Lavirint je najveći izum; uvijek se nadaš, kaže crnogorski književnik Slobodan Vukanović u svojoj pjesmi “Lavirint” koja je dio njegove najnovije zbirke poezije “Učestvujte u rebusu kvantne teorije” koju je nedavno objavila izdavačka kuća “Dobra knjiga” iz Sarajeva.
Već samim naslovom ove zbirke pjesnik poziva čitaoca da mu se pridruži, da bude saborac u rješavanju vječite zagonetke života i ne samo da čita, već i da dopuni stihove, riješi rebuse, odgovori na pitanja, postavi nova... Jer, šta je teži rebus nego li rebus čovjekovog bivstvovanja, lavirint sudbine, bedemi ličnosti, pozorišna igra koju kosmos režira...
Odolijevajući klasičnom nizanju stihova, odstupajući i tematski i stilski Vukanović i sebi, kao autoru, i budućem čitaocu pruža slobodu misli, uma i bezgranične igre intrige i propitivanja, saznavanja, istraživanja, rješavanja, a raskošnom skromnošću riječi izražava težnju za prevazilaženjem granica i u tome i uspijeva rješavajući se propisanih formi, rime, znakova interpunkcije, pa i očekivanog epiloga i/ili po(r)uke.
“Vukanovićeva pjesnička knjiga duboko je refleksivna, pa kao takva predstavlja ‘psihoanalizu stvaralaštva, psihoanalizu egzistencijalne čovjekove odiseje’. To je onaj pjesnikov poemuviz koji spaja Vjekove, Zemlju i Svemir. Modernim senzibilitetom i postmodernim strategijama rađa se poezija nanotehnologije, poezija petodimenzionalnog univerzuma ili ‘digitalnog sna’ u kojem Vukanović piše, ‘iz epruvete prolećeše krilati snovi’, ‘nema greške’, ‘nema propusta’, ‘ne mirišu Ljudi’, ‘nema tuge bola’, ‘tumačimo putokaze’, ‘rastu veliki plodovi velike mogućnosti velike sposobnosti’... Izrazita ekspresivnost kojoj doprinosi mnoštvo stilogenih sredstava, naučno-fantastična vizija, projektuje slike kojima se apostrofira svijet digitalne tehnologije”, zapisala je profesorica književnosti mr Marijana Terić u recenziji nazvanoj “Laku noć, stvarnosti!”.
Podijeljena u sedam cjelina ova zbirka poezije svakim segmentom donosi različite motive, kako umjetničke, literarne, tako i životne, nostalgične, prirodne, pa psihološke, društvene, istorijske, mitske... Svaka od sedam cjelina, primijetila je Terić, donosi “izuzetno simboličke naslovne sintagme”.
“Bijeli valcer u Podgorici” uvodi čitaoca u splet stihova koji realnim prikazima pripovjedačkim ritmom šetaju Podgoricom, upravo kao rijetke pahulje koje plešu “bijeli valcer” dok se čuju “glasovi smijeh plač tuga” što “stvaraju baladu Ribnice”, ka predgrađu gdje kuće graju i postaju “časovnici djetinjstva”.
Autorovi stihovi dalje lete ka “Lavirintu” - onome u koji čovjek uđe svojim rođenjem, bez Arijadninog klupka - u lavirint ljudskog postojanja, lavirint rebusa, procesa i puta od larve, gusjenice, leptira, cvijeta, zemlje, lista... “Ne bacaj ogledalo” opire se tragovima zaborava, a svaka pjesma (do)nosi zagonetku, poruku, pitalicu, sa i bez odgovora... Zaključci pjesama poput “Nadgornjavaju se juče i danas /Evolucija i revolucija /Nešto i ništa” (Igraju se juče i danas), “Teško onom ko ima /Teško onom ko ga nema” (Ne bacaj ogledalo), “Most do mosta čovjek/Čovjek do čovjeka nesporazum” (Dva na mostu) vode upravo ka pjesmi “Riječi su Hamlet” - “stalno ponavljaju ‘Biti il ne biti’”, sve do novog poglavlja koje nas vraća tehnološkoj realnosti koju živimo i predskazuje budućnost iste... Tako “Bijeli miševi sa leptir mašnama pripitomljavaju tiranosauruse”, a autor problematizuje, bolje reći promišlja, puteve i ambicije koji vode ka i iz laboratorije, epruvete, kaveza, sve do pitanja “Kako će se zvati čovjek”. Uz pojmove: nauka, robot, nano ruža, genetika, rez, igra, do “Laku noć Stvarnosti” čitalac zaista učestvuje u pjesničkoj teleportaciji... Svoju igru, koju nerijetko stihovima zadaje i čitaocu, pjesnik nastavlja kroz cjeline “Imali su okean, sada traže kap”, “Gubitnik stvarnosti”, “Nezahvalnik” u kojima se i pjesme i njihovi naslovi dalje nižu poput dnevničkih zapisa ili rediteljevih bilješki i pitanja, jasno poručujući kakvu stvarnost živimo, odnosno gubimo, a sve to tragajući za smislom (i moći) koji, čini se, sve više sebi oduzima nenadoknadivu slobodu i pruža ruku za čipovanje...
“Značajan aspekt zbirke poezije ‘Učestvujte u rebusu kvantne teorije’ odnosi se na dominaciju motiva kruga, točka, lavirinta, čime se, s jedne strane ukazuje na potrebu da se izađe iz cikličnog procesa, a s druge na mogućnost bijega u poetski projektovani kosmički prostor poznat kao ‘Čovjekološki vrt’”, primjećuje Terić i dodaje:
“Naizmjeničnim smjenjivanjem pjesničkih slika, autor je, zapravo, pokazao jezičku imaginaciju, mistično eksperimentisanje riječima koje traže umjetničku analizu. Intertekstualnim manirom Vukanović putuje kroz vrijeme i spaja i doziva najpoznatije junake književnosti poput Odiseja i Penelope, Hamleta i Ofelije, Don Kihota i Dulsineje, Ane Karenjine i spaja daleke prostore, prošla i buduća vremena gradeći od poezije strukturu lavirinta ili mozaika koji zahtijeva od čitaoca semiotičku interpretaciju”, zaključuje Terić.
Utemeljivač fantastične književnosti u Crnoj Gori
Slobodan Vukanović rođen je u Podgorici 1944. godine. Bavio se novinarstvom, uređivao književne časopise, a književnost je ostala uz njega i do danas. bjavio je romane “Ključ Klatno” i “Tuđemilski svici”, deset knjiga poezije i toliko knjiga za djecu, drame su mu izvođene u pozorištu i na radiju, zastupljen u mnogim državnim i međunarodnim antologijama, prevođen je na engleski, ruski, francuski, italijanski, njemački, poljski, arapski, turski, albanski, čečenski i mnoge druge jezike.
Marijana Terić ističe da se Vukanović izdvaja kao “rodonačelnik kompjutersko-recepcijske vizije umjetnosti u savremenoj crnogorskoj poeziji, a možda i šire”. “Kad se na teritoriji Jugoslavije pojavila ‘generacija fantastičara’ koja je imala svoje najznačajnije predstavnike u nacionalnim književnostima, poput najglasovitijih Milorada Pavića u srpskoj ili Vlada Uroševića u makedonskoj, Vukanović postaje utemeljivačem fantastike u crnogorskoj literaturi”, bilježi Terić i ističe da je Vukanović svom izboru i pozivu vjeran do danas.
Bonus video:
