On je čovjek oko kojeg se uvijek diže dosta prašine, koji je duboko podijelio publiku i ona fraza "nikoga ne ostavlja ravnodušnim" uz njega pristaje kao uz rijetko koga. Čovjek koji u isto vrijeme zna da bude kontradiktoran, ali i uvijek svoj, koji se trudio da njegova muzika bude dostupna širim masama, ali im nikad nije povlađivao, koji je kroz svoja djela znao da oda počast i stavi u istu ravan i Bobana Petrovića i Milana Mladenovića i Muharema Serbezovskog. Voljeli ga ili ne, činjenica je da Juice iza sebe ima neke od ex Yu rep klasika i da je još od matične grupe Full Moon, koja je bila dio pionirskih koraka srpske rep scene, do danas uvijek uspijevao da ostane aktuelan, svjež, da iznenadi, često i šokira publiku.
Nakon što je prošle godine objavio treći nastavak svog kultnog albuma “Hiphopium”, Juice je otkrio da radi na novom izdanju.
“Snimam dugo taj album i nije samo jedan. Ja inače dugo radim na albumu, čekam da se priča razvije kao neki film, da odleži i neke pjesme su mi stare i po pet godina, ali to nema veze ako je pjesma dobra”, počinje on razgovor za “Vijesti” i najavljuje da ponovo očekujemo neočekivano od njega.
Do kad izlazi album?
Pa šta znam. Znaš, ja tako noću kad ostanem sam u studiju razmišljam dosta, mislim taj "Hiphopium 3" sam sedam godina radio i onda to tako izađe i ne znam, nekako mi to više nema neki odziv publike, medija pogotovo... Mnogi me osuđuju što gostujem kod Lee Kiš, ali ona je jedina koja mi pusti pjesmu, pusti me da repujem. Tako da se onda ponekad zapitam zašto se trudim toliko da cijeli taj proces izguram, pošto to uopšte nije jednostavno. Tako da razmišljam kad bi to moglo da bude. Ali uglavnom to je sve pri kraju, samo da se odlučim kad će i to je to.
Kako si inače zadovoljan kako je prošao Hiphopium 3? Iznenadio si povratkom na klasični rep stil, budući da si se prije toga bavio malo modernijim zvukom, izdao i trep mikstejp?
Taj trep, to je više za ovu mlađu generaciju i njihov talas koji samo oni razumiju. Pošto trep muzika i uopšte trep život faktički i ne može da postoji kod nas, jer niko nema bekgraund da bi uopšte pričao o tome. "Hiphopium 3" je klasik hip hop, to je moje životno djelo koje ću raditi dok postojim u tim serijalima. Drago mi je što se isfiltrirala publika, jer ljudi koji su inteligentni i razmišljaju malo i treba da ostanu moja publika, a ovi ostali koji imaju neke predrasude, iznose zaključke prerano... Vrijeđa me da mi publika bude glupa, tako da volim kada ostanu ljudi koji vjeruju u mene i znaju što radim.
Kako sad gledaš na prvi "Hiphopium", koji sad ima status jednog od najvažnijih albuma srpskog repa?
To je dobro pitanje, zato što mi taj album i dan danas ljudi pominju kao moje najveće djelo. Taj album je bio jako kreativan i predstavljao je jednu revoluciju u tom trenutku, jer je pored dubokih underground tema imao i te biznis/keš poteze koji su bili moja želja i tada. Ja ne mogu da gledam na taj album na isti način kao slušaoci, jer tu sebe vidim kao nekog klinca u usponu, koji sazrijeva, dok se ljudi vezuju za muziku i vrijeme. Mnogi mi govore: "Snimi opet nešto kao 'Keš kolica'". Ja im kažem: "Dignite novi Ajfelov toranj, naslikajte opet Mona Lizu". Šta? Ne može. To je u to vrijeme bilo tako i ustvari je poenta u vremenu, kad se što dešava. Kao i u kuvanju, znači ako promašiš trenutak ode mast u propast.
Od starta solo karijere se ne ponašaš kao underground elitista, već se trudiš da stigneš do šire publike, čak i ako to znači saradnju sa omraženim City recordsom i prozivke da si se prodao, korak na koji se malo koji reper usuđuje?
Reperi sa ex Yu prostora, svi mi, a mogu i sebe da ubrojim u tu ekipu, smo napaćene ličnosti. S tim što su neki jednostavno puni samopouzdanja i imaju snažnu psihu da idu dalje, dok drugi ne smiju da se pomjere. To ti je kao ono kad prelaziš neku rječicu pa treba da skočiš sa kamena na kamen. Nekima je lakše da ostanu na tom prvom kamenu da dišu nego da nastave dalje. Tako da te moje kolege vidim da se nisu pomjerile do dana današnjeg sa zvukom i tematikama, što samo pokazuje njihov strah da će izgubiti i tu šačicu fanova koju su stekli, drže je već 10-15 godina. Nikad nisu smjeli da eksperimentišu i idu dalje. A pritom svaki milimetar uspjeha se ovdje osuđuje kao prodaja, ali ja im kažem: vidimo se na penziji.
Pomenuo si bekgraund, koliko misliš da je to bitno za repera, da ima ulični kredibilitet?
Pa brate, ne moraš ti tu da si nekoga izboo ili opljačkao, ne radi se o tome. Radi se o tome da li si ti to proživio, da li ti to znaš ili ne znaš. Jer mnogi pričaju o toj ulici, teškom životu, prepričavaju tuđe priče... Što se 93fu ekipe tiče, zajedno smo u tome i uvijek pričamo o našem odrastanju. I jako dobro poznajemo i te ostale repere i znamo da se nisu publici prikazali kakvi jesu stvarno. U našim pjesamama je uvijek sve istina, od A do Š i uvijek dajemo neku inspiraciju novim generacijama, ali i starim. A taj bekgraund, ne znam... I da jesam iz te neke kriminalne priče, nikad se ne bih hvalio s tim.
Dosta tvojih stihova i izraza, kao "brate minli" i "najke mi" zažive u uličnom svakodnevnom govoru. Je li to najbolja potvrda uspjeha za repera?
Zanimljivo je kod tih nekih mojih "širih" hitova da to slušaju od uličara do nekih japija, pa i nekih ministara. Ali uvijek je najbitnije da je žvaka na ulici, što se kaže "word is on the street". To je sve brate! Ti možeš da sjediš u nekoj gajbi, nekoj vili 24 sata danima, ali trebalo bi da izađeš na ulicu i imaš neki status u društvu. Ti u džungli kad vidiš da prođe tigar brate, znaš ko je tigar. A ovdje kad ti prođe neko, ti možeš da ne znaš ništa o tom čovjeku. To je nekad dobro, nekad loše. Komunikacija (sa publikom) je najbitnija.
Album "Brate minli" je takođe bio revolucionaran i veliki šok za publiku, ispričaj nam nešto više o tome kako je nastao taj koncept, što ga je inspirisalo?
To je neki prelaz bio, kao ono kad je počeo rat, pa se završio rat, pa tamo do 98. gdje se to još vuklo, kao sve je bolje, a u stvari sve je isto. I to je kratko rečeno neki popis stanovništva, stanja, psiha i svega. Jer šetaju se tu neki likovi koji rade u nekim firmama, u nekakvim odelima, nose kravatice, a na poslu razmišljaju o tome kako bi dunuli džoint, kresnuli koleginicu ili otišli na utakmicu da razbiju nekome glavu. To prikrivanje iza tih maski u društvu, kao ja sam ovo, u stvari si nešto drugo. A svi su dizelaši u tom momentu bili. I bio je momenat da se to lijepo kaže i zato je cijeli taj album baziran na toj temi tih naših momaka koji su otišli preko da kradu, da rade da bi se pomjerili u životu.
Dosta si uticao tim albumom na to da neki novi izvođači prihvate tu dizel estetiku, a i neki koji su harali 90-ih su se opet našli u centru pažnje?
Da, tu je bilo pljuvanje tipa: viđi ih šabani, šišaju se na tarzanke, nose šuškave trenerke, najke, uvlače gornji dio u donji, mi smo opet osuđeni bili zbog toga u rep igri jer ne nosimo široke pantalone, dres i kačket. Sve je to bilo šokantno za hip hop publiku. Ali onda odjednom kako je to uzelo maha smo povukli i ekipu 90-ih, od Beat Streeta, Ivana Gavrilovića, Dr Iggija, Funky G-a, gdje su nas oni pitali kao - pa gdje ste se nas sjetili. Bukvalno su i oni zaboravili da su nekad bili izvođači. Tako da me uopšte ne čudi da je recimo Mimi Mercedez preuzela tu ulogu i pojavila se, poslije su THC izbacili "Trenerka stil", pa su niški reperi imali "Moj Air Max"... I to je kul brate, pa šta, prvi reperi na svijetu, od Kul Dži Repa, Ajs Tija, 2 Live Crewa, svi su nosili šuškave trenerke i kajle i najke i ne znam što je sad tu čudno.
Hoćeš da kažeš da je ta dizel kultura bila autentična ulična kultura u Srbiji, a ako je rep muzika ulice što je onda problem da se upakuje u tu estetiku?
Isto je i sa tom muzikom, recimo ti folk izleti. Brate mi smo sa Balkana. Evo sad sam baš bio kod doktorke neke i počeli priču o bebama i jedna majka beogradska priča kako hrani dijete sa papajom i mangom. A doktorka je pita: "Pa što mu dajete papaju i mango kad je vaše dijete rođeno u okruženju gdje su šljive i jabuke?". Znaš ono, kao sad ćemo da jedemo indijsku hranu. Pa burazeru, naša genetika nije predodređena za indijsku hranu, nego za svinju i jagnje.
U pjesmama znaš dobro da se uneseš u ulogu, da li si razmišljao o ulozi na filmu, je li bilo ponuda?
To čekam već par godina da se desi, samo što je sve gora situacija sa budžetima za filmove, a i ne bih glumio bilo što. Ali to bi mi bilo baš zanimljivo. S tim što sam vrlo samokritičan, tako da bi neko drugi trebalo da kaže dal' bi to valjalo ili ne. Ali tako su se mnogi američki reperi probili do širih masa, to je ključni momenat u karijerama Tupaka, Ajs Tija...
Sa nostalgijom se sjećam nekadašnjeg Beograda
Beograd ti puno znači. Što najviše voliš kod svog grada, a što bi promijenio?
Najviše volim sve ono što se dešavalo do rata i uvoda u taj rat, do neke '88. Sjećam se Beograda kakav je bio, kad dođeš u autobus imaš mjesto da sjedneš, imaš uvijek gdje da se parkiraš, kad odeš da šetaš možeš da pustiš dijete da trči... Ja sam malo nostalgičan i imam problem da se pomirim sa ovim vremenom, ne postoji nikakav rad, ljudi se ne osvrću, ne gledaju nikoga oko sebe, samo gledaju sebe i to je jako ružno i primitivno, životinjski. Sa jedne strane mi se sviđa taj gradski temperament, brzina, ta džungla i sve, ali sa druge stvarno bih volio da smo nešto između Beograda i Ciriha. Ne bih volio ni da smo roboti kao u Švajcarskoj, ali malo radne disciplne svakako fali. Znaš što nam fali? Radne akcije. Klinci tumaraju po kraju, bleje, drogiraju se, ne rade ništa. Stariji takođe, svi gledaju nešto da odrade na prevaru... Koliko šljiva nije pobrano, pšenica propada, niko ne uređuje parkove... Treba sve te ljude angažovati kao u vrijeme Tita da idu da šljakaju. A pritom su se družili i provodili sjajno. Jednostavno nemamo to više, i to je sranje. Raspuštena stoka. Što kaže Cane: "Živim u kavezu, živim u prolazu, ja sam tuđin u sopstvenoj zemlji, ja živim u memli, da li sam to ja".
I Serbezovski i Koja radili su muziku srcem
Ni ti ne praviš podjele, nego odaješ počast svima - od Bobana Petrovića preko Koje do Muharema Serbezovskog?
To su ljudi koji su radili muziku srcem, a ne radi popularnosti i slave i to je ono što mene iritira kod hejtera, jer ja kad snimim i narodnjak, imam razlog zašto sam ga snimio, a svi odmah pričaju da je zbog para. Nije tu fora u parama, ja sam te narodnjake namjerno i snimio da bi se lijepo napravila ta pompa, dinamit u vodi koji će da natjera ove ribe u plićaku da izađu mrtvaka. Npr., na novom albumu kažem: "rokam samo folk za kaznu". Razumiješ, to je kazna za uši za publiku koja, što kaže opet Voke, "nije bila tu da podrži kad je bilo vreme, sada Đusove narodnjake slušaju vam keve". Kapiraš brate? Nisu podržavali kako treba, pravili su se ludi kao da to nije ništa, e sad kad uradiš nešto drugo odmah kreće frka. To je kao da ti žena ne da kući seks i ti odeš i kresneš nešto i onda bude frka što si kresnuo. Pa kresnuo sam kad ne daš. E, tako ti je i na sceni brate.
Bonus video:
