Podsjećajući na atmosferu, odnosno paniku, koju je među slušaocima izazvalo izvođenje radio-drame “Rat svjetova” u režiji Orsona Velsa (daleke) 1938. godine, radio i pozorišni reditelj Vlatko Ilić u razgovoru za “Vijesti” ističe da su organizatori ovogodišnjih, a jubilarnih 25. Hercegnovskih aprilskih svečanosti, na čelu sa programskim producentom Vukom Vukovićem, napravili izuzetan potez sa preusmjeravanjem pažnje na radio-dramska ostvarenja.
Tako su se od 15. aprila stanice Radija Crne Gore, Radija Herceg Novi i Studentskog radija Krš, zagrijale uz HAPS koji se, za razliku od mnogih drugih manifestacija, umjesto na internet odmetnuo na radijske talase.
Drama Radio Beograda “Isceljenje”, po tekstu Divne Vuksanović, a u režiji Vlatka Ilića biće emitovana danas i to: na RHN u 11 časova, RCG u 16 i 23, a na Radiju Krš u 19 časova, a prikazuje kompleksnost ljudskog odnosa sa prošlošću baveći se “onima koji su ovaj svijet oblikovali za nas”.
Ilić, koji je autor više radio-drama za Radio Beograd, tim povodom govori za “Vijesti” i otkriva da je bavljenje umjetnošću za njega oduvijek bilo stvar poziva, a ne posla, a smatra da je “i dan-danas ostao neprilagođen merkantilnom mentalitetu koji je zavladao svijetom umjetnosti”. Pored toga govori i o konceptu novog pozorišta kojim se bavi u svojim knjigama, kao i u doktorskoj disertaciji, a primjećuje i da je “obilje medijskog sadržaja namijenjeno optičkoj potrošnji dovelo do toga da se sve češće govori o prezasićenosti i obamrlosti koju ona u nama izaziva”... Uz sve to pruža i lični osvrt na period u kojem se nalazimo, izazvan virusom korona, a dodaje i da mu izolacija ne pada teško jer vrijeme provodi u kući van grada i poziva sve da vrijeme provode produktivno. Ono što mu je bilo teško, a vezano za ovaj razgovor, jeste da pronađe propratne fotografije na kojima se ne nalaze njegovi psi i mačke, uz osmijeh je priznao “Vijestima”.
Vaša radio-drama “Isceljenje” u produkciji Radio Beograda dio je ovogodišnjih Hercegnovskih aprilskih svečanosti koje se, za razliku od mnogih sličnih manifestacija usljed korone sele na radio umjesto na internet. Šta će publika HAPS-a dobiti od Vaše drame, o čemu se radi i kako biste je najavili?
“Isceljenje” je priča o onima koji su ovaj svijet oblikovali za nas, o tome koliko se malo bavimo kolektivnim i ličnim istorijama nerazumijevajući načine i mjeru u kojoj one određuju našu sadašnjost. Rađena prema tekstu spisateljice i filozofkinje Divne Vuksanović, sa sjajnom glumačkom podjelom (Tamara Krcunović, Feđa Stojanović, Nikola Vujović, Vlada Aleksić), zajedno sa ton majstorom Milanom Filipovićem, ova radio drama prikazuje Mirjanu koja vodi uobičajen, površni život pjevačice u klubovima, i koja se zbog bola u predjelu kukova za pomoć obraća iscjelitelju. Kroz komične scene njihove seanse uvodi se motiv transcedentnog bola koji potiče od naših predaka, a zbog čega scenu počinju da ispunjavaju likovi Pavla, Mirjaninog dede koji je, nepravedno osuđen, život okončao na Golom otoku, i njegovih tlačitelja. Pitanje našeg odnošenja spram prošlosti je vrlo kompleksno. “Isceljenje” nas podsjeća da u svakom vremenu ima onih koji ne stoje na strani pravde i opšte dobrobiti, a ukoliko o svemu tome izostane dijalog - šanse su male da ćemo izgraditi nekakvu bolju sjutrašnjicu.
Cjelokupan doživljaj radio-dramâ je drugačiji u odnosu na drame koje se igraju ispred gledaoca, na sceni, a posebno ako bi se upoređivalo sa snimcima predstava. Ipak, čini mi se da su danas radio-drame zapostavljene. Kako gledate na potez HAPS-a da oživi ovaj oblik, a baš usljed situacije izazvane virusom korona?
Organizatori HAPS-a na čelu sa programskim producentom Vukom Vukovićem napravili su, rekao bih, izuzetan potez sa preusmjeravanjem pažnje ovogodišnjeg programa na radio-dramska ostvarenja. Riječ je o sasvim različitim medijima - pozorištu i radiju. I dok snimci predstava, osim što umiju da budu informativni, po pravilu ne uspijevaju da omoguće doživljaj djela ravan onome u pozorišnoj sali (ili izvan nje), bolje radio-drame uspješno koriste izražajna sredstva sopstvenog medija. Čuveni primjer toga je “Rat svjetova” u režiji Orsona Velsa, čije je emitovanje 1938. godine izazvalo opštu paniku među slušaocima. Pritom, zahvaljujući internetu, radio doživljava svoju renesansu, pri čemu usljed smanjenih troškova produkcije, nerijetko nudi daleko veću stvaralačku slobodu u poređenju sa pozorištem, filmom ili televizijom. Stoga, naizgled marginalizovana pozicija radio ostvarenja predstavlja i svojevrsnu prednost, jer pruža priliku za zapitanost nad svijetom te i njegovanje kritičke misli i djelovanja, i to kada je riječ o raznovrsnim sadržajima.
Koliko ovakav pristup budi čula publike, slušaoca, šta nudi i dozvoljava svakome pojedinačno? I kakav doživljaj smatrate da će mlađa publika spoznati, ona koja ne pripada ljubiteljima i generaciji radija, a posebno s obzirom na to da “Isceljenje” nije Vaša jedina radio-drama već ste i mimo toga zastupljeni na Radiju Beograd?
Vjerujem da će za mlađu publiku ovogodišnji program HAPS-a predstavljati pravo osvježenje. Obilje medijskog sadržaja namijenjeno optičkoj potrošnji dovelo je do toga da se sve češće govori o prezasićenosti i obamrlosti koju ona u nama izaziva. Ipak, važno je naglasiti da je tu riječ prevashodno o proizvodima industrije zabave, te o medijskom tržištu na kojem sve poprima karakteristike robe. Nasuprot tome, mnoge radiodramske forme prava su umjetnička ostvarenja, zbog čega se i njihov doživljaj bitno razlikuje u odnosu na uobičajeno rasipanje vremena onlajn.
Režirali ste i predstave među kojima se izdvaja “Ana Frank”, “Marks u Sohou”, a tu je i najnovije (ispravite me ako griješim) scenski komad “Priča o vojniku”. Šta je ono što Vas okupira, intrigira prilikom odabira teme kojom ćete se baviti, a uz to, da li postoji i neki scenski izraz koji preferirate ili izazivate sebe i vodite se onim što komad budi u Vama?
Kada je umjetnički rad u pitanju, više je razloga zašto se prihvatam nekog materijala. Takođe, za mene, bavljenje umjetnošću je oduvijek bilo stvar poziva, a ne posla, i u tom smislu sam i dan-danas ostao neprilagođen merkantilnom mentalitetu koji je zavladao svijetom umjetnosti. Važno mi je ko su ljudi sa kojima radim, jer stvaralačke procese uvijek doživljavam kao izuzetno lične, čak intimne, ali i kao zajednička iskustva koja zaista ne podliježu banalnim trgovačkim zakonima. Ne možete stvarati umjetnost ukoliko iz toga želite da izvučete nekakvu korist. A prilike su različite, “Marks u Sohou”, na primjer, nastao je iz puke želje da se radi na Zinovom tekstu, i do sada je odigran više od stotinu puta. Inscenacija “Priče o vojniku” bila je posljednja u nizu saradnji sa sjajnim muzičarima i ljudima iz Beogradske filharmonije, kao i glumicama Vladicom Milosavljević i Tamarom Krcunović, i multimedijalnim umjetnikom Vojislavom Klačarom, i pokazatelj je toga kako je uz odgovarajuću podršku kuće čak i na našim podnebljima moguća estetski izuzetno uspješna postavka koja je uz izvođenje muzike Stravinskog, obuhvatila i radnju na sceni kao i video projekcije.
Situacija izazvana koronom iznijela je pozorište i učinila ga vidljivi(ji)m putem novih tehnologija, interneta, raznih video platformi. Smatrate li da bi tu praksu trebalo zadržati i u budućnosti, zbog čega da/ne?
Mnoštvo je primjera pozorišnih predstava koje sa manje ili više uspjeha koriste mogućnosti koje im pružaju nove tehnologije. Ipak, ove poetike značajno se razlikuju od trenutne prakse pozorišnih kuća širom svijeta i odluke da učine dostupnim snimke svojih predstava. Smatram da bi oni uvijek trebalo da budu dostupni javnosti, jer predstavljaju kulturno dobro. Uz to, zgodno je kada vaše studentkinje i studente možete da uputite na njih.
Kako Vi gledate na situaciju u kojoj se čovječanstvo našlo, postoji li možda i neki umjetnički pogled ili pogled kroz umjetnost na sve ovo? Kako provodite vrijeme, da li i Vama izolacija teško pada kao što se čini da je ljudi doživljavaju?
Izolacija mi sigurno pada daleko lakše u poređenju sa drugima. Vrijeme provodim u kući izvan grada, u svom dvorištu i voćnjaku, sa svojim životinjama. Radim, ali ponajviše čitam. Završio sam dva romana mlade francuske spisateljice Lejle Slimani, “Midlseks” Džefrija Judžinidisa, a vašim čitaocima mogu preporučiti i “Lektiru u doba korone” Hrvoja Jurića dostupnu na portalu Ajfelov most. Još uvijek je teško anticipirati kako će ovo iskustvo izmijeniti savremeni, globalizovani svijet u kojem živimo. Volio bih da solidarnost o kojoj se mnogo govori obilježi period koji će nastupiti, ali me brinu ekomonske posljedice pandemije, a strepim za one najugroženije.
Koji su izazovi sa kojima se suočavate kao profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu?
Svi koji se bave pedagoškim radom našli su se, rekao bih, u vrlo specifičnoj situaciji. Razvoj tehnologije omogućio nam je da svoje časove održavamo i tokom vanrednog stanja, ali je ujedno i potcrtao prioritete nastavnih procesa, a to nije puko prenošenje informacija. Svoje studentkinje i studente u Beogradu, kao i u Crnoj Gori na Univerzitetu Donja Gorica uvijek nastojim da podstaknem na dijalog, podstičem ih da misle i slušaju druge, jer su svi procesi, pa i oni saznajni, nužno zajednički.
Imate li neku poruku ili preporuku za čitaoce?
Vjerujem da je važno oduprijeti se pritiscima da ovaj period provedemo produktivno. Iako u potpunosti razumijem potrebu da se afirmiše jedan pozitivan stav spram života čak i u ovim vanrednim okolnostima, rekao bih da se gotovo zloupotrebljava ideja slobodnog vremena. Vrijeme kojim sada možda raspolažemo, a koje nije radno vrijeme, nije ni vrijeme dokolice u pravom smislu te riječi. Ono je ispunjeno brigom. Zbog toga, prije svega, budite dobri prema sebi i prema drugima.
Autor ste knjiga “Uvod u novu teoriju pozorišta” i “Savremeno pozorište: Estetsko iskustvo i prestupničke prakse”, a Vaša doktorska disertacija nosi naziv „Strategije opstanka izvođenja uživo u epohi novih medija: Nova teorija pozorišta/teorija novog pozorišta u Srbiji“... Pitala bih Vas, s obzirom na sve to, kakvi su Vaši zaključci kada je u pitanju pozorišna umjetnost uopšte, da li se i kako mijenja, te i kakvo je “novo pozorište”?
Umjetnost pozorišta se neprekidno mijenja, i dio mojih napora, i kao stvaraoca i teoretičara, usmjeren je upravo ka razumijevanju tih transformacija. O pozorištu se takođe mora više razgovarati, i to svakako ne na način utvrđivanja da li nešto jeste ili nije pozorište. Ukoliko govorimo o novom pozorištu, ono bi moralo biti izvrsno u svojoj maštovitosti i smjelosti, u svom problemskom odnosu spram društvene stvarnosti. Nažalost, kao takvo ono je rijetko zastupljeno u našim pozorišnim kućama, ali se zato zanosni procesi i radovi često odigravaju mimo njih. Čovjek danas možda mora uložiti više napora kako bi se kroz obilje sadržaja kojima nas zatrpava industrija zabave i savremena umjetnička produkcija probio do vrijednih djela, ali će nas zato iskustva koja proističu iz njih iznenaditi svojim intenzitetom.
Šta je to što klasično pozorište mora zadržati, ali i da li je neophodno da se usvoje neke nove teorije i prakse, a s obzirom na izazov vremena u kojem živimo?
Prije svega moramo biti obazrivi kada su u pitanju konvencije, jer su velika djela iz istorije umjetnosti nerijetko nastajala upravo onda kada su se one narušavale. Autentično stvaralaštvo odlikuje spontanitet, i zbog toga ono uvijek stoji u vezi sa slobodom. Drugim riječima, ne mora se ništa zadržati. To svakako ne znači da bi trebalo, niti da je moguće u potpunosti odbaciti nasljeđe pozorišne umjetnosti, ali je isto tako ne možemo ni konzervirati. U odnosu na druge umjetnosti, pozorište je, vjerujem na jedan direktniji način, uslovljeno prilikama u kojima nastaje, ali to je ujedno predstavlja i manevarski prostor njegovog delovanja.
Bonus video:
