroj konkurenciji vozača iz cijelog regiona, na kraju sam bio zadovoljan”, priznaje on.
Ove godine u brdskom šampionatu postoje i dvije naše staze koje se voze, a Andrija odgovara koja mu je draža i zašto, Glava Zete ili Kotor Tojica:
”U stvarno životu više volim stazu Glava Zete, jer je i malo duža i izazovnija za vožnju od Kotora. Glava Zete ima jako hrapavu podlogu - asfalt, što pruža mnogo bolje ponašanje auta. Glava Zete se kod nas organizovala u maju, na početku sezone i dosta često je bila trka po kiši, a ja baš volim da vozim u takvim uslovima. Međutim, u Sim Racingu više volim Kotor. Obje staze je radio moderator Lemax. Glava Zete je napravljena dosta ranije, a Kotor prošle godine, i napravljen je baš realno do najsitnijeg detalja. I to ne samo staza, već i okolina”, pohvalio je staze Roganović koji je prošle sezone na treninzima imao najbolje vrijeme sa Hondom, ali nažalost nije ga ponovio i na trci.
To što voli adrenalin i brzu vožnju, ispoljava samo na takmičenjima, dok u realnom životu kad je za volanom trudi se da postujem propise.
”Tako čuvam i sebe od drugih učesnika u saobraćaju i druge od sebe. Prava trkačka staza (kružna), ima zone za izlijetanje, tako da u slučaju neke greške ili kontakta sa drugim vozačem automobili završavaju u pijesku ili barijerama napravljenim od guma, da bi amortizovale udarac, a i sami trkački automobili u kokpitu imaju ugrađen zaštitni kavez, specijalna sjedišta i pojaseve, kao i ostalu zaštitnu opremu (kaciga, kombinezon, rukavice, patike koji su ne zapaljivi). Dok regularni automobili koje koristimo u svakodnevnici to nemaju, a na putevima postoje razne prepreke- počev od visokih ivičnjaka, metalnih stubova za rasvjetu, zidova kuća itd... Nažalost, Crna Gora nema pravu stazu za trkanje, koja bi po mom mišljenju značila puno i smanjila značajno nezgode na putevima kojima smo svjedoci vrlo često. Svoju ljubav prema trkanju usmjerio sam na Sim Racing, vožnju kartinga, ili ako odem neđe van Crne Gore, pa i uhvatim neki krug na pravim stazama”, ispričao je Roganović, koji igra i druge igrice.
”Nikad nisam razmišljao o tome da li sebe smatram gejmerom, ali ako uzmem u obzir činjenicu da u toku sezone svaki dan provedem po nekoliko sati trenirajući na simulatoru, onda mogu reći da sam gejmer. Što se ostalih igrica tiče, volim ponekad sa društvom da igram na PlayStation FIFU i UFC, a na kompijuteru CS:GO”, zaključuje Roganović.
Juriću rekord na stazi Lovćen
Kao Cetinjanin raduje se činjenici da Lemax uveliko radi i stazu Lovćen. S obzirom na to da je dosta pravih trka imao na pomenutoj stazi, Andrija otrkiva hoće li juriti rekord na stazi Lovćen i koliko će mu zbog prethodnog iskustva biti lakše da je pređe:
”Lovcen je za mene posebna priča. Rođen sam na Cetinju, grad koji volim najviše na svijetu, pa je nekako i logično da sam prve korake vožnje napravio upravo na stazi Lovćen, to jest putu od Cetinja do Ivanovih korita. Staza koja je izazov za svakog ko je ikad sjeo u trkački automobil, 12,5km duga, a gotovo nemoguće je naći dvije iste krivine. Da biste je prešli potrebno je puno mijenjanja brzina, djelova staze koji su tehnički zahtjevni, neki ekstremno brzi, ali sve to zajedno i čini ovaj sport interesantnim. Jedva čekam da Lovćen dođe i u simulaciju, a naravno da ću na toj stazi dati sve od sebe da postavim rekord u bilo kojoj klasi koju budem vozio u budućnosti”, obećao je on.
Bonus video:
