Sat prije početka svakog koncerta, Brus Springstin sastavi listu od tridesetak pjesama, čiji su nazivi napisani velikim slovima jakim markerom, a onda je iskopira i razdijeli ostatku benda. Ali ova lista je samo nejasan okvir, jer tokom večeri Springstin obično promijeni redoslijed, izbaci neku pjesmu ili doda na zahtjev fanova koji drže natpise sa njihovim imenima u prvim redovima ispred bine. Tako je bilo i na njegovom koncertu u švedskom gradu Geteborgu.
Te večeri Springstin je u posljednjem trenutku odustao od plana da počne koncert sam za klavirom sa pjesmom „The Promise“ i odlučio da otvori sa „Prove It All Night“ sa njegovog albuma „Darkness on the Edge of Town“. Poslije osam pjesama opet zaobilazi spisak odlukom da odsvira „Spirit in the Night“ sa prvog albuma „Greetings from Asbury Park“ iz 1973, a zatim i „Save My Love“, zahtjev fanova. I tako spontano dodaje pjesme sve do kraja koncerta, kada je ponoć uveliko prošla i Springstin, čovjek koji će uskoro napuniti 67 godina, može se pohvaliti da je svirao skoro četiri sata. Bio je to njegov drugi najduži koncert ikada.
„Ups“, pomalo posprdno reaguje muzičar kada mu je saopštena ova činjenica u hotelu dan kasnije.
„Ja uvijek tražim nešto, tražim da se izgubim u muzici. Mislim da smo sinoć pogodili momenat kada sam isprobavao neke pjesme koje nismo odavno svirali i odjednom uhvatiš to i kad kreneš onda ne želiš da staneš. Moraš da stvoriš koncert iznova, da ga ponovo pronađeš, svake večeri. A ponekad mi za to treba više nego što sam mislio“, priča on kroz smijeh.
Springstinova nova autobiografija, koja će ovog mjeseca biti objavljena za „Simon & Schuster“, takođe nosi naziv „Born to Run“. Nazvati knjigu po najpoznatijoj pjesmi može biti viđeno kao ljenost ili želja da se lako zgrne novac, a tu je i već objavljena, poznata knjiga o Springstinu istog naziva koju je napisao rok kritičar Dejv Marš 1979. Ali Springstin kaže da nije imao drugog izbora. Te tri riječi znače za njega toliko emocija i van pjesme. One su nešto poput memoara, prečica za doživotni osjećaj nemira.
Polazište za knjigu „Born to Run“ leži u kratkom tekstu koji je Springstin napisao za svoj veb sajt 2009, nakon što je sa svojim E Street bendom nastupio na poluvremenu Super Boula. Logistika i pritisak koji ide uz taj 12-minutni nastup bili su iskustvo za koje je mislio da bi ga bilo lijepo podjeliti.
„Petnaest minuta... I uzgred, na neki način sam prestravljen. Nije to ona obična trema pred koncert ili leptirići u stomaku, ili nervoza kada nešto ne radi kako treba. Ne, ne, pričam o pet minuta do slijetanja, o 'Bože molim te ne daj da zaglibim pred 100 miliona ljudi, pred najvećom televizijskom publikom još od dinosaurusa' vrsti straha“, napisao je tada roker.
Nakon tog koncerta Springstin je otkrio da je dobar pripovjedač i budući da je nakon velike utakmice imao dosta vremena, nastavio je da piše o svom životu dok je boravio na Floridi sa suprugom i ćerkom. Bio je zadovoljan rezultatima. Na kraju je autobiografija od 500 strana dobila oblik, bez ikakvih saradnika i pisaca iz sjenke. Svaka riječ u knjizi je njegova.
Iz knjige saznajemo da je mladi Brus, bez obzira na svu njegovu romantičnu povezanost sa automobilima i putevima, bio užasan vozač koji nije uspio sve do svojih dvadesetih da dobije vozačku dozvolu, te da sadašnji Brus, poput mnogih strastvenih bejbi bumera u blizini kompjuterske tastature obožava „caps lock“.
Ali one manje šaljive stvari iz Springstinovog života su najviše u skladu sa naslovom autobiografije i daju knjizi „Born to Run“ dubinu. A roker to dobro zna.
„Znao sam da ću da odem 'tamo' u knjizi. Morao sam da pronađem korijene mojih problema i nevolja i sve radosne stvari koje su omogućile da imam koncerte kakve imam“, ističe on.
Pjesma “Born to run”, središte rada i vrhunac svakog koncerta
Ipak ima jedna pjesma koju će Springstin izvesti bez sumnje - „Born to Run“. Američki roker je uvijek smjesti negdje na početak bisa od sedam ili osam pjesama koje zatvaraju veče. „Ta pjesma je i dalje središte mog rada. Kad god ona dođe na red, svake večeri, to je monumentalan trenutak“, ističe on.
I svaki njegov koncert, bez obzira kakav bio, uzdiže se ka „Born to Run“ kao klimaksu, dok pjesme nakon nje služe za dekompresiju njenog intenziteta.
Nije rijetko da se muzičari distanciraju od pjesme po kojoj su najpoznatiji - Robert Plant je „Stairway to Heaven“ nazivao „onom pjesmom za svadbe“, a Frenk Sinatra „Strangers in the Night“ okarakterisao kao „teško sranje“, ali Springstinu nikad nije dosta „Born to Run“, numere koju je napisao u 24. godini dok je boravio u maloj iznajmljenoj kolibi u Vest Long Branču, Nju Džersi.
Od starta zamišljena kao važno djelo, trebalo mu je šest mjeseci da sastavi sve elemente.
„Dobra pjesma sakuplja sve godine iskustva. Zato možeš da je pjevaš tako uvjerljivo 40 godina nakon što je napisana. Jer dobra pjesma dobija više smisla i značenja kako godine prolaze“, objašnjava roker. Ono što je pomoglo „Born to Run“ da istraje je, po Springstinovom mišljenju, tekst u kojem se autor pita da li je divlja i slobodna ljubav moguća.
„To pitanje se postavlja svake večeri, između mene i svih tih ljudi tamo. Svake noći gledam masu kako pjeva to, riječ po riječ. To je ta neka veza“, smatra on.
Bonus video:
