“Svakako igram u predstavi, bilo da sam Draga Mašin ili ne. Eto, na premijeri je Nataša bila Draga, ja atentatorka, dok sam u reprizi igrala i njenu i svoju ulogu”, priča u razgovoru za Vijesti Stamenov .
Kako kaže, i kad mora da igra dvije uloge, ne pada joj teško.
“Imam vremena da se presvučem i spremim za drugi lik. Uostalom, u jednom trenutku Draga gine, tako da onda preuzimam ulogu atentatora”, otkriva sagovornica Vijesti.
Nakon premijere, medijski napisi bili su posvećeni Bekvalčevoj, iako Stamenov smatra da je muzičar Dušan Svilar iznio predstavu.
“Bila sam razočarana što su ga mediji ignorisali. On se pojavljuje od prve do posljednje scene, čitavo vrijeme pjeva i glumi, inače igra ulogu Apisa. Nataša i ja smo bile profesionalne, ali on je imao veliki i veoma zahtjevan zadatak koji je spremio za mjesec dana, čak je pripremao i koreografiju”, ističe Stamenov .
U predstavi “Tajna Crne ruke” ima dosta pjevanja, a igra veliki broj glumaca koji su u mjuziklu, bili i u prethodnoj postavki od prije 33 godine.
“Tu su Tanja Bošković koja je tada igrala Dragu Mašin, sada je gospođa iz kola, zatim i u ovoj postavi je Rade Đuričin, kao i Vlasta Velisavljević. Svi smo se sjajno složili i njihovi savjeti zaista su mi mnogo pomogli”, piznaje Stamenov .
Glumački ansambl broji sedamdesetak članova, a svi se, tvrdi Bojana , sjajno slažu. Za igranje mjuzikla potrebna je velika scena, iako bi ona voljela da sa njim gostuje širom ex-YU.
“Odgovorićemo na svaki poziv, ali ima nas oko pedesetak na sceni - glumaca, pjevača, balerina, pa ovaj mjuzikl nećemo moći da igramo bilo gdje. Takođe, imamo i impozantnog bika kojeg treba prenijeti. U svakom slučaju voljela bih da posjetimo što više gradova, a igraćemo gdje god se ispune ti uslovi”, sigruna je ona.
U predstavama se uvijek dešava da glumci zaborave tekst, pa su neophodne improvizacije, a da li su moguće i u mjuziklu, Stamenov odgovara:
“Ima malo prostora, međutim dešava se nekad da se tekst zaboravi ili pogriješi. Međutim, još u muzičkoj školi sam naučila da šta god da se desi samo nastavim dalje. Eto i na premijeri mi se desilo da sam od šest-sedam rečenica koliko sam imala u jednoj replici, izostavila jednu malu, koje sam se sjetila tek pošto sam napustila scenu”, ne krije Stamenov .
“Najbitnije je da se to ne osjeti, da ne praviš pauze, a i ako se čovjek zbuni onda je najbolje da se nasmije jer osmijeh rješava sve. U svakom slučaju, bez obzira na nečiju snalažljivost, kao što to jedna pjesma grupe “Queen” kaže “Show must go on” (šou se mora nastaviti). Izabrali smo profesiju da uveseljavamo ljude i oni ne treba da primijete ni naše raspoloženje, ni greške. Ko je dugo na sceni, nauči to da sakrije”, kaže Stamenov .
Režiser Ljubiša Ristić odlučio je da u predstavi da prostora popularnim pjevačima među kojima je i Stamenov , a da li je to ujedno i marketinški potez i želja da se što više ljudi dovede u pozorište, Bojana pokušava da objasni:
“Često se dešava da pop zvijezde budu angažovane u ovakvim projektima i muzičkim filmovima. Ovo je žanr koji možda i zahtijeva da se pojavi neko iz svijeta muzike. Ljubiša je izabrao tri potpuno različite osobe. Nataša i ja igramo Dragu Mašin, a fizički smo različite. Draga je bila crna, Nataša je plava, a ja sam mnogo krupnija od nje. Mi ne treba fizički da ličimo na likove, već da ih svojom glumom dočaramo. Kad sam jednom prilikom pitala Ljubišu zašto je izabrao mene, kratko mi je odgovorio “Vidio sam te u jednoj situaciji i znao sam da ćeš ovo moći”. Ljubiša se bavi ljudima koji mu odgovaraju i znao je od svakog od nas da izvuče najbolje, dok su ostali glumci učinili da se osjećamo dobrodošlo i da se što bolje snađemo”.
Djeca su zahtjevnija publika
Bojana već ima iskustva kad su u pitanju “daske koje život znače” jer igra u pozorištu “Boško Buha”.
“Tamo nisam imala ovako ozbiljne replike, ali svakako da će mi sve ovo što sam stekla pripremajući muzikl “Tajna Crne ruke” pomoći za dalje”, kaže Stamenov koja je do sada igrala uglavnom u dječijim predstavama.
Na pitanje da li su djeca zahtjevnija publika, odgovara:
“To je živa istina. Kod odraslih je bitno samo da izgovoriš tekst, a djeca se prosto sažive sa pričom. Jednom nam se desilo u predstavi u kojoj se dešava ubistvo da je to jednog dječaka toliko pogodilo da se rasplakao dok ga je drugarica koja je sjedjela pored njega tješila kako “to nije stvarno”. Dešava se da ih nekad ulogom naljutite pa glasno komentarišu. Kod djece morate opravdati povjerenje, a njihovi aplauzi su mnogo iskreniji i šalju vam nakon predstave fantastičnu energiju”, kaže Stamenov .
Galerija
Bonus video:
